Betonizacija Motovunštine pod paravanom elitnih sportova

Općina Motovun nije u stanju održavati grad sa srednjovjekovnom infrastrukturom, nije u stanju osigurati redovito napajanje strujom i vodom kao ni ugraditi kanalizaciju, nije u stanju pomoći okolnim selima da održavaju zapuštene vinograde, voćnjake i maslinike, ali je zato u stanju promovirati elitne sportove, poput golfa i pola, o kojima nema nikakva znanja, a kamoli iskustva.

Golf i polo su sportovi druge hrvatske pretvorbe. Državna se zemlja pretvara u dobit prodajom privatne zemlje uz nju. Naravno da problem nije u golfu i polu kao takvima, već u tome što služe građevinskom lobiju (čitaj: Institutu građevinarstva Hrvatske) kao paravan za betonizaciju unutrašnjosti Istre koja je već odavno zahvatila njenu zapadnu obalu, dok se istočna guši u nebulama reindustrijalizacije (najeklatantniji je primjer tvornica mineralne vune “Rockwool” inteligentno smještena usred jedne od najplodnijih istarskih dolina). Jedina veza koju bi sam grad Motovun imao s navedenim projektom jest da figurira kao atraktivna srednjovjekovna kulisa, zanimljiv vizualni dodatak u vidnom polju bogatih koji se bave elitnim sportovima.

Grad Motovun je u glavama nosioca toga projekta očito nešto nestvarno što će moći u skorijoj budućnosti elegantno zamijeniti jumbo-plakatom. U skladu s time svi pokušaji međunarodne udruge Motovun Eco-town da golf i polo postanu, ako ništa drugo, elementi održivog razvoja Motovunštine ostaju bez podrške, pa čak i odgovora državnih i lokalnih institucija. Nadležni šute - s iznimkom odgovora koji upućuju na to da dotični državni organ nije mjerodavan za ono što se od njega traži. Već smo naviknuti da državne službe uredno obavljaju samo svoju ulaznu funkciju: ubiranja poreza od građana, dok je njihova izlazna funkcija vršioca djelatnosti za koju dobivaju novac, u najboljem slučaju, žalosno retardirana. Uglavnom se ponašaju po principu “tri majmuna” dok se državna zemlja izdaje na dugoročnu koncesiju, a privatna prodaje za izgradnju popratnih apartmana, kuća i vila. Betonizacija je samo refleks globalizacije kapitalom, čija je očita intencija da sve izgleda jednako, po špranci utrošena jeftinog i nekvalitetnog građevinskog materijala u zakulisnom, i za javnost netransparentnom, obrtanju novca.

Takvo je ponašanje nadležnih institucija posve logično s obzirom na to da u mešetarenju zemlje glavnu ulogu imaju članovi Općine Motovun na čelu s gradonačelnikom Slobodanom Vugrincem, a prije svega članovi općinskog Vijeća i Poglavarstva. Konkretno, po dosadašnjim planovima, Motovun je sa zapada trebao dobiti apartmansko naselje kapaciteta 500 ležaja, a s istoka kapaciteta 400 ležaja. Ako uzmemo u obzir da povijesni Motovun ima tek nešto manje od 300 stalnih stanovnika, onda je to povećanje od 300% koje postojeća infrastruktura nije u stanju podržati.

Strategije građevinskog lobija

Plan je da se za privatnu dobit nekolicine ljudi bliskih vlasti povijesni krajobraz Motovuna velike ekološke i kulturne vrijednosti ozbiljno ugrozi i naruši, a vrlo izvjesno, s vremenom, i potpuno uništi. Građevinski lobi radi što hoće i gradi gdje hoće čim se dobiju potrebne dozvole, dok inspekcija, već poslovično, sračunato kasni s otkrivanjem zlouporabe.

Za Jupiter Group britanskog investitora u vlasništvu CommerzBank iz Njemačke Motovun je jedno od triju područja od njihova interesa za razvoj golfa na istarskom poluotoku. Kao i prijašnji investitor, u skladu s hrvatskim zakonom, angažirali su prije spomenuti Institut građevinarstva Hrvatske da izradi studiju o utjecaju projekta na okoliš. Nakon uvida u rezultat te studije, a moguće i zbog agitacije u suprotnom pravcu udruge Motovun Eco-town, Ministarstvo okoliša i prostornog uređenja smatralo je potrebnim osnovati posebnu komisiju za tu studiju koja je još u studenom 2005. značajno srezala kapacitete apartmanskih kompleksa. Odlukom komisije Ministarstva okoliša od dana 20. ožujka ove godine smanjeni su njihovi kapaciteti na maksimalno 250 ležaja, čime je i dalje ugrožena Motovunština, predviđena tek za nešto manju štetu, ali ne i potpuno izbjegavanje iste. Nameće mi se analogija sa scenarijem postavljanja vojnog radara na Učku otprije više godina.

Najprije su “nadležni” odabrali lokaciju za radar na vrhu Brgud (cca. 900 m/nm.v) koji predstavlja jedan od najatraktivnijih ciljeva svakog planinarskog pohoda s kojega se pruža panoramski pogled i na Kvarnerski zaljev i na Istru. Lobisti vojnog radara, članovi Vlade i Ministarstva obrane, znali su otpočetka da će takva odluka naići na veliko negodovanje i otpor građana, pa su nakon silnog natezanja, velikodušno i za ljubav građana, ponudili “alternativni” položaj vojnog radara; najviši vrh Učke – Vojak (1041 m/nm.v.).

Jedina šansa - zaštita UNESCO-a

Možda je suvišno napomenuti da je Vojak bio njihova glavna meta od samog početka, ali da su krenuli odmah u tom smjeru, ne bi imali odgovarajuće kompromisno rješenje kojim će ublažiti negodovanje brojnih planinara i ostalih ljubitelja prirode, potpomognutih ekološkim udrugama, a istovremeno dobiti ono što žele. Nećemo sada o sumnjivim implikacijama upravo nekih lokalnih eko-aktivista u programaciji “uzdaha olakšanja” što je Vlada, na kraju, pokazala razumijevanje za zahtjeve građana iako im je uspjela uvaliti više tona ozračenog željeza u zakonom zaštićeni Park prirode. U Motovunu i okolici pokušava se s brojem ležaja izvesti ista scenska točka koju bi trebalo čitati, ukoliko smo udostojeni minimuma inteligencije, samo kao beskrupuloznu prijevaru.

Jedina šansa Motovuna jest zaštita UNESCO-a i od siječnja 2007. Motovun je na tentativnoj listi svjetske baštine. Međunarodna udruga “Motovun Eco-town” zalaže se da taj grad s cijelom svojom okolicom čim prije dođe na listu zaštićenih spomenika kulture. Građevinski lobi takva nastojanja maksimalno koči, u čemu ima pomoć nadležnih u Općini Motovun.