Biblija i ubijanje za hranu

I doda Bog: “Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života – neka je za hranu sve zeleno bilje!” I bi tako. (Post 1,29-30)

Tada Bog blagoslovi Nou i njegove sinove i reče im: “...Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu: sve vam dajem, kao što vam dadoh zeleno bilje.” (Post 9, 1-4)

Na prvi pogled, ova dva ulomka možemo shvatiti kao utjelovljenje poteškoće u pozivanju na tekst Biblije u suvremenoj raspravi o pravima životinja. Puka kontradiktornost tih izjava nameće nam se sama. Knjiga Postanka 1 jasno opisuje vegetarijanstvo kao božansku zapovijed. Zapravo “svemu” što ima dah života u sebi dana je “zelena biljka za hranu”. Knjiga Postanka 9, međutim, tu zapovijed prilično određeno preinačuje. “(...) sve vam dajem, kao što vam dadoh zeleno bilje” (Post 9,3). U svjetlu ovoga, nije nerazumno postaviti pitanje: zar se ne mogu i vegetarijanci i mesojedi pozivati na tekst za opravdanje, jedni i drugi s jednakom potporom?

Hrana Raja

Kako bismo razjasnili tu tešku zagonetku moramo prije svega biti svjesni da oni koji su sačinjavali zajednicu čiji je glasnogovornik pisao Knjigu Postanka 1 nisu bili vegetarijanci. Neki procjenjuju da su Knjiga Postanka 1 i 9 i same proizvodi mnogo kasnijeg razmišljanja samih pisaca Biblije. Kako su onda upravo ljudi koji sami nisu bili vegetarijanci zamišljali početak vremena kada su svi koji su živjeli bili vegetarijanci (biljojedi, da budemo precizni) po božanskoj zapovijedi?

Da bismo procijenili tu perspektivu moramo se prisjetiti glavnih elemenata prve sage o stvaranju. Bog stvara svijet velike raznolikosti i plodnosti. Svakom je živom biću dan život i prostor (Post 1,9-10; 24-25). Zemlja da na njoj žive i blagoslov da omoguće sam život (Post 1,22). Živa bića proglašena su dobrima (Post 1,25). Ljudi su stvoreni prema božjem liku (Post 1,27), dana im je vlast (Post 1,26-29), a zatim propisana vegetarijanska ishrana (Post 1,29-30). Bog zatim objavljuje da je sve “dobro”. Zajedno se sva stvaranja odmaraju na šabat s Bogom. Kada je pogledamo na taj način, trebali bismo odmah vidjeti da Knjiga Postanka 1 opisuje stanje rajskog postojanja. Nema ni naznake nasilja između ili unutar različitih vrsta. Vlast, tako često tumačena kao opravdavanje ubijanja, u stvari prethodi zapovijedi da budu vegetarijanci. Autoritet jedenja bilja teško da je dozvola za tiraniju. Odgovor bi, čini se, dakle, bio da čak iako rani Hebreji nisu bili ni pacifisti ni vegetarijanci, oni su duboko uvjereni u stav da nasilje između ljudi i životinja, te zapravo između samih životinjskih vrsta, nije bilo izvorna božja volja kod stvaranja.

No, ako je ovo točno, kako da pomirimo Knjigu Postanka 1 i 9, viziju izvornog mira s očitim legitimitetom ubijanja za hranu? Odgovor je, čini se, da su Hebreji, dok su počinjali konstruirati priču o prvim ljudskim počecima, bili zapanjeni prevlašću i golemošću ljudske zloće. Priče o Adamu i Evi, Kainu i Abelu, Noi i njegovim nasljednicima svjedočanstva su o nesposobnosti ljudske vrste da ispuni proročanske svrhe Boga u stvaranju. Pitanje je eksplicitno u priči o Noi: U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila. I kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila – ta svako se biće na zemlji izopačilo – reče Bog Noi: “Odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se zemlja napunila opačinom; i, evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom.” (Post 6,11-14)

Radikalna poruka priče o Noi (tako često previđana od strane komentatora) jest da bi Bog radije da uopće ne postojimo ako moramo biti nasilni. Unutar svakog djela stvaranja svijeta nasilje je ona unaprijed istaknuta oznaka pokvarenosti i grešnosti. Nije bez razloga da Bog zaključuje: “(...) jer sam se pokajao što sam ih napravio” (Post 6,7).

Dvoznačna dozvola

Upravo u ovom kontekstu – koji slijedi nakon Pada i Potopa – moramo razumjeti dozvolu za ubijanje za hranu u Knjizi Postanka 9. Ona u potpunosti odražava situaciju biblijskih pisaca u vrijeme u koje su pisali. Ubijanje je – ljudi jednako kao i životinja – bilo jednostavno neizbježno dano svijetu kakav jest i ljudskoj prirodi kakva jest. Pokvarenost i zloća napravili su nered u najvišim Božjim nadama kod stvaranja. Jednostavno je moralo biti nekog prilagođavanja ljudskoj grešnosti. “Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu: sve vam dajem, kao što vam dadoh zeleno bilje” (Post 9,3). Za mnoge koji proučavaju Bibliju to je, čini se, razriješilo pitanje može li se ljude opravdati u ubijanju životinja za hranu. Na kraju krajeva, smatralo se, Bog to dopušta. I ne može biti nikakve sumnje da je kroz stoljeća taj stav prevladavao. Jedenje mesa postalo je norma. Vegetarijanci, osobito kršćanski vegetarijanci, preživjeli su iz stoljeća u stoljeće da bi se našli u situaciji prilično opkoljene manjine. Stav većine može se sažeti u ovim prekrasnim prozaičkim recima Johna Calvina (Commentaries on the First Book of Moses, vol. 1, ET by John King, Edinburgh: Calvin Translation Society, 1847): “Jer je nepodnošljiva tiranija, kada je Bog, Stvoritelj svih stvari, položio otvorenim nama zemlju i zrak, kako bismo, dakle, mogli uzimati hranu kao iz njegova skladišta, da nam to uskrati smrtni čovjek, koji nije sposoban stvoriti čak ni puža ili muhu.”

Međutim, ono što Calvin, čini se, kao i veći dio kršćanske tradicije, previđa, jest da je dozvola za ubijanje u Knjizi Postanka 9 daleko od bezuvjetne ili apsolutne: “Samo ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, to jest njegova krv. A za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun: tražit ću ga od svake životinje; i od čovjeka za njegova druga tražit ću obračun za ljudski život” (Post 9,4-5).

Razumijevanje ovih redaka daleko je od izravnog. Na prvi pogled ovi određujući reci mogu biti viđeni kao poništavanje same dozvole. Nakon svega, tko može uzeti životinjski život bez prolijevanja krvi? Tko može ubiti bez uzimanja krvi, to jest, samoga života? U postavljanju tih pitanja dolazimo do srži problema. Za rane Hebreje život je simbolizirala, pa čak i sačinjavala, sama krv. Ubiti je značilo uzeti krv. A ipak je upravo ta dozvola ona koja je uskraćena.

Ne iznenađuje, dakle, da su komentatori jednostavno prelazili preko tih stihova, ukazujući da se ovdje razmišljalo o nekom ritualu, simboličkoj važnosti, ali takvoj koja ni na koji način nije bitno utjecala na božansku dozvolu da ubije. No to, vjerujem, znači umanjiti važnost ovih stihova. Ponovno iščitavanje tih stihova u svjetlu njihovog izvornog konteksta trebalo bi ići otprilike ovako: svijet u kojemu živite je pokvaren. A ipak Bog nije digao ruke od nas. Bog je označio novi odnos – savez s vama – unatoč svom vašem nasilju i nevrijednosti. Dio tog saveza uključuje novo pravilo koje se tiče ishrane. Ono što je prije bilo zabranjeno može sada – u sadašnjim okolnostima – biti dopušteno. Možete ubijati radi hrane. No, možete ubijati samo uz razumijevanje da zapamtite da život koji ste uzeli nije vaše vlasništvo – on pripada Bogu. Ne smijete zloupotrijebiti ono što nije vaše vlastito. Dok ubijate ono što nije vaše – bilo životinju bilo ljudsko biće – morate zapamtiti da ste za svaki život koji osobno ubijete odgovorni Bogu.

Ako je ovo iščitavanje točno, a mislim da se malo znanstvenika ne bi slagalo s tim tumačenjem, vidjet će se odmah da Knjiga Postanka 9 ne dodjeljuje ljudskom rodu apsolutno pravo da ubija životinje za hranu. Zapravo, precizno govoreći, ne postoji pravo na ubojstvo. Bog ga dopušta samo pod uvjetima nužnosti. Nedavna izjava iz Union of Liberal and Progressive Synagogues (Where We Stand on Animal Welfare, London: Rabbinic Conference of the Union of Liberal and Progressive Synagogues, May 1990, str. 1) izražava to na sljedeći način: Tek nakon Potopa (potvrđuje Knjiga Postanka 9,3) bila je dopuštena ljudima konzumacija životinja i to je kasnije shvaćeno kao ustupak, i ljudskoj slabosti i pretpostavljenoj oskudnosti jestive vegetacije.

Dati potpuniji prikaz biblijskih tema zahtijeva od nas da se odmaknemo od Knjige Postanka 1 i 2 do Izaije 11. Moramo shvatiti da, iako je ubijanje nekada smatrano opravdanim kao pojavi u za njih sadašnjem vremenu, biblijski pisci također su bili ustrajni u tome da će doći drugo vrijeme kada će takvo ubijanje biti nepotrebno. To je vrijeme različito poznato kao “buduća nada Izraela” ili “Mesijansko doba”. Izaija govori o onome koji će uspostaviti pravdu i jednakost te sveopći mir. Jedna od karakteristika tog budućeg doba jest povratak u postojanje što ga zamišlja Knjiga Postanka 1 prije Pada i Potopa:

“Vuk će prebivati s janjetom,/ ris ležati s kozlićem,/ tele i lavić zajedno će pasti,/ a djetešce njih će voditi. / Krava i medvjedica zajedno će pasti, /a mladunčad njihova skupa će ležati, / lav će jesti slamu ko govedo./ Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, / sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. / Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti/ na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom/ kao što se vode vodom pune mora” (Iz 11,6-9).

Čini se, dakle, da iako rani Hebreji nisu bili ni vegetarijanci ni pacifisti, ideal miroljubivog kraljevstva nikada se nije izgubio iz vida. Na kraju krajeva, vjerovalo se, svijet će jednoga dana biti iznova uspostavljen prema Božjoj izvornoj volji za sva stvorenja. Uočite, primjerice, kako se vizija o miroljubivom življenju proširuje na odnose između samih životinja. Ne samo, čini se, da će ljudska bića živjeti u miru sa životinjama, nego će također prije agresivne životinje živjeti u miru s ostalim životinjama.

Možemo sažeti glavne elemente biblijskoga pristupa kako slijedi: ubijanje za hranu čini se ključnim u svijetu kakvog danas poznajemo, na koji su svakako utjecali pokvarenost i zloća. No, takvo stanje stvari nije onakvo kakvo je Bog izvorno želio. Čak i kada ubijamo u situacijama nužnosti, moramo zapamtiti da životi koje ubijamo ne pripadaju nama i da smo odgovorni Bogu. Štoviše, božja će najviša volja za stvaranjem prevladati. Kakve god bile trenutačne okolnosti, jednoga će dana sva stvorenja, ljudi i životinje, živjeti u miru.

Živjeti bez nasilja

Sada bi trebalo vidjeti da, daleko od toga da su zbunjujuće i kontradiktorne, biblijske perspektive o ubijanju za hranu imaju ne samo cjeloviti unutrašnji integritet nego i golemu važnost za suvremenu raspravu o pravima životinja i vegetarijanstva. Tri su etička izazova s kojima bismo se posebice trebali pozabaviti.

Prva stvar koju treba primijetiti jest da Biblija ne umanjuje težinu čina ubijanja životinja. Tako često u našim uvelike industrijaliziranim društvima razmišljamo o životinjama, osobito domaćim životinjama, kao pukim strojevima za proizvodnju hrane ili robi koju treba kupiti ili prodati za ljudsku konzumaciju. To nikada ne može biti stav Biblije. Knjiga Postanka 1 posebice govori o životinjskom životu kao onome koji ima “dah života” (Post 1,30). Taj je život dar od Boga. Ne pripada ljudskim bićima. Može biti korišten samo uz najveću ogradu i u sjećanje na Onoga iz čijih kreativnih ruku dolazi. Oni koji žele koristiti životinje isprazno ili bez obaziranja na njihovu Bogom-danu vrijednost ne mogu pozivati Bibliju kao svoju potporu.

(...)

Drugi izazov jest da nemamo biblijskog jamstva za tvrdnje da je ubijanje božja volja. Volja Boga je mir. Moramo se prisjetiti da, iako Knjiga Postanka 9 daje dozvolu za ubijanje za hranu, daje je samo na osnovu toga da ne zloupotrebljavamo Bogom-dan život. Knjiga Postanka 9 smješta božanski obračun za život svake zvijeri uzet čak i pod ovim novim određenjem (Post 9,5). Prirodno je da može biti postavljeno pitanje: koliko dugo ta božanska dozvola može trajati?

(...)

U tom je smislu zanimljivo da jedan iznimno cijenjen proučavatelj Talmuda, Abraham Isaac Kook, smatra da je duhovno najviše zadovoljavajući način čitanja praktičnih biblijskih naredbi koje se tiču ubijanja u smislu pripreme za novu zoru pravde za životinje. “Slobodni pokret moralnog impulsa za uspostavom pravde za životinje općenito i zahtjevi za njihovim pravima od strane ljudske vrste”, tvrdi on, “skriveni su u prirodnoj psihičkoj osjetljivosti u dubljim slojevima Tore”. Imajući na umu pokvarenost ljudske vrste, bilo je prirodno i neizbježno da je moralna pozornost morala najprije biti posvećena kontroli ljudskog ponašanja prema ostalim ljudskim bićima. No prema Kookovu stajalištu, različite naredbe koje su se ticale odabira i pripreme mesa (npr. Lev 17,13) bile su zapovijedi “za kontrolu jedenja mesa, u koracima koji će nas odvesti do višeg cilja”. A što je viši cilj? Ni jedan drugi, čini se, nego sveopći mir i pravda. Kook smatra da baš kao što je i prihvaćanje demokratskih ideala došlo kasnije unutar religijskog razmišljanja “tako će se i skrivena želja da djelujemo pravedno prema životinjama pojaviti u pravo vrijeme”.

Treći izazov što ga treba shvatiti jest da oni koji danas žele vegetarijanski ili veganski način života imaju čvrstu biblijski potporu. Biblijski vegetarijanci neće reći “Nikada nije bilo opravdano ubijati životinje”, nego bi umjesto toga trebali reći “Sada nije nužno ubijati za hranu kako se nekada smatralo da je nužno”. Biblijska potpora za vegetarijanstvo ne počiva na stavu da ubijanje nikada ne može biti dopustivo u očima Boga, nego na stavu da je ubijanje uvijek ozbiljna, teška stvar. Kada moramo ubiti da bismo živjeli, to možemo učiniti, ali kada ga nemamo, moramo živjeti drukčije. Ključno je procijeniti snagu ovog argumenta. U proteklim razdobljima mnogi su – uključujući nesumnjivo i same biblijske pisce – vjerovali da je ubijanje za hranu bilo ključno da bi se živjelo. Danas znamo da je – barem za one koji sada žive na bogatom Zapadu – savršeno moguće održavati zdravu ishranu bez ikakvog pribjegavanja mesnim proizvodima. To nije uvijek bilo tako u prošlosti. Konvencionalna mudrost uvijek je bila da je meso ključno za život i za dobar život. Tek tijekom proteklih 200 godina vegetarijanstvo je postalo javno poznata i prihvaćena mogućnost.

Oni pojedinci koji se odlučuju za vegetarijanstvo mogu to učiniti u znanju da žive bliže biblijskom idealu miroljubivosti od svojih suvremenika mesojeda. To ne bi trebalo umanjivati. Na mnogo je načina teško znati kako možemo živjeti miroljubivije u svijetu kojega pokreću nasilje, pohlepa i konzumerizam. Pojedinci se često osjećaju bespomoćno suočeni s velikim društvenim snagama koje su izvan čak i demokratske kontrole. Odlučiti se za vegetarijanski stil života znači učiniti jedan praktičan korak prema životu u miru s ostatkom živih bića. Procjenjuje se da je više od 500 milijuna životinja zaklano za hranu u Velikoj Britaniji svake godine. U SAD-u se brojke kreću od 6 do 9 milijardi godišnje. Postati vegetarijanac znači poduzeti praktičan korak u smanjivanju stope institucionaliziranog ubijanja u današnjem svijetu. Jedno pojedeno pile manje je jedno ubijeno pile manje.

Ipak, činimo dobro shvaćajući biblijsku perspektivu da ne živimo u idealnom svijetu. Istina je da čak i ako usvojimo vegetarijanski ili veganski način života, ipak nismo oslobođeni ubijanja, bilo ono izravno bilo neizravno. Čak i ako jedemo samo grahorice, orašaste plodove i leće, moramo pretpostaviti činjenicu da su štetne životinje ubijane zbog uroda koje želimo jesti. Čak i ako odlučimo ne nositi kožu mrtvih životinja, moramo se suočiti s činjenicom da su alternativne tvari testirane radi svoje toksičnosti na laboratorijskim životinjama. Čak i ako jedemo samo sojino zrnje, trebali bismo znati da se njima prisilno hrane životinje u bolnim eksperimentima. Kako sam već pisao drugdje, nema čiste zemlje. Ako započnemo s vegetarijanstvom, kao što mislim da bismo trebali, moramo to učiniti uz razumijevanje da unatoč svoj njegovoj privlačnoj logici, to je samo jedan mali korak prema viziji miroljubivog svijeta.

Princ mira

Prije nego završim, ima jedna ključna – a neki bi rekli i zaključna – primjedba mojoj pro-vegetarijanskoj tezi koju treba imati na umu. To je ovo: Isus nije bio vegan a možda ni vegetarijanac. Nema zabilježenih primjera da je Isus jeo meso u Evanđeljima. Jedina moguća iznimka je sama Pasha, ali nije jasno, u najboljem slučaju, da je Isus jeo tradicionalni obrok za Pashu. Isus je, međutim, jeo ribu, ako je vjerovati pričama iz Evanđelja. Kako to možemo pomiriti s uvriježenim kršćanskim stavom o Isusu kao Princu mira? Četiri su moguća odgovora na to pitanje.

Prvi je da kanonska Evanđelja griješe a Isus je u stvari bio vegetarijanac. Kolikogod neuvjerljivim se može činiti to stajalište, među onima koji su za životinje uvijek je bio znatan broj onih koji nikada nisu vjerovali da je Isus jeo meso drugih živih bića. Oni koji zauzimaju taj stav tvrde da “riba” u Novom Zavjetu nije zapravo značila ribu kakvu poznajemo danas. Štoviše, ponekad se tvrdi da je Isus u stvari bio član esenske sekte koji su, čini se, bili strogo vegetarijanci. Zapravo, postoje različita “esenska evanđelja” u kojima je Isus opisan kao predani vegetarijanac. Naizgled se zaista čini iznimno malo vjerojatnim da je takvo prikladno gledište točno i esenska evanđelja djeluju mi kao prilično nepouzdana starina. Ipak, želio bih ostati otvoren. Uvjerljivo je da neka od tih evanđelja ipak na neki način sadrže prava, izvorna povijesna sjećanja (u svakom slučaju znamo tako malo o povijesnom Isusu ), ali, mislim da je to prilično neznatna mogućnost.

Drugi mogući odgovor jest da Isus nije bio savršen u svakom zamislivom pogledu. Židovi i muslimani ne bi, naravno, imali poteškoća s tim prijedlogom, ali bi pravoslavni kršćani sigurno tu zamisao smatrali problematičnom. Na kraju krajeva, tradicionalno kršćansko vjerovanje oduvijek je bilo da je Isus Krist zaista Bog i zaista čovjek. Većina bi kršćana smatrala da je biti bez grijeha bilo ključni dio Božje inkarnacije. Oni koji tvrde da Isus nije bio sasvim savršen nisu, međutim, naravno, sasvim bez biblijske potpore. Isusovo pitanje “Zašto me zoveš dobrim?” i njegov odgovor: “Samo je jedan Dobri, Bog” zabilježeno je u sva tri sinoptička Evanđelja (naziv za prva tri Evanđelja, po Mateju, Marku, Luki, koja se međusobno tekstualno podudaraju – op. prev.; usp. Lk 18,19; Mt 19,17; Mk 10,18). Štoviše, nije nezamislivo da je Isus mogao biti i Božja inkarnacija i manje od moralnog savršenstva u svakom pogledu. Neki znanstvenici, poput Johna Robinsona, vjerovali su u to. Možda bi se moglo tvrditi da iz nužnosti svako ljudsko biće počini neki grijeh propusta (stvari ostavljene neučinjenima). Međutim, takvo stajalište zasigurno nedovoljno dobro opisuje tradicionalnu kršćansku doktrinu i biblijske tekstove kao što pokazuje Poslanica Hebrejima (4,15) koja tvrdi da je Isus “iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio”.

Treći odgovor je da ubijanje ribe nije moralno bitna stvar ili, barem, nije tako bitna kao ubijanje sisavaca. Treba nešto reći o tom stavu. Čak i oni koji žestoko zagovaraju prava životinja ponekad to čine na temelju toga da su životinje kao božja stvorenja “subjekti života” – to jest, da posjeduju osjetljivost i svijest te sposobnost da pate – ali nije jasno posjeduju li sve ribe zaista sve te karakteristike. U mnogim slučajevima jednostavno ne znamo. To, mislim, mora značiti da je njihov moralni status nešto drukčiji od onih životinja kod kojih samosvijest i osjetljivost možemo uzeti zdravo za gotovo. Pa ipak, zar ribe ne zaslužuju malo povjerenja? Zar one nisu isto tako Božja stvorenja s nekim Bogom-dani životom i individualnošću da, kadgod je moguće, njihove živote treba poštovati?

Četvrti odgovor jest da ponekad može biti opravdano ubiti ribu za hranu u situacijama nužnosti. Takva je situacija, možemo pretpostaviti, bila prisutna u Palestini u prvom stoljeću gdje se čini da su već i sami zemljopisni čimbenici ukazivali na oskudnost bjelančevina. Takav bi stav u cjelini bio usklađeniji s biblijskom perspektivom da možemo ubijati, ali samo u okolnostima stvarne potrebe. Odatle se možda moramo suočiti s mogućnošću da je Isus zaista sudjelovao u ubijanju nekih oblika života da bi živio. Zaista možemo reći da je dio toga da je on bio ljudsko biće na određenoj “pozornici” i vremenu u povijesti učinilo potrebnim takvu reakciju da bi uopće živio.

Od sva četiri moguća odgovora, ovaj posljednji smatram najuvjerljivijim. Kako sam naznačio ranije, biblijski stav nije da ubijanje ne može nikada biti opravdano i da treba biti izbjegavano pod svaku cijenu. Ima situacija, na primjer, kada eutanazija može biti najsuosjećajnija reakcija na pojedinca koji proživljava patnje koje nije moguće ublažiti. No, čak i ako prihvatimo da ubijanje za hranu može biti opravdano u onim situacijama stvarne nužnosti za ljudsko preživljavanje, kako se može tvrditi u slučaju samog Isusa, to nas ni na koji način ne oslobađa tereta opravdavanja onoga što danas radimo životinjama u okolnostima znatno drukčijim. Ovaj posljednji zaključak je zasigurno važan i ne smije se zamagljivati. Možda je bilo razdoblja u prošlosti, ili čak danas u sadašnjosti, u kojima imamo poteškoća u zamišljanju života bez ubijanja za hranu. Ali, kada imamo moralnu slobodu da živimo bez ubijanja, bez utjecanja nasilju, postoji prima facie dokaz da to moramo i činiti. Ubijati bez strogih uvjeta nužnosti znači živjeti s nedovoljno velikodušnosti.

Bilo bi, međutim, pogrešno, ostaviti dojam da su život i učenje Isusovo razočaranje kada je riječ o prosvijetljenom tretmanu životinja. Iako je istina da ima mnogo toga što ne znamo o Isusovim točnim stavovima prema životinjama, postoji snažna struja u njegovu etičkom učenju o prvenstvu milosti prema slabima, nemoćnima i potlačenima. Bez pogrešnog shvaćanja, legitimno je pitati: tko više zaslužuje to posebno suosjećanje od životinja što su uobičajeno iskorištavane u našem današnjem svijetu? Štoviše, često se previđa da je u kanonskim Evanđeljima Isus često predstavljen kako identificira samoga sebe sa svijetom životinja. Kako sam pisao drugdje:

Njegovo rođenje, ako je vjerovati tradiciji, događa se u domu ovaca i volova. Njegova služba počinje, prema Marku, u divljini “s divljim životinjama” (Mk 1,13). Njegov trijumfalni ulazak u Jeruzalem uključuje jahanje na “skromnom magarcu”/ “na magarcu i na magaretu – tovarčiću” (Mt 21,4-5). Prema Isusu, zakonito je “činiti dobro” na šabat, što uključuje spašavanje životinje upale u jamu (Mt 12,10-12). Čak i vrapci, prodavani doslovce za nekoliko novčića u njegovo vrijeme, nisu “zaboravljeni od Boga” (Lk 12,6). Božja providnost proširuje se na čitav stvoreni poredak i slava Salomonova i sva njegova djela ne mogu se usporediti s onom ljiljana u polju (Lk 12,27). Bog toliko brine za sva stvorenja da čak i “lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje nasloniti glavu” (Lk 9,58).

Važnost ovih i ostalih stihova može biti veća nego što se prije smatralo. Jedan će mali primjer morati biti dovoljan. Marko opisuje Isusovu službu koja se odvijala najprije u okruženju divljih životinja (Mk 1,13). Richard Bauckham nedavno je ustvrdio da je kontekst u kojemu te stihove treba promatrati mesijanski po usmjerenju. Isus je prikazan u kontinuitetu s izaističkom tradicijom u viđenju mesijanskog doba kao onoga koje donosi pomirenje između prirode i ljudskosti. Ako je to točno, može biti i da Marko nastoji pokazati kako Evanđelje o Isusu ima implikacije za čitav stvoreni svijet kao cjelinu, a za sklad unutar životinjskog svijeta osobito. Oni koji slijede Isusa mogu tvrditi da u nastojanju da shvate ono što sada može biti shvaćeno u našem vremenu i prostoru o mesijanskom razdoblju jest danas živjeti u skladu s Duhom samog Isusa.

U zaključku je uvedena referencija na to kako su vegetarijanci stvorili prilično opkoljenu manjinu u proteklim vremenima. No, valja se prisjetiti da je više od nekoliko velikih figura u kršćanskoj povijesti usvojilo vegetarijansku ishranu. Među njima ne bi trebali proći nezapaženo bezbrojni sveci koji su pokazivali osobitu brigu za životinje i koji su se protivili njihovom uništavanju. “Jadna, nevina mala stvorenja”, uzviknuo je sv. Richard od Chichestera suočen sa životinjama na putu za klanje. “Da ste razumna bića i da možete govoriti, prokleli biste nas. Jer mi smo uzrok vaše smrti a što ste učinili da to zavrijedite?”

Uvijek je postojala asketska struja unutar kršćanstva koja je ustrajala u tome da bi ljudi trebali živjeti na zemlji mirno i izbjegavati luksuznu hranu. Pravilo sv. Benedikta o životu za njegovu religijsku zajednicu, na primjer, izrijekom je zabranjivalo jedenje mesa. “Osim bolesnih koji su vrlo slabi, neka se svi uzdržavaju od mesa četveronožnih životinja.” Štoviše, za kršćane je često iznenađenje shvaćanje da je moderni vegetarijanski pokret bio porijeklom snažno biblijski. Inspiriran izvornom zapovijedi u Knjizi Postanka 1, anglikanski svećenik, William Cowherd, utemeljio je Biblijsku kršćansku crkvu 1809. godine a vegetarijanstvo učinio obaveznim među njezinim pripadnicima. Utemeljenje te crkve u Velikoj Britaniji i njezine sestrinske crkve u SAD-u koju je osnovao Williama Metcalfe, učinkovito je nagovijestilo početak modernog vegetarijanskog pokreta.

Daljnje, iako prilično polagano, širenje vegetarijanstva od 1809. do 1970. godine, te ubrzani i iznenađujući razvoj od 1970. do naših dana svjedočanstvo je da je Cowherd možda bio u pravu u svom stajalištu da je mainstream biblijska teologija previdjela nešto važno u Knjizi Postanka 1. Možda će tek kada konačno bude napisana povijest dvadesetostoljetne kuhinje, radikalne promjene ishrane koje trenutačno doživljavamo biti shvaćene kao nastale zahvaljujući više ponovnom otkriću dvaju biblijskih stihova (Post 1,29-30) nego bilo čemu drugome. Ta dva stiha, možemo se prisjetiti, oblikovali su ljudi koji su zamišljali mogućnosti u svjetlu njihova vjerovanja u Boga Stvoritelja. Oživljavanjem iste vizije u naše doba, može nam biti omogućeno da shvatimo – barem dijelom – one mogućnosti koje su naši preci mogli samo zamisliti. Naprijed, mogli bismo reći, a ne natrag u Knjigu Postanka.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole. Oprema teksta redakcijska.

Tekst je pod naslovom The Bible and Killing for Food objavljen u zborniku The Animal Ethics Reader, ur. Susan J. Armstrong i Richard G. Botzler, Routledge, Taylor & Francis Group, 2003.

Velečasni i profesor Andrew Linzey je anglikanski svećenik, teolog, pisac, a međunarodno je poznat kao autoritet za kršćanstvo i životinje. Ravnatelj je Oxford Centre for Animal Ethics koji je otvoren 2006. godine. Cilj tog centra je poticati znanstvena proučavanja i istraživanja te unapređivanje javne rasprave o pitanjima koja okružuju etiku povezanu sa životinjama. Više od stotinu znanstvenika s različitih područja trenutačno djeluju kao savjetnici za taj centar.