Christopher Stembridge zagrebačkim je koncertom uz Hrvatski barokni ansambl pokazao svoju izvrsnost, ali jedino na području muzikologije
Consonanze stravaganti bio je naslov koncerta Hrvatskog baroknog ansambla pod umjetničkim vodstvom muzikologa i čembalista Christophera Stembridgea. Budući da je njegovo područje interesa talijanska glazba za instrumente s tipkama iz razdoblja renesanse i ranog baroka, ne čudi da se upravo on prihvatio transkribiranja i uređivanja kompletnog Frescobaldijevog opusa za instrumente s tipkama. Uređena izdanja objavljuje ugledna glazbena izdavačka kuća Bärenreiter, koja se može pohvaliti izuzetno dobrim izdanjima sabranih djela Bacha i Mozarta.
Naravno, najveći kuriozitet koncerta bio je instrument na kojem je Stembridge svirao – kromatsko čembalo. Riječ je o egzotičnom primjerku čembala, budući da ih nema mnogo u svijetu. Onaj na kojem svira Stembridge rekonstrukcija je čembala iz čuvenog traktata Syntagma Musicum Michaela Praetoriusa iz 1618. Razlog postojanja takvog instrumenta leži u činjenici da u vrijeme njegova nastanka (16. stoljeće) temperacija nije bila jednaka današnjoj. Pojednostavljeno rečeno, tonovi gis i as nisu zvučali isto – prvi je bio niži od drugoga. Kako su instrumenti s tipkama ograničeni po tom pitanju, graditelji su se dosjetili izgraditi dvije crne tipke, na kojima je u tom slučaju moguće izvesti oba tona.
Budući da je sam instrument “egzotičan”, valjalo je izabrati i prikladan program. Imena kao što su Giovanni Maria Trabaci, Giovanni Valentini ili Gioanpietro Del Buono ne mogu se često naći na programima, pa ni ansambala za ranu glazbu, stoga se činilo veoma zanimljivim i svakako važnim prisustvovati koncertu, naročito zato što je umjetnički voditelj bombastično najavljen kao veliki stručnjak upravo za to područje (što se Christopheru Stembridgeu nikako ne može zanijekati kada je u pitanju muzikološki rad).
Manjak entuzijazma Prvi dio koncerta bio je rezerviran isključivo za talijansku glazbu ranog 17. stoljeća. Skladbe kao što su Sonata enharmonica Giovannija Valentinija, Sonata stravagante sopra Ave Maris Stella Gioanpietra Del Buona ili Capriccio Cromatico Girolama Frescobaldija vrlo su prikladne za pokazivanje i dokazivanje čari ugodbe kakva je vladala u vrijeme njihova nastanka. Sam Stembridge je tijekom koncerta to i najavio. Ipak, oduševljenje je splasnulo. Čini se kako gudači nisu u tolikoj mjeri uvježbali svoje dionice, pa se njihova izvedba Del Buonove Sonate doimala dosadnom i neinventivnom. Nepripremljenost gudača kao i njihov manjak entuzijazma ostao je prisutan, nažalost, do samog kraja koncerta.
Christopher Stembridge samostalno je odlučio izvesti nekoliko skladbi, uglavnom Frescobaldijevih, jednu Ascanija Mayonea i jednu Purcellovu suitu. Njegovo solističko sviranje nije se mnogo razlikovalo od gudača – njegov nastup bio je poprilično bezenergičan i dosadan, a na momente je zvučao i bezidejno. Sviranje mu se uglavnom svodilo na reprodukciju nota, što je naročito izvedbe Frescobaldija učinilo poprilično dosadnima.
Potom je prema programu započela stanka tijekom koje publika nije obavezna napustiti dvoranu, no većina ipak to učini. Mali broj ljudi koji ostane u dvorani obično započne pričati. Međutim, umjetničkom voditelju nedostajalo je tišine kako bi mogao ugoditi instrument, pa je na poprilično neuljudan i bezobrazan način pokušavao stišati publiku.
Površno prebiranje Drugi dio bio je posvećen više Purcellu i Händelu. Gudači su ponovno “zablistali” dosadom u izvođenju Chaconyja. Skladba je to s divnim kontrapunktskim linijama kakve je Henry Purcell vrlo vješto pisao, pa se tijekom skladbe nijedan glas ne čini pratećim. Članovi Hrvatskog baroknog ansambla nisu se potrudili istaknuti linije, nego je samo najviša dionica bila konstantno istaknuta. Posljednji je na programu bio Koncert za orgulje u g-molu op. 4 br. 1 Georga Friedricha Händela, za koji se Stembridge unaprijed ispričao kako nije moguće izvesti cjelokupan solistički dio na kromatskom čembalu. Uz to, Stembridge je u svom kratkom monologu tvrdio i da su organizatori posve krivo zapisali Händelovo ime, tvrdivši da je on George Frederic Handel, a ne Georg Friedrich Händel. Time je sam sebe “ugrizao za jezik”, ne informiravši se da se hrvatska muzikologija, a s njome i izvodilačka praksa, pretežno oslanja na njemačku, a ne na anglosaksonsku tradiciju. Händelov koncert trebao je svakako biti kruna čitavog programa kao virtuozno djelo. Osim propusta s notama (Stembridge je usred izvedbe shvatio da svira iz “krivih” nota, pa je izvedba prekinuta dok nije našao “prave”), publika nije dobila apsolutno ništa – tek površno prebiranje po tipkama, vrlo neprecizno i nadasve – dosadno.
Umjetnički voditelj Christopher Stembridge zagrebačkim je koncertom uz Hrvatski barokni ansambl pokazao svoju izvrsnost, ali jedino na području muzikologije. Kada je u pitanju vođenje ansambla ili solistički nastup, tu je značajno zakazao. Odabrani program skriva izniman potencijal onome tko iz njega može napraviti fantastičan koncert. HRBA i Stembridge to očito ne mogu.