Višnja Pentić  

Beskompromisno o sebi

Nevio Marasović snimio je dugometražni igrani film o samom sebi kojim je suvereno, maštovito i beskompromisno stupio na terru incognitu hrvatskog filma. Priča filma Vis-À-Vis neprestano se otvoreno referira na činjenicu kako je utemeljena na osobnoj priči Nevija Marasovića. Mladi redatelj (Rakan Rushadiat) pokušava realizirati drugi cjelovečernji film čiji je scenariji utemeljio na vlastitoj traumatičnoj obiteljskoj prošlosti. Na putu ka cilju ispriječilo se nekoliko prepreka: nepostojeća financijska sredstva za realizaciju filma, nedovoljno razrađen scenariji koji je redatelj zbog osobne involviranosti u priču nesposoban mijenjati odnosno popravljati te, konačno, problematičan odabir glavnog glumca (Janko Popović Volarić) koji se trenutno nalazi u turbulentnoj životnoj situaciji, no pod svaku cijenu inzistira sudjelovati u filmu kako bi se odmakao od sapunica koje je do tad snimao.

Kompleksniji od svojih sastojaka Do kraja ovog filma o nastanku filma sve će tri prepreke biti uspješno prevladane. Prvo, Vis-À-Vis je film koji je Marasović snimio bez potpore države koju je, vrlo vjerojatno, poput svog alter-ega u filmu pokušao osigurati. Drugo, scenarij filma kojeg gledamo kompleksan je i slojevit pogled na kreativan proces kao i promišljeno obračunavanje s privatnim traumama kroz fikciju filma. Transponiranje osobnog iskustva u smislenu i zaokruženu fikcionalnu priču drevni je alat duhovnog iscjeljenja. Aristotelovska katarza itekako je prisutna u Marasovićevom filmu – kako za same protagoniste tako i za gledatelja. Hrabro i nemilosrdno prikazavši sve dvojbe, strahove i slabosti koje je susreo u pokušaju da umjetnički uobliči svoju osobnu priču u konačnici joj je osigurao vjerodostojnost i autentičnost rijetko viđenu u domaćem filmu. Ključna je pritom bila i odluka da prikaže i privatnu priču glavnog glumca pridodavši tako cjelini filma višedimenzionalnost i otvorenost za svjetove različite od onog autorovog – i opet rijetkost na domaćem terenu. Film koji je trebao biti o jednoj stvari mudro je u sebe uključio i posve neočekivane elemente koji na prvi pogled nisu mogli pridonijeti njegovom cilju. Sposobnost autora da bude strog i zahtjevan prema sebi te da prepozna kada se valja otvoriti prema drugim idejama i svjetovima omogućila je da Vis-À-Vis bude puno kompleksniji od ijednog od svojih sastojaka, odnosno da kao umjetničko djelo ponudi uvide u svijet i ljudsku prirodu koji su na zlatnoj sredini između individualnog i univerzalnog. U tom je smislu ilustrativna sjajna scena u kojoj se glumac i redatelj svađaju oko scenarija. Naime, glumac prigovori da je jedna rečenica, inače izvanredno napisanog monologa, pomalo patetična. Redatelj reagira iz povrijeđene taštine te glumca obaspe salvom prilično niskih uvreda na račun njegovog rada na sapunicama. Ovaj mu pak uzvrati sprdanjem njegovog dugogodišnjeg režiranja reklama. Ovaj će sukob dviju ranjenih taština završiti prešutnim pomirenjem koje je proizašlo iz prihvaćanja nužnosti vlastitih i tuđih kompromisa.

Buddy-buddy priča Kroz čitav film Marasović i njegovi ko-autori na scenariju Rakan Rushadiat i Janko Popović Volarić demonstriraju zadivljujuću razinu da ogole vlastite slabosti i mane te tako film ispune blagotvornim humorom uperenim ka samima sebi. Smijeh je ljekovit onda kada se smijemo samima sebi, a ne onda kada se ismijavamo drugome – i opet rijetkost u domaćem filmu.

Vis-À-Vis je na razini dramaturgije jednostavna buddy-buddy priča o putovanju na kojem se zbližavaju dva nespojiva suputnika, a iz kojeg svaki od njih izlazi duboko promijenjen. Pri tom Marasović junake često smješta za stol te ih statičnim kadrovima prikazuje kako nadugo i naširoko razglabaju. Ovi su dijalozi prirodni, tečni i zanimljivi te ujedno imaju dinamičku vrijednost jer tjeraju priču naprijed. Kada junaci ne razgovaraju, najčešće ih vidimo kako hodaju, a kada netko hoda to znači da razmišlja i iznutra proživljava ono što mu se dogodilo. Izvrsno je iskorišten odlazak dvaju protagonista na Vis gdje je smještena većina radnje. Dvojica protagonista se u metafizičkoj atmosferi zime na otoku konačno suočavaju sami sa sobom te u konačnici doživljavaju svojevrsno prošišćenje kakvo nam obično donosi putovanje.

Beskompromisno o sebi Tako je Vis-À-Vis film dijaloga i film stanja čiji su likovi živi, uvjerljivi, opipljivo stvarni i konačno dovoljno odvažni za iskrenost prema samima sebi da u tom smislu stoje kao vrijedan putokaz hrvatskom igranom filmu kojem često nedostaju upravo te kvalitete. Kroz čitav film redatelj ponavlja kako bi film koji pokušava napraviti trebao biti “ozbiljan igrani film” Film pak, koji gledamo, sve je osim toga pa se navedena redateljeva ambicija nadaje kao ironičan komentar stanja domaćeg igranog filma u kojem se često pokušava biti ozbiljan, angažiran i društveno osviješten, a da je pritom  teško identificirati motivaciju redatelja da obrađuje teme od sveopće važnosti osim, nažalost, megalomanije i pretencioznosti. Većina hrvatskih dugometražnih filmova pokušavaju kazati nešto o mračnoj i depresivnoj stvarnosti društva u kojoj su nastali, ili tu istu nemilu stvarnost izvrgnuti ruglu. Oba pristupa u konačnici ne donosi ništa doli samozadovoljno valjanje u poziciji povlaštenog promatrača društvenih deformacija i devijacija. Marasović pak kreće novim putem, na kojem će mu se, nadajmo se, pridružiti još pokoji autor mlađe generacije. Uzevši priču koju poznaje i do koje mu je stalo, ovaj je trideset jednogodišnji filmofil snimio je film koji očarava neambicioznošću, prozračnošću i autentičnim šarmom svojih protagonista koji su se odvažili beskompromisno govoriti o sebi. Privilegija je to onih koji žive u civiliziranim i kulturnim sredinama, a ovakvi su filmovi prvi korak na putu da i našu učinimo jednom takvom.