Bill Gates u mirovini

Svima koji su iskušali Windows Vistu vjerojatno će biti poznat sljedeći vic. Nakon što je poživio 100-injak godina, Bill Gates konačno završi u Paklu gdje ga pozdravlja Sotona: “Dobrodošli, gospodine Gates, čekali smo na vas. Bili ste sebični, pohlepni i lagali ste cijeli život. No kako sam baš danas dobre volje, bit ću toliko velikodušan i ponuditi vam tri mjesta među kojima možete odabrati jedno u kojem ćete provesti čitavu vječnost”. Sotona zatim odvede Billa do velike vatre u kojoj se na najgroznije načine muče milijuni duša. Potom ga odvede do velikog kaveza u kojem gladni lavovi zvjerski komadaju svoje žrtve. Na kraju Sotona odvede Billa do sićušne sobice u kojoj se u kutu nalazi računalo, pored njega boca s najboljim vinom, a pored nje prezgodna plavuša. Naravno, bez ikakve dvojbe, Bill kaže da će se odlučiti za tu opciju. Posve iznenađen tom gestom gospodara Pakla, jedan ga Sotonin asistent upita: “Zašto si mu dao najbolje mjesto od svih!?”, a Sotona odgovori: “To svi misle, ali boca ima rupu, a djevojka nema”. Ovaj ga potom upita: “A što je s računalom?” Smijući se, Sotona odgovori: “Na njemu je Windows Vista, i nedostaju tri tipke!” – “Koje tri?” – “Control, Alt i Delete”.

Avanture Seinfelda & Supermana

Ono što pokazuje taj vic najgora je noćna mora svakog prosječnog korisnika Microsoftovih proizvoda. Kako bi spasio to rašireno mišljenje, Microsoft se nedavno odlučio na potez koji je odjeknuo kao da je lansirao novi operativni sustav. Za bolju promidžbu Viste taj je kompjutorski div angažirao najveću legendu stand-up komedije Jerryja Seinfelda. Oni koji se sjećaju Seinfeldova angažmana za American Express i reklame koju je snimio upotrijebivši Supermana kao svog partnera mogli su očekivati novu dekonstrukciju američkog majstora za humor. Prisjetimo se najupečatljivijih trenutaka reklamne kampanje Avanture Seinfelda & Supermana.

U epizodi “Uniforma je nekada nešto značila” Superman i Seinfeld nađu se u restoranu, gdje ovaj prvi, sa sendvičem u ruci, komentira: “Mislim, kako mogu staviti toliko majoneze u sendvič s tunom i očekivati da to ljudi jedu?”, a Seinfeld mu uzvraća u karakterističnom tonu: “Zašto se to tebe tiče? Ti si ionako neranjiv.” Nakon kratke prepirke do njihova stola dolazi čovjek kojemu je Superman spasio život i od njega traži autogram. Kasnije, dok se Superman divi plakatu za nekakav mjuzikl, Seinfeldu ukradu upravo kupljeni DVD-player. Naravno, Superman kradljivca uskoro dostiže, a ovaj mu baci player u prsa. Kada ga Seinfeld, tužan zbog razbijenog DVD-playera, upita zašto ga nije uhvatio, Superman mu odgovara da on to ne čini, već samo isprsi prsa. Kvaka je, naravno, na kraju: American Express može spasiti DVD-player.

U drugoj reklami Seinfeld i Superman idu na putovanje autom, međutim nepažljivi Superman slučajno zaboravi ključ u autu. Kada predloži Seinfeldu da im auto ionako ne treba, nego mogu letjeti, ovaj ga pokudi da je obećao da neće letjeti. Rješenje je iznova – American Express. Umjesto da se posluži posebnim moćima Supermana, Seinfeld naprosto nazove službu za pomoć na cesti i plati im karticom. Ono što te reklame pokazuju nije samo dekonstrukcija žanra superjunaka, nego i jedna ironijska poruka o današnjem poretku stvari: “Pored kreditnih kartica, što će nam više superjunaci?!” To je nedavno pokazao i Hancock (Peter Berg, 2008) u kojem Will Smith glumi posrnula superjunaka kojega se vlast i građani odriču ne samo zato jer je pijanica i nije baš efikasan već i zato jer njegova rušenja i specijalne akcije previše koštaju. U svijetu Kapitala svijet superjunaka izgleda i funkcionira malo drugačije.

Što ako je Derrida imao pravo?

U dokumentarnom filmu Derrida (K. Dick, A. Z. Kofman, 2002) postoji nezaboravna scena u kojoj australska tv-voditeljica za nedjeljnu emisiju ABC-a najpoznatijeg filozofa dekonstrukcije pita smatra li da najpoznatiji američki sitcom Seinfeld ima veze s dekonstrukcijom navodeći argument da je Seinfeldov show pun ironije i parodije u kojem jelo koje je netko imao za ručak ima istu težinu kao i postojanje Boga. Derrida, očito ne razumjevši pitanje i vjerojatno i ne znajući što ili tko je uopće Seinfeld, odgovara: “Dekonstrukcija kako je ja razumijem ne proizvodi nikakve sitcomove. Ako ljudi koji gledaju sitcom vjeruju da je to dekonstrukcija, jedini savjet koji imam jest da čitaju i prestanu gledati sitcom. Radite svoju domaću zadaću i čitajte.”

Bez obzira na to je li riječ o nesporazumu, neuspjehu prevođenja (australska novinarka preko američkog primjera australskoj publici nastoji približiti europskog filozofa) ili o tome da Derrida nikada nije gledao Seinfelda (pa nije ni mogao dati drugačiji odgovor nego što je dao), taj odgovor odaje svojevrsni konzervativizam staroga Jacquesa, koji unatoč radikalnu iščitavanju/dekonstruiranju književnih djela očito još nije sazrio za dekonstrukciju medija i televizije. Međutim, s novom reklamnom kampanjom za Vistu, čini se da je Derrida intuitivno ipak imao pravo. Dok je Seinfeld u kampanji za American Express ismijavao svoga partnera Supermana, ovaj put je odabrao ravnopravna partnera koji ima sve one moći koje Superman nije imao. To je, dakako, Bill Gates. U prvoj kraćoj reklami pod naslovom Shoe Circus Seinfeld uočava Billa Gatesa u dućanu s cipelama. Potom ulazi i pomaže mu pronaći najbolji par, pritom doslovno klečeći pred njime – kao da ispunjava metaforiku koja je već indicirana viješću da će najuspješniji komičar “pokleknuti” pred Kapitalom najuspješnijeg kompjutoraša.

Reklama je ostala neshvaćena i svjetska publika i dalje ne zna što su autori htjeli reći. No prije nekoliko dana u javnost je izašla i sljedeća, nova, nešto duža reklama pod naslovom New Family. Na običnoj večeri među običnim ljudima Seinfeld i Gates ne razumiju navike ukućana i pitaju se gdje je kečap i sl. Zatim prelazimo na scenu u kojoj se Jerry & Bill nalaze u spavaćoj sobi raspravljajući zašto to uopće čine. Jerry odgovara ovako: “Jer, kao što smo već raspravili, ti i ja smo posve izvan toga. Ti živiš u kući koja visi iznad Seattlea poput svemirskog broda, a ja imam toliko automobila da zaglavljujem u vlastitom prometnom čepu. Moramo se povezati s pravim ljudima”. Nakon brojnih peripetija Jerry & Bill odlaze sa svojim torbama i sa zaključkom da su se “povezali s ljudima”.

Pritom Jerry kaže: “Spojio si milijune ljudi, pitam se što je sljedeće: žaba s e-mailom, zlatna ribica s internetskom stranicom, ameba s blogom”, i moli Billa da mu da znak ako je tako. Ovaj na kraju, kao što je u prvoj reklami mrdnuo guzicom, ovaj put napravi kretnju robota, pokazujući da čelni čovjek Microsofta nije uštogljen, već da ima smisla za humor, tj. ismijavanje samoga sebe. To je, uostalom, pokazala i kratka scena iz prve reklame u kojoj pred izlogom dućana s cipelama stoji neka latino-obitelj a žena upita: “Je li to onaj konkvistador?”, a Gates vadi karticu za popust na kojoj piše “Klub klaunova” i na kojoj se nalazi policijska fotografija mladoga Billa koji je 1977. u Novom Meksiku završio u zatvoru zbog prekršaja u prometu.

Nova sretna obitelj?

Svoju “humorističnu karijeru” Gates je već započeo čim je najavio svoj prestanak rada u Microsoftu. U videu koji je prikazan tim povodom možemo pratiti posljednji Gatesov radni dan: On vozi običan automobil, u pozadini svira U2 i Beautiful Day, te dolazi na posao gdje se igra s akcijskim figurama govoreći: Never doubt in the magic of software. Poslije ga vidimo u teretani kao potpunog geeka, potom je u studiju s Jay Z-om, a zatim se doista pojavljuje Bono, još jedan borac za ljudska prava (nije slučajno da je on zajedno s Billom i njegovom ženom od časopisa Time proglašen za osobu godine 2005), uvjeravajući Billa da ne može svirati s njima u bendu, da imaju dovoljno članova… Zatim se nalazi na audiciji kod Spielberga, Clooney bi trebao igrati Billa Gatesa, ali preporučuje da ga igra Russel Crowe ili Tom Hanks. Tu se u nizu kvazihumorističnih skečeva pojavljuju još i Hillary Clinton, Barack Obama, Al Gore itd.

Što ne valja sa svim tim “humorističnim” scenama u kojima najmoćniji čovjek na svijetu izgleda kao mladi Austin Powers? Upravo to da su one već na prvi pogled lažne – da Bill Gates to želi, on bi vjerojatno i mogao biti član nekakva benda poput U2-a. Da želi da Spielberg snimi film o njemu, ne samo da bi ovaj to napravio već bi i Tom Hanks zasigurno glumio u njemu. O čemu se u tom novom “humorističnom izletu” najmoćnijeg čovjeka na svijetu radi, govori sam naziv reklame Nova obitelj. “Nova obitelj” nije obitelj u koju su Jerry Seinfeld i Bill Gates upali kako bi se “povezali s običnim ljudima” (odnosno, kako bi se “obični ljudi” povezali s njima: nedodirljivim komičarom i nedodirljivim milijarderom), nego suprotno: “Nova obitelj” upravo su Seinfeld i Gates: humor u službi Kapitala, s primjesom cinizma i ironijskog odmaka.

Nova Microsoftova reklamna kampanja otkriva istinu današnjeg kapitalističkog sustava: umjesto da se novac potroši na popravljanje očito neuspjelog proizvoda kao što je Windows Vista, troši se na marketing (a nemojmo zaboraviti da se radi o nemaloj svoti od 300 milijuna dolara). I tu dolazimo do ideje koja stoji u pozadini tih reklama. Možemo pretpostaviti da je Bill Gates dovoljno pametan da ne vjeruje da su svi ostali dovoljno glupi kako ne bi znali da Vista naprosto ne valja. Ako je tako, onda je jedini razlog za te reklame – koje, dakle, neće previše povećati bogatstvo ionako prebogata Gatesa – da konačno saznamo da je i Bill Gates čovjek, a ne neki ludi genijalac-geek koji je desetljećima bio u sjeni.

Međutim, sam Gates mogao bi ponuditi i jedno cinično opravdanje. Kao što znamo, on se odrekao aktivna sudioništva u Microsoftu kako bi se mogao aktivnije posvetiti filantropiji i svom humanitarnom radu. Ako u tom kontekstu sagledamo nove reklame za Vistu, onda bi Gatesov odgovor kritičarima mogao glasiti: “Doista ulažem toliko novca u reklame kako bih zaradio još više novca… ali samo zato da bih taj novac onda dalje uložio u humanitarne svrhe”.

Cinizam kao najviši stadij kasnog kapitalizma

Danas doista vrijedi poznato načelo postmoderne: tako dugo dok je Kapital u pitanju, Anything goes. To, uostalom, potvrđuje i činjenica da je Seinfeld u setovima svoje istoimene serije uvijek imao Apple kompjutore, kao i jedna već zaboravljena reklama Applea s kraja 90-ih u kojoj – pod sloganom Misli drugačije (Think different) – vidimo ljude koji su “mislili drugačije”, poput Einsteina, Gandhija i Martina Luthera Kinga, a na kraju i Seinfelda. Da danas reklamira Microsoft, očito više nije nikakva kontradikcija.

Još je 80-ih godina u svojoj Kritici ciničnog uma Peter Sloterdijk ustvrdio da je cinizam danas prevladavajući način djelovanja ideologije. Kada Gates i Seinfeld iz ciničke distance tobože kritiziraju sustav koji su sami kreirali, onda treba znati da unatoč tom ismijavanju stvari (poput naizgled naivna pitanja: “Je li to onaj konkvistador?”) oni te stvari i dalje čine. To je ona poznata Sloterdijkova formula ciničnog uma: “Oni vrlo dobro znaju što čine, ali to ipak i dalje čine”. Ako je nova Microsoftova reklamna kampanja i zbog čega poučna – jer humora joj nedvojbeno nedostaje – onda je to još jedna potvrda da se danas ideologija, odnosno “moderna lažna svijest”, pojavljuje u obliku cinizma. Gatesov postupak na kraju krajeva nije ništa drugačiji od postupka Ivice Todorića i Željka Keruma koji su tobože zbog rastuće inflacije i spasa naroda spustili cijene (nekih) proizvoda. Kao i oni tako i Gates, novom reklamom u kojoj naizgled ismijava samoga sebe na ciničnoj distanci, zapravo želi zaraditi još novca. A za nas sve ostale ostaje poruka pjesme Beautiful Day, koja svira tijekom Billove “oproštaljke”: What you don’t have you don’t need it now.