Bicikla bez a

Da imamo auto bio bi sada pod našim prozorom, prekriven snijegom. Kao što bi u jesen bio prekriven lišćem, u proljeće peludom, a u ljeto ne bi bio prekriven ničim i ne bi ga uopće bilo pod našim prozorom jer bi se njime odvezli na more.

Ali mi nemam auto, mi imamo samo biciklu, dvije zapravo, i obje su u našoj sobi, prekrivene prašinom i kao i mi jedva čekaju sunce i proljeće da se ponovo mogu voziti po gradu, da ih mi ponovo možemo voziti po gradu.

Dok ovo pišem proviruješ mi iza ramena, Pišeš o našim biciklima? pitaš, rastavljajući riječ biciklima na slogove, kao profesorica likovnog perspektivu u Fellinijevom Amarcordu: la pro-spe-tti-va.

Ti, naime, bicikle ne zoveš biciklama nego biciklima i inzistiraš da i ja činim isto jer je tako književno. Bicikl se piše bez a kažeš.

Ja te ignoriram i nastavljam pisati, ali ti pitaš ponovo. Pišeš o našim bi-ci-kli-ma?

I kad ponovo ne dobiješ odgovora, po stoti mi put kreneš objašnjavati da su bicikle muškog roda. Bicikl, bicikli kažeš, tražeći kao dokaz riječ bicycle u nekom prastarom džepnom englesko-hrvatskom rječniku kojeg smo dobili sa stanom i kojim mi mašeš ispred očiju. Još uvijek imaš zabranu pristupa pravopisima pa moraš koristiti priručnu literaturu.

Pa ti si nepismena, nitko ti neće objaviti tu priču, govoriš mi, i još Joycea se možeš igrati kasnije, sad malo probaj biti Krleža. A ja brzo zapisujem te tvoje nebuloze, prije nego ih stigne još, prije nego počneš deklinirati bicikle, na engleskom i na hrvatskom. Jer ti možeš i nemoguće. Barem tako tvrdiš kad ti kažem da u engleskom nema padeža.

Moje je stajalište u bicikl-bicikla debati jednostavno: Tamo odakle ja dolazim, tamo se kaže bicikla, sa a kažem. Ti onda zamalo zaustiš nešto HSPovski ksenofobno, ali se na vrijeme zaustaviš i izustiš nešto blažu, varijantu desnog centra: To nije dijalekt, to je silovanje jezika.

Bicikl se piše bez a ponavljaš to je zato što je bicikl muškog roda.

E pa moja bicikla je žensko kažem pa zalupim vratima i izađem u noć na svojoj plavoj Authorici s koje sam prethodno obrisala prašinu.

Na ulici čujem kako za mnom s prozora vičeš nešto o mojim sinusima i hvatanju prehlade i mislim kako imaš pravo, kako ćeš me kasnije te večeri doma dočekati toplim čajem i isprikom, zbog čega sam zapravo i otišla na vožnju po snijegu.

Dok okrećem pedale, razmišljam o nama. O tome kako se o biciklama svađamo barem jednom mjesečno, otprilike već zadnjih šest mjeseci, koliko ja i pokušavam o tome napisati priču, koliko ti neprestano na mojem kompjutoru umjesto Wikipedije postavljaš bicikl.hr kao homepage. Ali osim bicikli tu su još i kaseta i kazeta s kojima imamo problema, pa krofna i krafna, i još desetak riječi koje, kako ti kažeš, preko Učke postaju mutanti.

Nakratko smo, negdje pred jesen, bili i prestali s tim svađama, nakon što sam te sanjala kako svršavaš na prvo izdanje Babić-Finke-Moguša. (Tako si i dobio zabranu pristupa pravopisima.) Ali onda sam jednom slučajno u nekoj priči umjesto mjesec napisala mijesec i zbog te smo omaške opet krenuli u istraživanje bespuća jezične zbiljnosti.

Cure su se vratile, vičem ti s vrata po povratku, pa parkiram biciklu u sobu da ponovo skupa s tvojom skuplja prašinu, i potajno se nadam da si u međuvremenu odustao od pravopisnog fašizma.

Ali umjesto toga pronalazim te za mojim kompjutorom. Umjesto s čajem i isprikom, dočekuješ me s novom nebulozom. Našao sam kompromis, ponosno izjavljuješ, a ja čitam i ne mogu vjerovati: svaku biciklu u mojoj priči prepravio si tako da je postala bicikl/a.

Nakon što sam izvrijeđala i tebe i tvoju političku korektnost i političku korektnost općenito, tu sam bicikl/a priču poslala u recycle bin i krenula pisati novu, bez kompromisa.

A da barem imamo auto, mislim, bio bi sada pod našim prozorom, prekriven snijegom... i mi bi se umjesto biciklama bavili sobom.

Ali mi imamo samo biciklu, dvije zapravo, jednu s a i drugu bez a.

Jasna Žmak rođena je 1984. u Puli. Studentica je dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti i apsolventica marketinga na Ekonomskom fakultetu. Živi, radi i studira u Zagrebu.