Bilježenje postojanja u vremenu

Trinaest je televizora na okruglim stolovima/stalcima raspoređeno bez vidljivog reda po prostoru male galerije na prvom katu modernog poslovnog nebodera u Novom Zagrebu.

Prikazuju trinaest različitih situacija. Protagonisti svake od njih okupljeni su, razlogom obroka ili ne, oko stola. Vode uobičajenu komunikaciju s obzirom na okolnosti u kojima su zatečeni. Uglavnom nisu svjesni toga da su snimani. Na početku svakog od trinaest dokumentarnih filmova doznajemo mjesto i vrijeme radnje, kao i tehniku snimanja – digitalni fotoaparat. Dakle, netipično sredstvo za bilježenje nečega što traje, što postoji u vremenu.

Budući da protagonisti dokumentarnih filmova uglavnom nisu znali da ih se snima ili su to zaboravili, autoru očito nije bio važan razvoj, jer ga nije mogao pretpostaviti. Kamera je uvijek statična, jedan je kadar u pitanju, a kako se i autor pojavljuje na snimcima zaključak je da je aparat negdje postavljen i ostavljen da snima koliko mu to memorija dozvoljava.

Nesavršenost alata svjesno je korištena, ukida pretenziju vjernog predstavljanja pojedinog prizora fokusirajući se na spontanost koje bi zacijelo nestalo ako bi situaciju snimala profesionalna kamera. Razina opreme uvjetovala bi i postojanje radnje, možda nužnost profesionalnih glumaca, pa i razrađenost pojedine slike, kao i smisao njezinog pojavljivanja. Namjera autora, dakle, nije pokazati trinaest dramaturških cjelina povezanih određenim konceptom, nego zabilježiti trenutak zajedničkog postojanja prisutnih.

Okvir snimljenog razgovora ponekad poprima oblik kvalificirane rasprave, drugi puta uopće i nema dijaloga, najčešće pratimo uobičajeni žamor što ga proizvodi društvo za stolom.

Zatečen u prostoru galerije, okružen televizorima, posjetitelj je izložen općem žamoru što dopire sa svih stolova. Kao da je i sam za jednim, okružen velikim društvom. Zagledavši se u pojedini prizor, kao da pomalo prisluškuje što se događa za susjednim, čime zapravo svjedoči ukradenim komadićima trajanja. Uokvirenim i izvađenim dijelovima svakodnevice.

Autorova perspektiva na čin boravka za stolom pogled je na arhetipsku ljudsku situaciju. Ima estetiziranja pojedinog kadra, no ono se kreće u okviru zadanog, autor ne traži efektnu fotografiju, njegove su mogućnosti vrlo sužene, a određuje ih ponajprije načelo nenasilja – autor ne smije učiniti ništa što bi narušilo prirodan razvoj prizora koji želi dokumentirati. Upravo je nesavršenost alata u tom smislu njegovo najjače oružje, jer od fotografskog se aparata očekuje zamrzavanje prizora, a ne bilježenje trajanja. Bez obzira na izostanak svijesti prisutnih o tome da ih se snima, autor se ne koristi diskrecijom postupka u namjeri da bilo što razotkrije, ni jednog trenutka on nije špijun. On to nije jer ga ne zanima konkretan sadržaj pojedine slike, odnosno akcija pojedinca u njoj, zanima ga predstavljanje zbornog mjesta, simbolične situacije čovjekove potrebe za socijalizacijom.

Sučeljavanje gledatelja s njima samima

Osim konstante stola, kratke filmove povezuje i autorova prisutnost za njima. Štoviše, u nekoliko navrata on ima glavnu riječ. No, bez obzira na to što je uglavnom jedino on svjestan čina dokumentiranja, ne postoji u njega želja za oblikovanom objavom, autor nema nikakvu unaprijed smišljenu platformu, ni na koji način ne uzurpira medij za eventualno odašiljanje poruke, nego se potpuno prepušta razvoju trenutačne situacije. Ponaša se točno onako kako bi se ponašao da kamera nije uključena. Spontanost je do te mjere izražena da se pitamo jesmo li uopće nečem prisustvovali, ili smo to možda krajičkom oka ili jednim uhom pratili zbivanje za susjednim stolom. Iskonska nas znatiželja navodi da ipak malo prisluškujemo, iako se ni o čemu važnom tamo ne govori. Sama mogućnost da nakratko zavirimo u tuđu uobičajenost dovoljan je motiv. Doznati okolnosti drugih ljudi, samo za trenutak postati svjedocima njihove svakodnevice, ono je što nas tjera zaviriti u otvorene prozore kad prolazimo ulicom, vidjeti nečiju sobu, bez obzira na to što ona izgledala baš kao i naša vlastita. Svega je toga Maračić svjestan, fokusiran na predstavljanje elementarnog simbola ljudskog okupljanja, otvoreno nas poziva biti dijelom uhvaćenog trenutka, biti svjedocima nepatvorenog postojanja, istodobno osvještavajući našu znatiželju kao potpuno prirodan, štoviše, dobrodošao poriv. Jer doživljavati ljude u njihovom prirodnom okružju obogaćuje i naše postojanje.

Izostanak bilo kakve drame ili izraza snažnih emocija u prizorima na televizijskim ekranima, dakle upućivanje na običnost, budi pomisao o učestalosti onog suprotnog: umjetnog, režiranog, prepunog intenzivnih efekata kojemu smo neprestano izloženi promatrajući zbivanja u čarobnim kutijama što su postale neizbježni stanovnici naših odaja. Maračić koristi isti medij, ali ne za predstavljanje nesvakodnevnih, nama stranih, nepostojećih ali vješto režiranih katarzičnih prizora, nego, reklo bi se, u smislu zrcala – prikazujući u njima ono što se događa u sobi, on zapravo suprotstavlja gledateljima njih same. Televizor kao prozor u nečiji život, na čijem programu nisu nikakve tajne ni spektakularne dogodovštine, upućuje nas na pažljivije motrenje odnosno dublje doživljavanje običnog života kroz koji prolazimo.

I još je nešto moguće prepoznati u izloženim dokumentima: svijest o tome da smo uvijek viđeni sa strane. Uronjeni u trenutak, nesvjesni tog pogleda, ponašamo se kako se ponašamo. To je posve prirodno. Neprestano obraćati pažnju na dojam koji odajemo bilo bi izvještačeno. Ne trebamo biti ono što nismo. No, suočeni sa snimkom nas samih, primjećujemo ono što nam se ne sviđa. To mogu biti sitnice, banalnost, primjesa arogancije, nervoza, ili pak izostanak topline pri ophođenju s drugima. Sve nas to, naravno, čini. Ipak bi nam, u ukupnom zbroju toga što nas čini, često dobro došla osviještenost o tome da je kamera negdje uvijek uključena. To ne mora biti oko Velikog brata, to može biti i ideja o mogućnosti unaprjeđenja, odnosno korektiv vlastita ponašanja.

Odsutnost i prisutnost kao elementi produbljivanja postojanja

Jedno od važnijih mjesta u opusu Antuna Maračića ima ciklus fotografija pod imenom Ispražnjeni okviri, iščezli sadržaji čiji je glavni motiv odsutnost. Seriju videozapisa Za stolom promatramo kao svojevrstan kontrapunkt, budući da je ovdje u glavnoj ulozi zajedništvo, dakle prisutnost.

Odgovarajući na pitanje u nedavnoj televizijskoj emisiji, Antun Maračić je rekao kako on, kada je riječ o umjetnosti, nije pesimist. Jer da vjeruje kako se smisao umjetnosti u suštini uopće nije mijenjao, odnosno da ona danas, kao i oduvijek, predstavlja neugasivu ljudsku potrebu za produbljivanjem doživljaja svojega vlastita postojanja, kao i postojanja uopće.

Izrečeni je optimizam vrlo uvjerljivo potkrijepljen ovom izložbom. Ona kao da se pozicionira s druge strane jedva vidljive linije čestog “umjetničkog pesimizma”, to jest analize ili tumačenja stvarnosti kao putovanja u hladnu virtualnu izolaciju pojedinca.

Predstavljajući zajedništvo, Maračić sada pretpostavlja izgradnju razgradnji, prisutnost odsutnosti. No primjerom razvoja osobnog stvaralaštva pokazuje da su u pitanju etape, odnosno da potreba za samoćom i potreba za društvom u čovjeku paralelno putuju, te da su i odsutnost i prisutnost jednakopravni elementi produbljivanja postojanja.

Tekst je emitiran u emisiji Triptih III. programa Hrvatskog radija