Beskompromisna pozicija čvrstog undergrounda

Ove kišne jeseni 2008. godine strip-kolektiv Komikaze ponovno je aktualan na domaćoj sceni s dva nova izdanja. Prvo kao da se osvrće na protekla ljeta i pritom nastoji ovjekovječiti razne lokalne mitove na stranicama stripa. Riječ je, dakako, o Lavandermanu Tonija Favera i Vanče Rebca (potonji je član Komikaza). Drugo pak nastavlja u nešto mračnijem, dobro poznatom tonu stripova Komikaze kolektiva, uz neke nove autore i stilove, a radi se o njihovu sedmom strip-albumu (ili, kako se to pomodno kaže, grafičkoj noveli – sofisticiran i bezličan termin koji se udomaćio i u hrvatskom jeziku) i, ovako odoka, najopsežnijem dosad. Novi album na oko 145 stranica obuhvaća stripove 25 autora, od kojih je čak četrnaestero stranih (što susjeda Srba, što Francuza, Belgijanaca, Šveđana itd.), a jedan je i pračovjek. Na naslovnici je, naime, reproduciran spiljski crtež  s područja današnje Libije, datiran oko 5000. godine prije Krista. Nepoznati spiljski crtač uredno je uvršten u popis autora na ovitku albuma. Time članovi Komikaza još jednom jasno ističu svoju nekonformističku, underground poziciju, ubrojivši u svoje tumačenje razvoja stripa i takvo narativno likovno djelo koje debelo prethodi pojavi masovnih medija. U tome, naravno, nisu osamljeni, nego pokriće imaju i u tezama značajnih svjetskih teoretičara stripa, poput Scotta McClouda, čije je kapitalno djelo Kako čitati strip već nekoliko godina nabavljivo i na hrvatskom jeziku.

Možda najkonvencionalniji album Komikaza

Iza takve provokativne naslovnice nalazi se, zanimljivo, možda najkonvencionalniji album Komikaza, kojim se nastavlja evolucija vodećih autora kolektiva u smjeru manje radikalnih pripovjednih tehnika. Nakon početnog eksperimentiranja s bilježenjem vlastitih i tuđih tokova svijesti, grafičkih rješenja na tragu art bruta, ekspresionizma i kompjuterske grafike te razaranja same forme stripa (što se sve može naći u albumima iz 2002. i 2003. godine), za autore poput Ivane Armanini, Irene Jukić Pranjić, već spomenutog Vanča Rebca, Dunje Janković i drugih uslijedilo je razdoblje brušenja, definiranja i daljnje individualizacije crtaćih stilova te pokušaja njihove upotrebe u dužim, kompleksnijim narativnim formama. Dakako, u slučaju Komikaza sve to treba shvatiti relativno, jer su njihovi stripovi i dalje potpuno različiti od svega ostalog u recentnoj domaćoj strip-produkciji, a duže narativne forme u odnosu na njihove ranije radove i dalje ne broje više od najviše nekoliko desetaka stranica.

No, za autore poput njih, čiji stripovi zahtijevaju veći čitalački angažman nego stripovi uobičajenih žanrovskih obrazaca, i asociraju više na djela pojedinih umjetničkih pokreta druge polovice dvadesetog stoljeća nego na ono što uvriježeno poimamo kao vizualni jezik stripa, kraće forme mnogo su prikladnije. Drugim riječima, bez obzira na primjetno približavanje pripovjednim tehnikama stripova srednje struje, i u skladu s time, većoj grafičkoj čistoći i dosljednosti nego prije, u stripovima Komikaza osnovni je element i dalje radikalnost ideja, smjelost u propitivanju medija stripa te autorovo isticanje vlastitog svjetonazora nauštrb koherentne i čitljive priče. Naravno, ova ocjena varira od autora do autora. Neki, poput Irene Jukić Pranjić i Vinka Barića, bliži su tradicionalnijem poimanju stripa te nastoje postojeće tehnike pripovijedanja i montaže prilagoditi svojim vrlo osobnim crtaćim stilovima, dok drugi, poput Ivane Armanini, i dalje ostaju na beskompromisnim pozicijama tvrdog undergrounda uglavnom nerazumljivog široj strip-publici.

Bez obzira na varljivost rezultata njihovih eksperimenata i osciliranje kvalitete stripova, autorima Komikaza valja odati priznanje na vjernosti vlastitim autorskim vizijama, tim više što njihova ostvarenja nemaju, niti će sigurno imati široku popularnost. Ipak, na polju potpuno neprofitnog stripa, kojega su u Hrvatskoj (pa i šire) glavni predstavnici, autori Komikaza sebi su osigurali zavidnu autorsku slobodu. To ih je gotovo od početka povezalo s kulturno-umjetničkim krugovima, ali i supkulturama vezanima za punk, hardcore i elektronsku glazbu te brojnim političkim pokretima, od raznih anarhističkih inicijativa do udruženja za zaštitu životinja i slično. Doista, većina autora Komikaza uključena je u aktivnosti takvih socijalnih, kulturnih i političkih skupina. Sve im je to omogućilo lako povezivanje brojnim komunikacijskim kanalima, ponajviše internetom, te ne treba čuditi što u svakom idućem albumu Komikaza sve više stripova objavljuju strani autori slična usmjerenja.

Nova rješenja

Što se pojedinih stripova tiče, u ovom albumu središnje mjesto zauzimaju duži stripovi Department of Art Dunje Janković i Purol Nebojše Vukovića. Kod prvog se radi o primarno likovnom eksperimentu gdje je gotovo svaka od ukupno dvadeset tabli nacrtana različitim, ekspresivnim stilom, ne samo u pogledu grafizma već i montaže prizora, dok strip u cjelini posjeduje cjelovitost i jedinstven dojam zahvaljujući već odavno izgrađenom potezu crtačice, koji zadržava svoju prepoznatljivost i pored neprestanih stilskih vrludanja. Tematski gledano, radi se o hermetičnu, košmarnu putovanju kroz autoričino shvaćanje medija stripa i umjetnosti općenito, te bi se Department of Art mogao proglasiti nekom vrstom metastripa čiji je cilj istraživanje forme putem neprozirna, asocijativno strukturirana sadržaja. Naslov stripa sugerira da se radi o djelu nastalu vjerojatno tokom autoričina postdiplomskog studija ilustracije u New Yorku, a pisanje na engleskom jeziku moglo bi ukazati na njene ambicije širenja svojih aktivnosti izvan rodne grude.

Drugi strip karakterističan za ovaj album, spomenuti Purol, za razliku od Department of Arta stilski je vrlo koherentno djelo, jer se autor Nebojša Vuković svojim reduciranim, pa čak i rudimentarnim grafičkim izrazom dosljedno koristi od početka do kraja stripa. Sadržaj je, pak, u potpunoj suprotnosti s formom – uznemirujuća priča o sukobu dvoje (ili više?) ljubavnika i njihovih životinja, puna seksa, nasilja i religijskih referenci, svojom eksplicitnošću i predviđenom radikalnošću (koja je pojačana grafičkim izrazom, upravo zbog očita kontrasta) vjerojatno će odbiti većinu čitatelja, no unatoč ponešto izlizanim motivima autoru se ne može osporiti crtačka originalnost, pa čak i dopadljivost stila. Čini se da takav stil, za razliku od onog Dunje Janković, upravo traži barem malo tradicionalniji pripovjedni pristup, jer se nadrealizam priče, potaknut crtačevom maštovitošću, time ne bi bitno umanjio. Trebat će pričekati na daljnje radove tog autora da se vidi u kojem će se od mogućih smjerova nastaviti njegov razvoj.

Poticajna atmosfera

Vinko Barić isporučio je nekoliko tabli u svom prepoznatljivom, groteskno-anarhoidnom stilu, no u stripu Sarma Dragica & Zlatni Prepečenac vidljivo je autorovo nastojanje da svoj crtaći stil obogati vlastitim slikarskim iskustvom i učini ga dorađenijim i bogatijim u detaljima. Hoće li ta težnja za promjenom forme utjecati i na teme kojima se Barić u stripovima bavi, ostaje vidjeti. S druge strane, njegov stilski srodnik Miro Župa ne odustaje od svog suludog pristupa pripovijedanju u apsurdnim, nadrealnim dijalozima, koliko god efekt slabio sa svakim idućim stripom. Župa ovako može dovijeka, a pitanje je hoće li publici to dovijeka biti i čitljivo. Ohrabrujuće je, međutim, što Barić, kao jedan od najtalentiranijih autora Komikaza, pokazuje želju da se oslobodi kanona koje si je sam postavio te, za razliku od Župe, pronađe nova rješenja u okviru svog originalnog izraza.

Vančo Rebac očito je bio zaposlen crtanjem prvog broja Lavandermana, što objašnjava njegovu slabu zastupljenost u ovom albumu. Irena Jukić Pranjić objavila je tek jedan novi strip i preštampala jedan stari, no kako se radi o autorici koja djeluje na dva ili tri kolosijeka (osim kao članica Komikaza, djeluje i u okviru grupa Emisija emocija i trenutačno neaktivna Divljeg Oka te kao samostalna autorica), nema joj se što zamjeriti, pogotovo ako se ima na umu pripovjedna lakoća i sasvim osobna dimenzija njenih stripova, koja je smješta negdje između undergrounda i mainstreama i čini posve posebnom pojavom u domaćem stripu. Stripove nastale u okviru radionice Krojcberg, koje potpisuje grupa autora, odlikuje također smirena naracija i staložena kompozicija table, a zbog svojih kratkih, dojmljivih priča mogli bi se okarakterizirati kao efektne strip-crtice. Cijelo to društvo na okupu doima se prilično snažno, i očito je kako se, djelujući kao takva neformalna grupa, svi ugodno osjećaju. Jasno je da će poticajna atmosfera unutar Komikaze kolektiva potaknuti nastanak još zanimljivih stripova, a smjer u kojem se vodeći autori grupe kreću mnogo obećava.