Višnja Pentić  

Besmrtne žudnje u sjeni carstva

“U meni žive besmrtne žudnje”, odavno je svijetu obznanila Shakespeareova Kleopatra tražeći pritom da je zagrnu u sigurnost carskog plašta. Njene su je besmrtne žudnje koštale besmrtne moći, ili je ipak bilo obrnuto. Na početku romana Priča o 1002. noći austrijskog pisca Josepha Rotha jedno je drugo egzotično veličanstvo mučeno istom boljkom. Na prvoj stranici ovog malo poznatog remek djela europske književnosti koje je prvi put objavljeno 1939. godine upoznajemo perzijskog vladara ispunjenog misterioznom tjeskobom: “S proljeća godine 18.. počeo je šahinšah, sveti uzvišeni i veliki monarh, neograničeni vladar i car svih država Perzije, osjećati nelagodu kakva mu do tada još nije bila poznata. Ni najglasovitiji liječnici njegova carstva nisu mogli objasniti njegovu bolest. Šahinšah bio je i više nego uznemiren. Jedne besane noći pozvao je k sebi glavnog eunuha Patominosa, jer on je bio mudrac koji je poznavao svijet, iako nikada nije napustio dvor.“ Pokorni će mu i mudri sluga otkriti kako je s njegovim tijelom fizički sve u redu, no kako je problem u tome što je šahinšahova duša ispunjena žudnjom. Kako bi je otklonio, Njegovu je Veličanstvu vrijeme zaputiti se u egzotične zemlje, na primjer u one Europe. Kratko putovanje što će ga šahinšah poduzeti odvest će ga u Beč u suton Habsburške Monarhije gdje će svoje besmrtne žudnje fiksirati na stanovitu visokorangiranu damu. Ispunjenjem svojih putenih želja veliki će se vladar barem nakratko zasititi, a damine jednokratne usluge nagraditi niskom ljupkih bisera. Ova će naizgled nevina anegdota promijeniti sudbine nekolicine malih ljudi, jednog kapetana Taittingera i jedne Mizzi Schinagl. Njihova su nezgrapna imena trebala ostati skrivena u sjenu povijesti što je stvara impozantna figura Njegova veličanstva, no na svjetlost ih je i ovaj put izvuklo piščevo sućutno pero. Tragedija njihove besmislene žrtve, kao i ironija u pozadini ideala za koji su se prodali, teme su ovog, kao i ostalih velikih Rothovih romana.

Povijesne ličnosti i gubitnici s margine Jedan vojnik pijanica i jedna prostitutka iz dobre obitelji glavni su junaci njegove Priče o 1002. noći. Njihove su žudnje daleko više besmrtne od onih velikog šaha, s obzirom da ih nitko nikada neće moći ispuniti, čak ni nakratko kako to čine moćnici udovoljavajući svojim sitnim hirovima. Roth svoj roman otvara žudnjama jedne prazne, a moćne tikve samo da bi joj suprotstavio pravi interes svoje priče – pogubnost žudnje smrtnika lišenih svake moći, svakog izbora, svake slobode. U europskoj književnosti dvadesetog stoljeća o besmrtnoj vatri ljudske žudnje, kao i o neizlječivoj melankoliji što žari iz njenih opeklina, teško da je itko pisao uvjerljivije i zavodljivije od Josepha Rotha. Taj je austrijski pisac i novinar svojih 14 romana objavio dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. U njima je pišući o propasti Habsburške Monarhije kroz priče marginaliziranih gubitnika koji su njen krah vidjeli kao točku na i svoje neizlječive melankolije majstorski opisao ironije i stranputice čovjekove sudbine. Tragedija malih ljudi uhvaćenih u veliki žrvanj povijesti uvijek je impresionirala i inspirirala Rotha koji je toj temi posveti svoja dva najbolja romana – Radetzky marš i Priču o 1002. noći. Prvi je preveden na hrvatski davne 1966., a drugi je ovog proljeća prvi put objavljen na našem jeziku.

Sveti pijanac Joseph Roth rođen je 1894. u Galiciji. Prvi svjetski rat proveo je kao vojni službenik, a kasnije je radio kao novinar putujući diljem Europe te se polako i sigurno ubijajući alkoholom. Kada mu je konačno pošlo za rukom umrijeti, smrt ga je blagoslovila odlaskom u delirium tremens. Godina je 1939. i Roth, profesionalni pisac i pijanica te uz Roberta Musila najveći austrijski romanopisac dvadesetog stoljeća, kao Židov i autor za Treći Reich problematičnih knjiga, eseja i novinskih članaka već šest godina živi u izgnanstvu u Parizu sustavno se opijajući svojim i tuđim novcem. Svijet napušta u 43. godini života ostavivši iza sebe pregršt romana od kojih mnogi čine vrh književnog nasljeđa prošlog stoljeća. O pijanstvu i smrti na sebi je svojstveno hladnokrvan i literarno veličanstven način progovorio u svom posljednjem djelu, kratkoj prozi Legenda o svetom pijancu. Ta virtuozna parabola o apsurdnosti božanske milosti pred licem ljudske slabosti utjelovljuje svu raskoš mračnog talenta ovog bespoštednog analitika ljudskih slabosti: “Daj, Bože, svima nama pijancima laku i lijepu smrt.“ Legendu je na hrvatski još šezdesetih preveo Gustav Krklec koji je te kobne 1939. godine upoznao Rotha u Parizu obećavši mu kako će njegovu Legendu prevesti na hrvatski. Spletom okolnosti tog se posla latio tek dvadesetak godina kasnije, a prijevod je u lijepo opremljenom samostalnom izdanju 1996. godine objavio Durieux. Ista je godine ta izdavačka kuća objavila i Rothov kratki roman Job u prijevodu Borisa Perića. Dugo su ovo bila jedina Rothova djela dostupna u našim knjižarama, no zahvaljujući nakladničkoj kući Alfa sada možemo čitati i njegov posljednji roman Priča o 1002. noći u prijevodu Vlade Vladića. Paralelno se na engleskom jeziku pojavio prvi prijevod Rothovih pisama od kojih su najbrojnija ona kolegi i prijatelju Stephanu Zweigu u sklopu sustavne revalorizacije ovog nedovoljno poznatog pisca čije ime konačno izranja iz nezasluženog zaborava.

Okrutan odraz u čarobnom zrcalu Tipičan Rothov roman u središtu ima čovjeka kojeg je povijesti slučajno okrznula omogućivši mu da nakratko na sebi osjeti njen slatki dah. U Priči o 1002. noći to je konjički zapovjednik Taittinger koji će šahinšahu podmetnuti strastvenu noć sa svojom negdašnjom ljubavnicom, provincijskom prodavačicom lula Mizzi Schinagl. Naime, povodom šahovog posjeta Beču priređen je svečani bal njemu u čast na kojem je njegovo veličanstvo bacilo oko na lijepu, ali udanu groficu W. Za bečki je dvor riječ o vrlo delikatnoj situaciji - kako zadovoljiti neodgodive prohtjeve uvaženog gosta i ujedno sačuvati čast pripadnice visokog društva? U pomoć će priskočiti barun Taittinger koji će, primijetivši sličnost između grofice i svoje bivše priležnice, predložiti da se šahu pošalje mala Mizzi preodjevena u uglađenu damu. Šah će njenim uslugama biti više nego zadovoljan te će je nagraditi skupocjenom bisernom ogrlicom koja će se pokazati kobnom za njenu daljnju sudbinu, ali i za onu alkoholu sklonog Taittingera u kojeg će Mizzi do kraja života ostati nesretno zaljubljena. Roth je majstor pripovijedanja pa je roman pisan bravuroznim i pitkim stilom u kojem se realistično bogatstvo detalja spaja s arhaičnom stilizacijom. Iza tog opčaravajućeg fikcionalnog svijeta nalik onome iz Šeherezadinih priča krije se hladnokrvno trasiranje mračnih putanja ljudske psihe. Ironično, sarkastično i neumoljivo precizno, pisac progovara o slabostima velikih i malih, o bezbrojnim nesavršenostima ljudskog srca, o nepromjenjivoj tragediji ljudskog morala. Kao hrabri putnik u područja što se kriju s druge strane priča što ih sami sebi pričamo, Roth je u svom posljednjem romanu umjetnički najuvjerljivije uobličio svoje odveć bistro viđenje svijeta natopljenog zloćudnom glađu za razonodom kojom svakodnevno pokušavamo zaboraviti svoje besmrtne, a neispunjive žudnje. Priča o 1002. noći ovako završava: “Stari Tino Percoli, koji je u “svjetskom-kinu“ još uvijek dostavljao voštane figure i koji je poznavao priču o Mizzi Schingal, običavao je ponekad kazati: Mogao bih proizvesti lutke koje imaju srca, savjest, strast, osjećaje, ćudoređe. Ali u cijelom svijetu za takve nitko ne pita. Svi žele samo kuriozitete; samo čudovišta žele!“ Herman Broch u rothovskoj je maniri primijetio kako čovjek ima potrebu za lažnim ogledalom u kojem se prepoznaje i sa svojim se lažima, s poštenim zadovoljstvom, u njemu potvrđuje. Ovo je pošteno zadovoljstvo bilo najdublja Rothova inspiracija pa je svoj romaneskni opus utemeljio na fiksiranju odraza što ih pružaju sveprisutna ogledala i ogledalca. U njihovim se staklima naše besmrtne žudnje doimlju kao igra neuhvatljivih i zavodljivih bljeskova. Neki u ljupkim fantomima pronalaze dovoljno utjehe, pa šah svojedobno nije ni primijetio da umjesto s otmjenom damom ljubav vodi s priprostom prostitutkom. Mnogo godina kasnije njegov će mu mudri eunuh Patominos pri novom posjetu Beču konačno otkriti istinu: “Šahu postane neugodno. Turi med, maslac, plodove postrance. razmišljao je, odnosno pravio se da razmišlja, ali glava mu je bila prazna, izdubljena tikva.“ Oni kojima pak njihova tikva ne dopušta da se zasite varljivim slastima čarobnih zrcala, s vremenom će u njihovim staklima vidjeti sve mutniji i okrutniji odraz što vreba iza nasmijanih maski. Melankolični će barun Taittinger svoju postupnu i nepovratnu moralnu propast okončati samoubojstvom, baš kao i lijepa Kleopatra jednom davno prije njega. Rothova vlastita smrt u delirium tremensu tipično je samoubojstvo iskusnog cinika kakav je bio ovaj veliki pisac, a svojom su rukom svijet napustili i njegovi najbliži prijatelji, danas rijetko spominjani književnici Ernst Weiss, Ernst Toller i Stefan Zweig. Uspomena na njih živi u besmrtnim riječima posvećenima svim svetim pijancima - daj im, Bože, lijepu i laku smrt.