Bezbrižni Kafka ili Čeh s Mediterana

Da je Kafka bio bezbrižan čovjek vedra duha, priče bi mu zacijelo izgledale kako ih danas piše Etgar Keret. To je, naravno, nemoguće, ali ta reverzibilna usporedba čini se prikladnom. Kad sam, naime, prijateljici pokušao u jednoj rečenici dočarati dojam knjige Osam posto ni od čega, rekao sam: “To ti je nešto kao bezbrižni Kafka”, i žena je odmah ubola spiku i shvatila što sam htio reći. Premda sam u napasti da stanem s recenzijom i konkuriram za knjigu rekorda u rubrici “najkraće recenzije”, ipak će trebati reći i nešto više. Najprije, Keret to nesumnjivo zaslužuje, a drugo, već se netko dosjetio usporedbe s Kafkom, pa recenzija ne bi bila originalna.

Dok s Kafkom dijeli apsurdnost i bizarna iskrivljenja realiteta, nevjerojatnu vedrinu pogleda na svijet dijeli s češkim piscima, ako već govorimo o općim mjestima. Od Hašeka, čak i Čapeka, preko Bohumila Hrabala do Viewegha i Keretova kolege, redatelja Jiřija Menzela, čije su minijature također prevedene i objavljene kod nas. Možda je površno nazvati to češkom strujom, ili tako nekako, ali da kojim slučajem Keret piše na češkom – okladili biste se bez oklijevanja: hvala Bogu, evo još jednog ćaknutog Čeha! I da sam vam na ulici ili u birtiji rekao: “Piše kao Čeh, samo s Mediterana”, odmah biste ubrali spiku i shvatili što sam htio reći.

U dodiru sa životom

Keretova biografska bilješka kaže da je rođen u Tel Avivu 1967. i kako je podjednako uspješan redatelj nagrađivanih filmova i pisac bestselera preveden na dvadesetak jezika, silno popularan u domovini. Zanimljiv je i mjerač te popularnosti: njegove knjige najčešće se kradu u knjižarama i najviše čitaju u zatvorima. Budete li pročitali ovu njegovu zbirku, tomu se nećete ni najmanje čuditi. Vedre i nježne priče o često tužnoj i gruboj svakodnevici ispripovijedane bez gorčine i čemera, inače svojstvenih autorima koji su skloni žaliti se na tužnu i grubu svakodnevicu u kojoj nalaze svoju gorku i čemernu inspiraciju. Čak nije stvar ni u tome da Keret “gleda svijet s vedrije strane”. Uopće ne. Čini se kako je njegova magija u tome što gleda svijet upravo onakvim kakav on jest, a kad se netko toliko približi nultoj točki objektivnosti, kao produkt pripovijedanja ne može ni izaći ništa drugo do pomaknuti svijet magijskog realizma. Drugim riječima, uvijek je problem u čitatelju i njegovim “koprenama maye” - duhovit i maštovit autor s tim više nema ništa, baš kao i jedan junak Keretove priče kojeg je mornar za okladu strpao u bocu, “trik koji je naučio na Tajlandu od nekog Finca”. “I stvarno, kad jednom shvatiš sistem, zaprepastiš se koliko je to jednostavno”, poantira Keret priču o stavljanju i vađenju čovjeka iz boce. Tako i mi. Čudimo se ovom i onom dok ne provalimo trik i shvatimo koliko je zapravo jednostavno. Problem je u tome što nismo sposobni provaliti trik.

Zato su valjda Keretove priče tako očaravajuće. Provalio je trik. Govori o jednostavnim stvarima: prekid s djevojkom, dan u školi, sličica s posla ili iz bračnog života, portret junakovih susjeda i prijatelja, psa... Pritom bi bilo krivo očekivati manje ili više duhovite pričice s poantom, kakve je prije trideset godina pisao tada svjetski popularan Ephraim Kishon. Keretova je poanta suptilna, eterična, gotovo neuhvatljiva, i to ne zbog svoje sićušnosti, nego upravo zbog sveobuhvatnosti. Njegova satiričnost istovremeno je razorna i neuvijena. U tome i jest taj “trik”. U dodiru je sa životom, s onim što bismo nazvali supstancijom života u nama, ne naprosto opisom svakodnevice koju volimo “životom” nazivati, ili “životom” kao naslovom rubrike u novinama.

Pametno i jednostavno, vedro i ozbiljno

Zato nije nikakvo pretjerivanje kada Clive James kaže kako je Etgar Keret “jedan od najznačajnijih živućih pisaca”. Nije dakle samo stvar u tome da nije mala stvar dobiti takvu pohvalu od Clivea Jamesa, stvar je u izboru riječi. Ako James kaže “živućih”, možete se kladiti da nije mislio frazu, sinonim za riječ “suvremenih”. Keret je uistinu živući čovjek, jer je živ povrh života kako ga poimamo preko medija, u dodiru je sa svojim životom, pa tako i čarobnom rukom piše nevjerojatno žive priče iz života. “Suptilna mješavina nevinosti i svjesnosti”, reći će recenzent Le Mondea za Keretove priče. A što je to drugo nego autentični, istinski život bez naslaga cinizma i gorčine kojim nas od malena premazuju poput pečenog odojka?

Najslađi, meni možda i najdraži, side effect tog Keretova pristupa jest činjenica da ga stvarno može čitati svatko, i svatko će se zabaviti. Zabaviti istinski, ne isprazno. To je stoga što je majstor da u nama probudi davno zaspali život, majstor da piše pametno i suptilno, a da nas nije morao daviti zakučastim misaonim apstrakcijama kako bi nešto pametno i rekao. Govoriti pametno i jednostavno, vedro i ozbiljno – tajanstvena je formula nedostižna naraštajima pisaca. E, Keretu je to nekako uspjelo.

Za one koji žele znati manje: Caution! Zombie-free! Živo štivo. Držati što bliže nadohvat! NIJE po standardima Europske Unije.