Bezvremenski trijumfi čuda i mašte

Ne bismo trebali nikada, i zaista mislim nikada, olako upotrijebiti riječ “pjesnik” – ne za ljude koji su diplomirali kreativno pisanje, ne za Roda McKuena, a pogotovo ne za popularne glazbene umjetnike. Ali osjećam, nakon što sam uronio u željno očekivani album Ys, da je gospođica Newsom doista pjesnikinja, posebice zato što ispunjava jedan od kriterija pjesništva – gotovo bolje od bilo kojeg pjesnika danas. Za pisanje poezije nije potrebna nadnaravna, duboka sposobnost proživljavanja emocija. Ono zahtijeva, između ostalog, ljubav prema jeziku kao takvom, a ne samo kao sredstvu izražavanja osjećaja. Pravi pjesnici vole riječi, a na Ysu, Joanna Newsom odaje počast njihovim oblicima, zvucima, i snazi izazivanja osjećaja, a ne samo njihovu opisivanju. Album Ys epičan je poput legende o Ysu, mitskome gradu stare Britanije. Pet pjesama proteže se kroz 55 minuta, zahtijevajući puno od današnje publike s kratkim rasponom pozornosti, ali je i nagrađuje.

Iako najkraća pjesma na albumu, Cosmia, traje više od sedam minuta, album je iznenađujuće živahan. Newsomičine kompozicije prepune su toliko različitih tekstura i raspoloženja da nema opasnosti kako će izgubiti vašu pozornost, nego će je zahtijevati. Zapravo, teško mi je istodobno pisati ovu recenziju i slušati Ys, jer moja pozornost neumoljivo bježi pjesmama, čak i nakon gotovo mjesec dana neprestanog slušanja. Puno toga ima veze s načinom na koji je album snimljen. Newsom je snimila svoj glas i harfu u Chicagu sa Steveom Albinijem. Vrpce su tada poslane legendarnom Van Dyke Parksu, koji je sastavio orkestar od gudača i truba, mandoline, bendža, električne gitare, harmonike, čak i konjske lubanje – kako bi iznutra i izvana obojio stihove Newsomičinih pjesama. Ali umjesto da se vrate i ponovno snime Newsomičine dijelove, nakon što su snimljene dionice orkestra, odlučeno je da će zadržati te snimke zbog njihove intimnosti i improvizacija. Tako snimanje albuma sadrži najbolje od dvaju svjetova, prirodnu ranjivost solo izvođača i Parksovu dinamičnu i punu produkciju.

Između zemaljskoga života i mehanizma svemira

Same pjesme divni su, bezvremenski trijumfi čuda i mašte. Pjesma Emily izvlači puno svoje početne snage iz tmurne, ponavljane melodijske protuteže bogatim teksturama Newsomičinih zaigranih unutarnjih – i iskrivljenih – rima: “Svjetlost boje hrđe pada po borovima večeras; sunce sipa vino, boga ili moždinu / U kosti breza i tornjeve crkvi, koji strše iz sjena; / Jaram, i sjekira, i stari dimnjaci, i bale, i grobni humak – / i sve je nasađeno ukoso, kao da je strgnuto s konopa, u usta juga ispod njih.”

Gudači iz orkestra lepršaju i plešu oko Newsomičine harfe i glasa poput uslužnih vilenjaka, odnoseći duge minute, blisko prateći priču ? la Peća i Vuk. Bît Emily odavanje je počasti sestrinstvu (Newsomičina sestra Emily pjeva pozadinske vokale na snimci), izražena kroz geografski jezik neba i zemlje, “Vidjeli smo planine kako kleče, pustene i sive”, “Naučila si me imenima zvijezda iznad nas... / Iako sve što znam iz pretrpanog svemira – bile su Plejade, raspuštene u prosincu.” Unutar konteksta svoje priče, pjesma čak sadrži edukativnu rimu da se lakše upamti razlika između meteora, meteorita i meteorida. Skeptici bi mogli upitati čemu služe stihovi poput “Božuri kimaju na povjetarcu / I dok se slabašno klanjaju s bezvoljnošću nekoga tko boluje od hidrocefalusa / Mravi metu njihova čela,” ali očito postoji svrha osim neobičnosti (i zašto ne bi nečiji stihovi bili neobični?). Newsom stavlja svoj odnos s Emily na najgrandiozniji mogući plan: vječnost. Između zemaljskoga života (“Leptiri i ptice sudaraju se u vruće, grešne sate) i mehanizma svemira (“Tata mi je pokazao kako kutlača vodi do prljavo crvenih metaka svjetlosti”), sve stvari su prolazne, a ljubav i život su time samo još dragocjeniji: “Mogli bismo stajati cijelo stoljeće, gledajući, zabačenih glava, / Usred dana, u tu stvar: / Užitak, zatvoren u tijela koja ne traju – / Zapanjeni slatkoćom postojanja, / Dok ne nestanemo.”

Ako možemo napraviti mjesta za deset tisuća pjesama “Jedi, pij i budi sretan”, trebali bismo moći napraviti mjesta i za ovo duže izlaganje koje nas tjera na razmišljanje.

Prihvaćanje prolaznih zadovoljstava postojanja

Pjesma Sawdust & Diamonds istražuje pojmove želje, kreativnosti, smrti i ljubavi, sa sličnim intenzitetom. Jedina pjesma na albumu koja nema pratnju orkestra, njegovo je jako i prekrasno uporište. Počinje pitanjem, vjerojatno upućenim Bogu, “S vrha širokih bijelih stuba / Kroz ostatak mojeg života / Čekaš li me tamo?” Bez obzira na to, Newsom se ponovno nalazi između ljubavi prema životnim sitnicama i neizbježnosti smrti. Odjednom je tako zaljubljena u život da bi mogla eksplodirati, opisujući svoju glazbenu izvedbu: “Svjetlo u krilima, udara u sustav žica / Sa strane, gdje se njišu – / Gledajte žice, žice, žice. / I artikulacija u našim laktovima i koljenima / Natjera nas da popustimo; / Spajamo se u beskrajnom jačanju / Dok se publika divi.”

Nekoliko trenutaka poslije, gotovo je paralizirana strahom: “U trenutku spavanja, bila sam “pometena” groznim trzajem. / Iako više nisam bila ucviljena, kako sam se tresla! I nisam se mogla sjetiti. / Tada je najudaljeniji drhtaj zabio ubojiti kolac, / I raskolio me po sredini.”

Ali u konačnici, ona je protiv depresije, želi prihvatiti prolazna zadovoljstva postojanja, i uvjeriti druge da učine isto: “I premda se naše kosti mogu slomiti, i naše duše razdvojiti – čemu tužno lice? / I premda se naša tijela trzaju od stiska tla – čemu tužno lice?” Pjesma, jasna i izravna, omogućuje emocionalno putovanje i istraživanje, kao nijedna u popularnoj glazbi, jer njezin glazbeni i verbalni jezik dopušta slušateljima da sami otkrivaju i izvlače nova shvaćanja, te da se iznenade sa svakim slušanjem. Isto takve su i ezopovska priča Monkey & Bear, izgubljena Cosmia, i veličanstvena Only Skin – u svima uživam u polaganom razotkrivanju.

Priče napisane jer su morale biti

Pa, posebice s obzirom na njegov položaj na ljestvici, je li Ys album za koji mogu jamčiti da će pružiti užitak? Ne više nego za druge. Očito, Newsomičin glas je već dobio status klasičnog “stečenog ukusa”. Vibrantan, divlji i svojeglav, sklon povišenju i pištanju, uspoređivan s glasom starica, djevojčica, Björk, Ethel Merman – čak i Popajeve Olive – i opisivan kao čudan i egzotičan. Ali njezin glas, bar meni, ima više zajedničkog s Texas Gladden i Maggie Hammons koje su se koristile svojim instrumentima samo kao posrednicima za pričanje priča. Za moj novac, Newsom je pokazala više nijansi, dubine osjećaja, i originalnosti od stotinu očaravajućih pop diva. Evo zašto: sada nema nikoga tko bi mogao izvesti pjesme s Ysa jednako dobro kao njihova autorica, bez obzira na raspon glasa, ton ili godine provedene kod najtraženijih učitelja. To su njezine priče, i kao što je nedavno izjavila u jednom intervjuu, nisu niti bile pisane s nadom da će ih netko slušati, a kamoli u njima i uživati. Napisane su jer su morale biti. Rezultat je, vjerujem, rijetko umjetničko djelo čija će snaga s vremenom samo rasti.

S engleskoga prevela Margareta Matijević Kunst.

Tekst je objavljen online časopisu PopMatters  www.popmatters.com/pm/reviews/article/7242/