Preduvjete za futurizam, utopiju, distopiju i znanstveno-fantastični imaginarij kakav buja u 21. stoljeću pronaći ćemo u jednoj od najstarijih SF knjiga na svijetu
Predstojeći će tekst nastojati interpretirati neke od biblijskih ulomaka koji govore o tehnologiji. Zašto Biblija, zašto baš ona zadobiva povlašteno mjesto ovog malog literarnog istraživanja, možda će se zapitati čitatelj. Biblijski tekst jedan je od brojnih faktora koji je obilježio judeo-kršćansku kulturu koja još uvijek dominira našim europskim podnebljem, kulturom, pa čak i samim čovjekovim mislima. O udaljenoj tehnologiji biblijske kulture pitamo se iz pozicije naše realnosti koja se može definirati baudrillarovskim pojmom simulakruma. Nadahnuti tehno-okolišem koji nas okružuje, tražimo njegove povijesne preteče. Odnos prošlosti i sadašnjosti vidimo kao recipročan, naša interpretacija njihov je sastanak. Suvremeno društvo proizašlo je iz povijesnog procesa koji je, između ostalog, obilježila i biblijska tradicija, a opet, konkretna i činjenična slika prošlosti neuhvatljiva je jer je proizvod razumijevanja koje je podesivo s obzirom na povijesnu realnost iz koje se promatra.
Uzimamo definiciju tehnologije u širem smislu – kao ljudsko ovladavanje prirodom upotrebom alata koji su ponikli istovremeno upravo iz prirode, kao i iz ljudskog kreativnog uma. Kakav je biblijski odnos spram nje? U nekim recima zamijetit ćemo kako autori samog Boga nagrađuju epitetima koji su "tehnološkog" karaktera – poput sintagme Jahve Sabaot – "Javhe nad vojskama", gdje se Božja snaga mjeri s onom najvrsnijeg predvodnika vojnih postrojbi. Dodajmo i uvod u tekst proroka Ezekiela koji frapira svojom slikovitošću; opis je ovo svojevrsne "božanske tehnologije". Prorok usred ognja vidi nešto nalik sjajnoj kovini u kojoj se pojavljuju neimenovana bića s četiri krila – ona se kreću tako da iz vatrene konstrukcije pršte munje. Došavši na zemlju svako biće uzima jedan krizolitni kotač pomoću kojega mogu ići u sva četiri smjera bez okretanja, a na glavi drže nešto što pisac uspoređuje s nebeskim svodom. Ovakav opis prije bi očekivali u popularnim knjigama znanstvene fantastike, negoli u Bibliji, a ovdje ima ulogu naglašavanja Božje nedokučive snage, koja je katkad i zastrašujuća. Nadalje, Jahve prezire čovjeka koji se igra boga – stoga brojne priče ismijavaju ljudske napore da se uzdigne tehnologijom (poput vrlo popularne pripovijesti o Davidu i Golijatu, ili one o gradnji babilonske kule). Bog je svemoćan, ljudi nisu, ma koliko se trudili. Opet, u nekim tekstovima koji su proizvod drugačijih ideologija, odobrava se i potiče korištenje tehnologije, kao u slučaju Salomonove izgradnje Hrama ili Noine gradnje korablje – gdje Jahve navigira cijelu izgradnju napominjući čak kako bi bilo dobro cijeli konstrukt premazati smolom.
Linearno vrijeme i izum povijesti Stoga nema jedinstvenog odgovora na pitanje je li Biblija "za" ili "protiv" tehnologije, niti bi pitanje trebalo tako koncipirati. Biblija je kompleksna i raznovrsna zbirka tekstova koji pripadaju različitim autorima, periodima, zajednicama i žanrovima te tako zapravo prije poziva na odbacivanje totalističkog gledišta, nego na njegovu inherentnost. U skladu s tom misli, ne možemo govoriti o jednoj biblijskoj kulturi – već o kulturama. Može li se Biblija čitati iz perspektive tehnološkog evolucionizma? Ne govorimo pritom kako među njezinim recima možemo čitati o umjetnoj inteligenciji ili atomskom oružju – premda postoje individue, čak i sekte koje tako interpretiraju pojedine ulomke, posebno one iz proročke tradicije – bit će to zbog slikovite upotrebe jezika bogatog simbolima i metaforama koje lagano razbuktavaju maštu. Odmaknimo se od takvih fundamentalističkih stavova, ali ostanimo otvoreni za neočekivane mogućnosti. Biblija je nesumnjivo fantastična knjiga, no može li biti i znanstveno-fantastična?
U odgovoru na ovo pitanje ključna je ideja proizašla upravo iz antičkog judaizma – iako postoje indikacije kako su i zoroastristi dijelili sličan nazor – a radi se o konceptu linearnog toka vremena. Za razliku od poganskih naroda pa i nekih današnjih religijskih nazora koji su pripadni istočnim kulturama poput hinduizma ili budizma, a koji vrijeme doživljavaju kao ciklično, judaizam je prvi zamišljao vrijeme kao pravocrtnu putanju sa svojim početkom i krajem. Povijest započinje stvaranjem, a njezin kraj obilježit će mesijanska oslobodilačka figura i uskrsnuće mrtvih (ili pak vječni oganj). Povratka nema. Otvorit će to nove mogućnosti u odnosu na dotadašnji mentalitet i ne samo na religijskom planu, jer novim shvaćanjem vremena nastaje plodonosan prostor gdje će se razviti koncepti poput povijesti, neponovljivosti određenih događaja (poput izuma električne energije), evolucije, slobodne volje (poganska repetitivnost rezultirala je prilično determinističkim poimanjem ljudske volje koja je podređena sudbini), naposljetku i tehnološkog napretka. Sastavljači Biblije i same tekstove oblikuju kako bi odgovarali novoj ideji historije: umeću tekst o postanku koji je, paradoksalno, napisan među zadnjima kako bi povijest imala svoj početak, zatim slijede narativi važni za osjećaj i izgradnju kolektivnog identiteta te grandiozna vizija daleke budućnosti, svijeta u svjetlu eshatona, posljednjih dana. Gdje započinje biblijski mit o postanku svijeta? U vrtu, Edenu, prirodi kao izvoru i polazištu cjelokupne kreacije. Biblijska povijest ipak ne završava ispunjenjem ciklusa, jer ljudski rod nikada neće doživjeti povratak prirodi, već će na kraju povijesti oni spašeni biti naseljeni u grad, kozmopolitsku metropolu, gdje će se naći ljudi svih vremena, prostora i kultura – Novi Jeruzalem. Opozicija priroda/kultura dobiva tako povijesnu dimenziju.
Biblijska postljudskost Zadržimo se još za trenutak na tekstu o postanku: povijest započinje ubiranjem i konzumacijom zabranjenog ploda. Nakon tog čina, uslijed sramote koju osjeća, čovjek odlučuje svoj um usmjeriti ka stvaranju tehnologije – ovaj put to nije kamena sjekira ili vatra, već odjeća. No ono što je pritom naročito zanimljivo, a ima i pomalo satiričnu notu, jest reakcija Jahvina: prije negoli ih zauvijek istjera iz rajskog vrta zaključuje, čini nam se, kako je odjevni predmet od lišća nedostatan te ih oblači u krznenu, kožnu odjeću. Pronalaženje odgovarajućeg značenja ovog duhovitog retka ostavit ćemo za neku drugu prigodu. Jahve stavlja kerubine i plameni mač nad stazom koja vodi do stabla života (ima i on svoju tehnologiju) te tako pripovijest završava. Dalje ćemo u rodoslovljima među Adamovim i Evinim potomcima pronaći da su neki bili preteče kovača, Kajinov sin Henok gradi prvi grad, i tako dalje – što je moguća naznaka ideje tehnološkog napretka i postepenog ljudskog ovladavanja svijetom u koji su tako nemilosrdno bačeni. Biblijska povijest spasenja teče od neiskvarene prirode preko stvaranja prvih tehnologija, zatim čitavih civilizacija ogromne vojne, tehnološke i znanstvene moći do konačnog razrješenja kojeg donosi budućnost.
Slika posljednjih dana upućuje na biblijsku viziju post-ljudskog subjekta koji će zadržati svoje tijelo, ali ono će biti modificirano božanskim utjecajem, kako to indiciraju neki biblijski tekstovi, posebno oni iz proročke tradicije od kojih je najpoznatija zadnja knjiga Biblije – Otkrivenje. Nema govora o nekoj interakciji ljudskog tijela s tehnologijom. Ipak, iz perspektive postmoderne suvremenosti koja često govori o hibridnim pa i kiborškim identitetima i post-ljudskosti, prisjetimo se da tim pojmovima odgovara jedna od najvažnijih figura zapadne kulture – Isus Krist, koji je bio sazdan od dvije naravi, božanske i ljudske, savršeno usklađene, ali nepomiješane. Zatim je i uskrsnuo, dobivši novo tijelo, ostvarujući, barem u priči, ljudsku tendenciju da prekorači granice nemogućeg i pobijedi smrt. Njegovo uskrsnuće najava je onoga što će doživjeti svi ljudi na kraju povijesti. Osim tog primjera, valja zamijetiti kako Biblija ipak nastoji "očistiti" svoje tekstove od hibrida (možda zbog svoje sličnosti s neprijateljskim, poganskim mitovima) – tako su Nefili, potomci ljudskih žena i anđela samo usput spomenuti prije nego što će Bog pustiti potop na svijet. Golem, vrlo popularna talmudska priča o biću kojemu njegov vlasnik stavi papirić s naredbama u usta koje će on morati ispuniti (gotovo poput robota) spominje se samo usputno u jednom psalmu.
Možemo li, dakle, gledati na Bibliju kao na znanstvenu fantastiku? Darko Suvin ustvrdio je da je utopiji i znanstvenoj fantastici zajedničko predstavljanje svijeta koji je drugačiji i promijenjen u odnosu na svijet čitateljevih iskustava. Barem što se tiče netom razmatranih eshatoloških narativa, Biblija odgovara tim opisima. Neki drugi novozavjetni tekstovi također imaju utopijske naznake: omiljen primjer mnogih su slike zajednica kojim Pavao šalje svoje poslanice. Po svemu sudeći, ti su ljudi živjeli zajedno u komunama u kojima je vladalo besklasno društvo i zajednička upotreba dobara. Čini se kako se radilo o nekom obliku protokomunizma. Proročki tekstovi Staroga Zavjeta usmjereni su uvijek na postizanje političke pravde te ih je moguće čitati kao kritičke komentare na tadašnju vlast. Razlika između utopije i znanstvene fantastike, da se vratimo Suvinu, nalazi se u tome da je utopiji svojstvena promjena socio-političkih okolnosti, a znanstvenoj fantastici promjena biologije. U Bibliji nalazimo na obje karakteristike – novi svjetski poredak, kao i nova ljudska tijela – ali i još nešto što nadilazi jedno i drugo, a to je pojam spasenja, koji je toliko kompleksan da graniči s neizrecivim. Gotovo pa da ga je neprijatno teoretski konceptualizirati. Stoga, kada se zbroje svi argumenti, Biblija može biti razmatrana u okvirima žanra znanstvene fantastike. Linearno vrijeme, vizije budućnosti s novim tijelima i novim javnim prostorom te pokoji hibrid omogućavaju ovakvu interpretaciju.