Bijeli okvir, bijela lopta, točka i ti

Prateći zbivanja u suvremenoj umjetnosti posljednjih nekoliko desetljeća, svjedočimo posebnom obliku isprepletenosti Gotovca lika i Gotovca autora. Polazeći od tog općeg dojma, pozornost privlači neobična igra riječi koja ovome slučaju daje dodatnu dimenziju – naime, nagrada za životno djelo dodijeljena je nekome tko gotovo da je cijeli život ugradio u svoje djelo. Nagrađujući njegovo djelo, struka zapravo potvrđuje njegov život.

Povezujući okvir ceremonije sa suštinom djelovanja njezina protagonista taj događaj prepoznajemo kao konceptualan čin čiji se elementi spajaju upravo u tom trenutku, pa bi se jedino moglo zaključiti kako autorstvo toga čina potpisuju posljedice Lauerova prisustva na našoj sceni.

Situaciju primanja nagrade Gotovac prevodi u kreativan izraz – svoju ulogu u protokolu pretvara u održavanje još jednog performansa. Ostajući dosljedan obliku svojih istupa u posljednje vrijeme, on drži kratak govor o smislu bavljenja umjetnošću, odnosno o odnosu njega samoga i umjetnosti.

Izmještanje umjetničkih zbivanja iz galerije na ulicu

Promatrajući medij performansa kao bitan dio njegova stvaralaštva, nužno je spomenuti kako je proteklih desetljeća Gotovac bio jedan od ključnih aktera u izmještanju umjetničkih zbivanja iz galerije na ulicu. Koristeći svoje tijelo kao glavno izražajno sredstvo, poruku odašilje gestom, akcijom, dakle dojmom odnosno imidžem sebe u izabranim okolnostima. Akcije mu, između ostalog, karakterizira potpuna identifikacija s ulogom koju preuzima, najčešća su publika slučajni prolaznici, a šokantnost ključno izvedbeno oruđe.

Odnedavno, lokacije nastupa Gotovac seli u galerijski prostor i, ne prestajući šokirati svojom pojavom, slici pridružuje riječ. Stoga performativna teatralnost, od koje nikad nije bježao, poprima obilježje monološke predstave, a vizualne karakteristike njegovih izvedbi postaju platforma za držanje govora.

Uključujući govor u svoje nastupe, reklo bi se da Gotovac preuzima ulogu svojevrsnog umjetničkog, autorskog tribuna. Ta uloga potpuno proizlazi iz njega samoga, nadovezuje se na jasnu nit njegova života/djela, i to iz više razloga.

Ponajprije imajući na umu njegovu dob – sedamdesetogodišnjak Lauer govori o svemu, ugrađujući golemo iskustvo u ispreplitanje konkretnih s univerzalnim temama. Pasionirani poznavatelj cjelokupne filmske proizvodnje, protagonist i svjedok brojnih i bitnih umjetničkih zbivanja i prekretnica, javno opravdava kuloarsku titulu “hodajuće arhive”, namještajući frekvenciju svog autorskog izraza na koordinate pripovjedača i tumačitelja.

Nadalje, oni koji ga osobno poznaju, a takvih je vrlo mnogo, znaju da je sklon svakodnevnom govorenju, pa čak ponekad i prekomjernom, te nedvosmislenom izražavanju ljutnje s obzirom na ljude ili okolnosti koje ga provociraju. Tim je važnije prepoznati kreativan impuls kojim on svoju svakodnevicu pretače u autorsko djelo, impuls kojim nezadovoljstvo, bijes, ali i erudiciju kanalizira u zaokružen, kontrolirani proizvod.

Na kraju, opća činjenica da Gotovac najčešće nastupa gol sada dobiva paralelu u izravnom obraćanju općinstvu, to jest verbalnom otkrivanju unutarnjeg sebe. Uzimajući u obzir da i sam kaže kako nije nimalo lako skinuti se, logično je pretpostaviti kako je još daleko teže gol izaći pred ljude i držati govor. Lauer, međutim, uspijeva, ne samo izaći gol i smisleno govoriti nego biti i opušten u otežanim okolnostima, to jest spontan u samoj izvedbi.

Performans s uključenim govorom

Sve to potpuno dolazi do izražaja u performansu pod imenom Pranje, izvedenome na Danima performansa u Varaždinu 2005. Nastup posvećuje Mihovilu Pansiniju, autodidaktu, ali i značajnom autoru eksperimentalnog filma. Posveta se, međutim, odnosi na dva plana – s obzirom na Pansinijevo filmsko stvaralaštvo i inovacije koje filmaš Gotovac iznimno cijeni, ali i zbog Pansinijeve prave profesije – specijalist otorinolaringolog – koja uključuje neprestano rješavanje upalnih procesa, što je u simboličnoj vezi s temom performansa.

Gotovac stoji gol u vedru s vodom. Polijevajući se i sapunajući, govori. Oštar je, izravan, subjektivan i strastven u nabrajanju i opisivanju ljudskih prljavština, zastranjenja i zabluda, dakle nužnosti neprestana pranja. No bez obzira na to koliko se prepuštao ljutnji spram brojnih bolesti društva, gnojnih čireva povijesti i sadašnjosti, ta ga ljutnja ne zarobljava u gnjevne, patetične ispade. Mogućnost duhovitog otklona osvaja zadivljujućom slobodom kojom postoji u prostoru performansa.

I budući nije u pitanju glumačka izvedba, tekst nije naučen napamet, nego se u tom trenutku oblikuje, upravo je sloboda ključna riječ. I to ona unutarnja, nepatvorena, koja leži u zreloj spoznaji vlastitih mogućnosti, koja se naslanja na golemo izvođačko iskustvo, sloboda nužna da bi umjetnički proizvod s oznakom “performans s uključenim govorom” uopće smio biti izveden.

Uz asistenciju publike, Gotovac se potom briše zamatanjem u toalet papir koji bi ga u konačnici pretvorio u mumiju. Vrlo jasne poante, s obzirom na to da postupak mumifikacije znači trajno očišćenje, odnosno eliminaciju kvarljivih elemenata u cilju dugotrajnog čuvanja tako obrađenog sustava, sustava koji u ovom slučaju uključuje i svijest i tijelo, dakle i Gotovčev govor i njegov lik.

Što, međutim, ne uspijeva jer se toalet papir na mokrom tijelu kida, ali to Gotovcu uopće ne smeta, on namiguje publici: nije bitno, shvaćate što je bila ideja, zar ne… Neočekivani problem, dakle, spremno koristi podsjećajući da je sve tek predstava, usputnom opaskom istodobno demistificira formu dodatno podcrtavajući temu: jer u tom se trenutku on sam pere od mogućnosti da ga zarobi neza­dovoljstvo zbog neostvarene potrebe da ideju predstavi u optimalnom, zamišljenom obliku.

Sloboda u prepuštanju improvizaciji potvrđuje se i prilikom njegove izložbe pod nazivom Glupi Antonio predstavlja u podrumu Klovićevih dvora u okviru projekta Intima. Izložba uključuje videoperformanse u kojima on govori o sebi, konkretno o raznim razlozima nagosti u njegovim nastupima. Na otvorenju se Gotovac pojavljuje, naravno, gol, ali lica maskirana u klauna (genitalija također namazanih istim bojama). Situacija, međutim, neočekivano izrasta u performans davanja intervjua novinarima nekolicine televizijskih postaja. Na pojedina pitanja odgovara duljim govorima uživo, pred prisutnom publikom. Ti govori precizno uključuju okolnosti u kojima se događaju, medije kao čimbenike tih okolnosti, klaunovsku poziciju što podsjeća na dvorsku ludu koja sve smije reći, iz čega i proizlazi njegovo otvoreno prozivanje javnih osoba i pojava za koje smatra da ih treba raskrinkati. Dakle, suština je upravo davanje intervjua u okviru izložbe, a ne u povodu nje. Izložba postaje background za govor. Ta mala, ali ključna razlika prošla je gotovo nezapaženo.

Ante Peterlić, Zoran Tadić i Jerko Denegri

Na sličan, neprimjetan način Gotovac svoj performans prilikom preuzimanja nagrade kamuflira u prigodan govor. Jasan je tome razlog: odgovoriti autorskim izrazom na situaciju u kojoj se prima potvrda upravo takvih dosadašnjih istupa prirodan je potez čovjeka kojeg je takvo bavljenje slijedom interesa i strasti od koje nije mogao pobjeći (a zašto i bi?) i dovelo za ovu govornicu. Što ponovno podcrtava mjeru isprepletenosti laureatova života i djela.

Govor posvećuje trojici koji su mu bili važni, a to su Ante Peterlić, Zoran Tadić i Jerko Denegri. Prisutnima su spomenute osobe svakako vrlo dobro poznate, kao što je i razumljiv razlog njihova izdvajanja. Na ovome mjestu Gotovac sada čini, rekao bih već karakterističnu pripovjedačku akrobaciju, odnosno preskok u drugu ravan, u drugi medij koji će mu u konačnici poslužiti kao platforma za preciznu poantu. Naime, tu trojicu međusobno povezuje i velika ljubav prema nogometu. Takvu sklonost, Gotovac nastavlja, dijelio je i pokojni češki pisac Bohumil Hrabal. Gotovac ga citira (smisao bavljenja umjetnošću, naime, Hrabal slikovito prevodi u svijet nogometa)…

Prvo poluvrijeme, neriješeno, drugo poluvrijeme, neriješeno, prvi produžetak, neriješeno, drugi produžetak, neriješeno.

Na redu su jedanaesterci. Bijeli okvir vratnica, bijela točka, lopta i ti.

Lauer naglašeno ponavlja, bijeli okvir, bijela točka, lopta i ti.

Taj trenutak, to je smisao umjetnosti, zaključuje Lauer citirajući Hrabala.

A zatim to prevodi u okvir samoga sebe i dodaje: ja i sudbina.

Odavno već Gotovac gol stoji ispred gola, usudio bih se dodati.