Bijes i angažman

U današnje vrijeme osjetne devalvacije ideja tolerancije, humanosti i solidarnosti, te opće komercijalizacije kulture i tabloidizacije medija, nazvati nekoga angažiranim intelektualcem čini se staromodnim i anakronim. Angažirani intelektualac kao osoba koja s visoko etičkih pozicija korigira stvarnosti zapravo je raritet nekih prošlih vremena, a tome je, uz složene društvene procese, dodatno pridonijela učestalost s kojom se ta titula dodjeljivala svemu i svakome, postajući time istrošenom i bezvrijednom. Naime, od devedesetih je godina aktivistička scena – pokreti za ljudska prava, antiratne, antiglobalizacijske i slične udruge – postala brojna i organizirana kao nikad prije u povijesti, tako da danas na Zapadu prosvjedi protiv nekog oblika nasilja i neravnopravnosti mnogo češće dolaze iz redova aktivista nego pisaca, filozofa i umjetnika. Aktivisti su zapravo održali povijesnu bukvicu angažiranim intelektualcima pokazujući kako danas više nije dovoljno u tišini svoga doma pisati tekstove u kojima se poziva na apstraktne ideje humaniteta, nego da angažman podrazumijeva i snažno, učestalo i konkretno izlaganje sebe u javnosti.

S druge je strane kultura, općenito govoreći, postala sve više ovisna o onome tko drži moć, i to ne više samo političku nego prije tržišnu, pa mnogi dojučerašnji barjaktari demokracije uvidjevši da angažiranost nije više na cijeni kao u doba Sartrea, ostaju neosjetljivi za ono što se događa Drugima usredotočivši se isključivo na stanje dionica na burzi kulturnoga kapitala. Odnosno, oni postaju zainteresirani tek onda kada priče tih Drugih, primjerice egzotični identiteti i borba za njihovo očuvanje, počnu zbog izvanjskih čimbenika bolje kotirati na zamišljenoj listi intelektualnih investicija.

Intelektualac na barikadama

U takvim općim gibanjima u sferi kulture ima mnogo iznimaka, mnogo pojedinca koji se ne vode koristoljubljem, ne grade karijere kao paraziti na temama ljudskih prava, i ne pronose svijetom apstraktne ideje ljubavi i mira pazeći pri tome da ne stanu na žulj kakvom moćniku. Edward Said je bez sumnje bio jedna od takvih iznimaka, osoba koju bi – da riječi nisu potrošna roba – trebali nazvati angažiranim intelektualcem; onim koji je nebrojeno puta reagirao i izložio se, koji je zastupao interese razuma i pravičnosti trudeći se cijeloga života ne srasti s nekom političkom, nacionalnom ili vjerskom opcijom.

Svakodnevno Saidovo pisanje za medije, redovito odazivanje na različite konferencije, sudjelovanje u mirovnim inicijativama vezanim za Bliski istok i sl. učinile su od njega gotovo najpoznatijeg, a vjerojatno i najkritiziranijeg autora porijeklom s Istoka koji živi na Zapadu. Njegovo je javno djelovanje čvrsto povezano s temama kojima se bavio u znanosti i književnosti, a to su odnosi zapadnjačke imperijalne politike prema Istoku, analiza kolonizatorskoga diskursa i stereotipova ukorijenjenih u zapadnjačko viđenje islama kao neprijateljskog Drugog, ali i onih usmjerenih, obrnuto. Saidu očito nije bilo dovoljno to što je napisao sjajne i utjecajne studije poput Orijentalizma i Kulture i imperijalizama, te što je dugo godina bio profesor na Sveučilištu Columbia; on nije želio postati intelektualac u formalinu, zavući se u mišju rupu svoje sveučilišne sobe i štancati hermetične studije o Književnosti. Jednostavno, nije želio propustiti priliku i odšutjeti, a, čini se da mu je teško bilo i suspregnuti bijes kada bi gledao odnos službene američke ili zapadnoeuropske politike prema islamskim zemljama.

Taj se bijes – a bijes je po Rushdiju najkarakterističnija emocija onog tko živi na Zapadu – i angažman koji je iz toga proizašao, jasno primjećuju i u knjizi pod nazivom Od Osla do Iraka. Riječ je o zborniku koji sadrži tekstove objavljivane od prosinca 2000. do srpnja 2003. najvećim dijelom u arapskim novinama Al-Ahram (izlaze u Kairu na engleskom), od kojih su neki preneseni u Le Mondeu, London Review of Books i sl. U tim je tekstovima redovito i vrlo kritički pisao o izraelskoj okupaciji Palestine, pogubnoj američkoj politici prema Istoku, ali i o razjedinjenosti i prihvaćanju podčinjene uloge arapskih država. Iako se u njima izražava oštra kritika izraelsko-američke dominacije i politike terora, ovi tekstovi nisu poprimili formu pamfleta u kojem bi se favorizirala jedna politička opcija, nego su nastali na temelju analitičkoga promišljanja, dubinskog i strastvenog zanimanja za temu. Said osobito nastoji oblikovati složenu i vjernu sliku izraelsko-palestinskog sukoba naglašavajući njegove uzroke (primjerice, one koji su doveli do pojave bombaša-samoubojica u vrijeme druge intifade), te dokinuti opasnu, bipolarnu podjelu na mirotvorne/demokratske/napredne i terorističke/fundamentalističke/nazadne države nastalu nakon 11. rujna. Jednako kao što njegove znanstvene analize nisu prvoloptaške te svojim zaokretima mogu nemalo iznenaditi čitatelja koji se s njima prvi puta susreće, tako su i ove analize sasvim suprotne imbecilnim teorijama o dobrim i lošim momcima u politici poput onih u vestern filmu.

Teror Izraela, diktat Amerike i poniznost Arapa

Svi tekstovi sadržani u ovoj knjizi posvećeni su nekolicini tema: ponajprije okupaciji Palestine i nasilnoj politici Izraela svojstvenoj svim njegovim političkim vođama koja se očituje u višegodišnjem, svakodnevnom uništavanju palestinskih naselja, protjerivanju i ubijanju ljudi, grabežu teritorija, planskoj gradnji izraelskih naselja u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali kako bi se s vremenom na tim područjima uspostavila izraelska većina itd. Said iz teksta u tekst podsjeća na historijat okupacije Palestine od 1947., protjerivanje palestinskih starosjedilaca kojima se danas osporava pravo na povratak (a riječ je o oko 4,5 milijuna Palestinaca), te ulogu Amerike, UN-a i zapadnih država u osnaživanju Izraela. Analizira i različite mirovne pregovore i prekrojene mape, osobito aktualan sporazum u Oslu, smatrajući kako su mirovni sporazumi manje-više uvijek legalizirali izraelsko nasilje i ozakonili ono što se na terenu već bilo nametnulo represijom.

Druga važna tema jest uloga Amerike u tom sukobu, jer upravo ona “nosi veliko breme odgovornosti, doslovno jednako izraelskom, za strašnu sudbinu Palestinaca”. Amerika je potpuno ovisna o izraelskom lobiju koji zajedno s ekonomskim koncernima kroji njezinu politiku prema Istoku, pomažući Izrael pozamašnim izdvajanjem iz budžeta i naoružavanjem, te uopće kreirajući u javnosti sliku o Izraelu kao žrtvi stalnih terorističkih, palestinskih napada. Najpogubnije je, smatra Said, to što unatoč očitim činjenicama da su Palestinci oni koje se proganja i ubija, kojima se tenkovima ruše kuće i dokida opskrba vodom, koji žive u zatvorenom getu i svakodnevno trpe poniženja na brojnim izraelskim kontrolnim točkama koje moraju proći kako bi stigli do posla ili bolnice, koji čak svu trgovinu s arapskim zemljama (i poreze) moraju obavljati preko Izraela... – dakle, najpogubnije je to što unatoč svemu Zapad Palestince vidi kao teroriste i glavne krivce u ovome sukobu. Palestinci su “nijeme žrtve velike nepravde”, za što su uz politiku i cionistički lobi odgovorni i mediji koji, barem u SAD-u, gotovo nikada ne objavljuju priče o užasnom životu Palestinaca, nego redovito otvoreno podržavaju izraelsku politiku, optužujući sve arapske narode za terorizam, a druge nearapske kritičare za antisemitizam.

 Spomenuto Saidovo političko nesvrstavanje vidljivo je osobito u trećoj temi ovih tekstova, a to je politika palestinskog vodstva i okolnih arapskih zemalja. Arafat i PLO, smatra Said, tijekom godina i godina pregovaranja nisu postigli ništa bitno za svoj narod, nego su samo ovjeravali politiku nametnutu od zapadnih sila. Oni su ogrezli u korupciji i autokratskom držanju, redom “žude da puste korijenje u Americi”, i sasvim su se udaljili od palestinskoga naroda. Od nekadašnjeg pristaše Arafata s kojim se razišao nakon pregovora u Madridu – što se u ovim tekstovima neopravdano prešućuje – Said je postao jedan od njegovih najgorljivijih protivnika, a tom su se činjenicom često koristili Saidovi kritičari kako bi pokazali, navodnu, autorovu nedosljednost i konvertitstvo, premda su i političko osvještavanje i preobrazba revolucionarnih snaga u despotske česti povijesni procesi (o čemu i mi možemo posvjedočiti).

Kako god bilo, važno je za današnju situaciju reći da Said jedinu razumnu mogućnost otpora izraelsko-američkoj politici vidi u građanskim udrugama, povezivanju palestinskih i izraelskih mirotvoraca, i javnom istupanju nezavisnih intelektualaca i aktivista, dok se “pregovori mogu vrtjeti samo oko termina potpunog izraelskog povlačenja”.

S punom sviješću da se ovi tekstovi objavljuju u arapskim novinama on nije želio fingirati hrabrost kritizirajući samo one koji su u toj sredini već dovoljno omraženi, nego je nastojao ukazati na anomalije arapskih vodstava i arapskih društava, jer “tamo gdje se ostatak svijeta kreće prema demokraciji, arapski svijet ide u suprotnom pravcu, prema još većoj tiraniji, autokraciji i vladavini mafije”.

Analizirajući pak prevladavajući zapadnjački diskurs o islamu kroz prizmu izraelsko-palestinskog sukoba i američkog rata protiv terorizma, Said se ovdje obrušava i na novinare i tobožnje eksperte za bliskoistočnu politiku poput komentatora Thomasa Friedmana ili povjesničara Bernarda Lewisa, inače dobro poznate iz njegovih ranijih knjiga kao što je Krivotvorenje islama, većinom posvećene Iračkoj revoluciji i odnosima SAD-Irak-Iran (objavljenoj na hrvatskome kod istog izdavača, ali s dosta materijalnih pogrešaka i u bitno lošijem prijevodu negoli Od Osla do Iraka). Pišući o američkom napadu na Irak on razotkriva i iračku emigraciju i navodne demokratske snage koje su se po Bushevu diktatu vratile u zemlju kako bi izgradile post-sadamovo demokratsko društvo po imperijalnom receptu.

Artikuliranje kritike i granice diskursa

Od Osla do Iraka je knjiga koja daje dublji uvid u izraelsko-palestinski sukob i uopće politiku zapadnih sila na Istoku; no, ona je važna i stoga što pokazuje način na koji je moguće javno artikulirati političko mišljenje. Ponajprije ona ukazuje da je potrebno kontinuirano pisati i podizati prašinu u medijima, kontinuirano javno istupati i inicirati razgovore o određenim problemima. Zatim da treba imati jasnu svijest o čemu se piše i za koga; svijest da se ne podilazi općem mišljenju i kalkulira u kritici na način da se utvrđuje status quo a ne analizira i traži rješenja. Naime, da su ovi stavovi izneseni u formi jednog većeg teksta ili knjige i jednokratno objavljeni u ograničenoj nakladi, njihov bi odjek bio neusporedivo slabiji. Ovako su oni ispisivani u kontinuitetu, kao svojevrsne kolumne u kojima se morala efektno, ukratko i stalno iznova uspostavljati i razrađivati temeljna ideja nepravednog i brutalnog rata, i kao takvi ponuđeni su širokoj i raznolikoj novinskoj publici. Primjetna repetitivnost analiza i zaključaka rezultat je upravo žanrovskih osobitosti i okolnosti objavljivanja tih tekstova.

Osim što pokazuju da intelektualni angažman podrazumijeva konkretno i kontinuirano djelovanje, Saidovi tekstovi problematiziraju i dozvoljene granice takva djelovanja, i to najprije one diskurzivne. Naime, autor ovdje ne preza od oštrih riječi upućenih raznim državnicima ili stručnjacima, pa tako Ariela Šarona naziva “ratnim zločincem, koji će uskoro dijeliti Miloševićevu sudbinu u Hagu”, Bernarda Lewisa “orijentalistom-neandertalcem”, Busha mrziteljem sveg nebjelačkog stanovništva, dok za Izrael otvoreno kaže da “vodi rasistički rat”. Ako vam se čini da su te kvalifikacije ispod razine uljudne rasprave i da bi se intelektualci trebali kloniti takvih prostačkih ocjena i zadržati određenu metaforičnost iskaza, zapitajte se, gledano iz palestinske perspektive, kakve su to političke metode Izraela i Amerike, kakve su to operacije koje se provode diljem svijeta pod krinkom pravednoga rata protiv terorizma. Naime, za opisivanje stvarnosti sve su riječi suviše benigne.