Ostavljamo sve.
Zastrašujuće vijesti su stigle do nas.
Penjem se na tavan da uzmem veslo, gvožđe i krune od trnja, ali majka vrišti da se smjesta vratim.
Naš pas vezan pred kućicom neprekidno laje. Potom zavija.
Jedina ja plačem za njim. Vičem da čekaju, da ga moramo povesti. Pokušavam ga odvezati, no stric me grubo odvlači i posjeda na slamnati ležaj traktora. Na rukama mi tako ostaju masnice, ali nikad ih ne primijetim. Prolaze, a da nisam ni znala da postoje.
- Zašto ih ne uzmemo?
- Ne možemo. Živu glavu spašavamo!
- Zašto ih onda ne pustimo, s lanca, iz krletke?
- Ne bi se snašli u prirodi.
- Zar ih stvarno puštamo u ovoj kući, vezane, zar stvarno?- gledam starije i ne vjerujem. Oni se i ne osvrću i sjede na traktoru kao da odlazimo na sađenja, gnojenja, košenja i branja.
- Odali bi nas, kako ti nije jasno! - pojašnjava starija sestra Suez, ljuta kao nikad. Mislila je da će navečer susresti dječaka duge kose čije je lice uvijek okrenuto u stranu. Pričala mi je o tome nedavno, kroz šapat, pa sam ju slušala širom otvorenih očiju. Kako su na livadskim noćnim druženjima sjedili blizu. Kako je nosio najdulju haljinu, ali nije se nijednom zapleo u nju. Kako ju nikad nije pogledao izravno u lice, već uvijek nekako sa strane. Jednom su i razgovarali. Tada je on izjavio da ne vjeruje u jorgovansku pošast. Malo se naljutila. Kazala je:
- Kako to misliš, ne vjeruješ?
Slegnuo je ramenima i rekao da je uvjeren da lažu, jer jorgovani ne mogu samo tako poludjeti. -To su biljke. Obične biljke - kazao je. Ona je pitala da tko to onda laže.
Tko je neprijatelj, pitala ga je. Slegnuo je ramenima. Večeras ga je trebala vidjeti. A sada ništa od toga. Bijesna je kao nikad.
A i ja sam. Lupam nogom o dno traktora dok gledam kako naša kuća postaje kocka, pa kockica, pa točkica. -Snaći će se oni - govori mi majka dok prti bebu na leđa, a ja pomišljam kako je luda. Trenutak kasnije grižnja savjesti otprhne tu misao. U mozgu ostaju samo kanarinac u krletci, govna našeg psa, jorgovani koji gutaju južne okruge.
- Trebala sam vas ošišati - govori majka gledajući naše dvije glave koje se tresu od vožnje u traktoru. -Trebala sam vas ošišati dok sam još mogla, pa bih bila na miru. Ali nitko o tome ne vodi brigu. Sada ćemo masno platiti zbog toga.
Gledam ju i ne razumijem. Pod očima joj leže kolobari, iznad njih natečeni kapci. Gledam i ne shvaćam.
Stric je pogledava, kao i starija sestra. Oni kao da razumiju o čemu govori. Stric se mršti. Čudim se što joj ne odgovara. On inače vodi glavnu riječ, jer je muško. Ponekad pomislim da bi glavnu riječ trebao imati netko tko je najbolji. A ne stric. Ponekad pomislim da moja majka nije moja majka. I onda, zbog grižnje savjesti, zarivam nokte duboko u kožu dok ne pocrveni.
Vozimo se. Gledam u daljinu. Tamo su uzgajališta meduza, njihova jezerca oblo se šire ispresijecana tankim putićima. Što tanjim, što manjim. U jednom od njih duboko u mulju leži moj otac. Odnosno, ono što je ostalo od njega. Zamišljam da cijeli pluta i da ga nisu izjele meduze ili nešto još gore.
Moja mi se duga kosa plete oko tijela, svijetla je poput slame na kojoj sjedim, i isto tako tvrda. Gruba. Sestra pjeva narodne pjesme. Podiže glas visoko, previsoko. Majka je ošine pogledom. – Umukni - kaže joj stric.
Sestra se skupi i približi koljena. Spušta glavu na njih i proguta knedlu.
Sljedećih sat vremena šutimo, gledamo u daljinu, ne razgovaramo.
Sestra se pretvara da spava, a zapravo pušta suze iz očiju. Duga, žuta kosa pada joj poput slame i po slami.
Ona sada putuje u metropolis, kao i ja. Plače, a trebala bi ludovati od sreće. Metropolis je Suezina jedina želja. Nije ju uspjela odgovoriti ni mlada He koja je jedne godine stigla iz njega, jer više nije mogla biti kreativna, kazala je, ne nakon 15 sati rada. I zato jer joj je direktorica rekla da može slobodno otići na selo i umrijeti jer neće imati od čega živjeti.
- Imaš li od čega živjeti? - pitala sam He tada, a stric me ljutito pogledao.
- Imat će- kazao je on umjesto nje.
Kasnije mu je rodila djecu. Ali ni na selu nije bila kreativna, ništa nije radila, čak ni na uzgajalištu meduza. Samo je dojila djecu, vječito s dojkom izvađenom iz skuta. Vidi je kako gleda u prazno, govorila bi Suez, kao da je viša od nas, smijala se moja sestra pred dječacima dok bi He na klupi dojila bebu. Sama si je kriva, govorila je Suez i plela trnje u dugačku kosu kada je He naglo umrla. Stric je pak kazao da je njezin život, ako ništa drugo, ipak imao nekog smisla.
Na širokoj seoskoj cesti više nismo sami. Neki od ostalih su poveli psa, ribu, jelene. Te životinje uopće ne urlaju već miruju posjednute na ležajeve. Kao što bi i pas i kanarinac da su s nama. Ljuta sam.
Umjesto da Suez pere suđe a majka doji bebu i viče mi da donesem jabuka - mi na traktoru mimoilazimo silna uzgajališta meduza.
Cijeli život s meduzama, hladna želatina po kutovima kuće, plikovi na površini kože, kasnije i u dubini, u mesu. Sve za neki lijek.
- Za koji lijek, mama?
- Lijek protiv svih bolesti.
- Kada ćemo ga naći, tata?
- Ne znamo. Mi smo tu da radimo.
Puno nas je. I svi se vozimo u nesnosnoj tišini. I tada, u daljini, ugledavamo ogromne grmove jorgovana. Više i ne vidimo široke bare uzgajališta. Samo grmove, posvuda. Srce mi počinje brže lupati. Moja sestra plače. To uznemiri bebu koja također zaplače. Naša majka ništa ne vidi, ona samo gleda pred sebe, a kolobari pod njenim očima postaju tamniji.
- Što će sada biti s lijekom, striče? - pitam, nesigurno.
Stric ne odgovara, samo gleda u daljinu. S drugih traktora čuju se krikovi. Ne vidi se ništa, samo prašina jer jurimo. Jurimo ko sam vrag.
- Uništit će lijek, je li? Ovi grmovi… sve će uništiti, zar ne?- Pitam dok mi srce divlje lupa. Suez plače i viče na mene. Ja joj govorim da šuti, a naša majka nas unezvijereno gleda. Beba vrišti. Stric nas sve ušutkuje.
Traktor juri, ali jure i ostali. U daljini metropolis. Prašina je gusta kao dim. Više ne vidimo grmove, samo jedni druge. Stric urlajući ustaje i tim pokretom zatrese traktor koji se zaljulja u jednom velikom, snažnom drhtaju.
Majka ne uspijeva održati ravnotežu te, zajedno s bebom, pada preko ruba traktora.
Nije jedina.
Sestra i ja od šoka ustajemo te padamo jedna na drugu. Stric pada na nas i mi više ništa ne vidimo.
Samo masu prašnjavog cvijeća.