Ennio Morricone, 11.4.2015., Arena, Zagreb
Nešto prije osam sati je. Sjedim ispred Arene dok sunce zalazi i vrane u daljini ispuštaju krikove. Zazviždim u taktu melodije iz Dobar, loš, zao - Aa, ii, aa, ii, aa. Jedna od najprepoznatljivijih sekvenci u povijesti kinematografije. Pet desetljeća stvaralaštva, pedeset godina glazbe za film. Svaki ugođaj, svaka nijansa jedne boje i svaki pokret imaju svoj zvuk, svoj instrument, svoju melodiju. Onaj tko zna tako komponirati sigurno zna i slušati.
Slavni talijanski skladatelj Ennio Morricone svoje dugogodišnje iskustvo nedavno je darovao Zagrebačkoj publici koncertom u Areni Zagreb “...s dirigentskom palicom poput Clinta Eastwooda s revolverima”, kako Večernji list piše. Svoje prvo iskustvo s pisanjem glazbe imao je sa šest godina, a s dvanaest se upisuje na Konzervatorij Santa Cecilia u Rimu. Za mladog Ennia Rim je bio mjesto za zabavu. Često je nastupao svirajući po jazz klubovima. No, uz zabavu je uspio diplomirati kompoziciju, dirigiranje i trubu.
Ulazim u dvoranu koja se pomalo puni. Oko 4000 gostiju uskoro će sjediti ovdje i slušati čarolije maestra. Morricone se prvo bavio skladanjem klasike, između ostalog je skladao čak i za jedan balet, Requiem for Destiny. Prvi film za koji je skladao glazbu bio je Salceov Il Federale (1961.), međutim tek u kasnim šezdesetima postaje poznat po svojoj suradnji s redateljem Sergiom Leoneom – prvo s Dolar trilogijom te 1968. s Bilo jednom na zapadu. Nakon bombastične slave Dolar trilogije, koja je bila polet karijeri ne samo Morriconea i Leonea, već i Clinta Eastwooda, slijedi niz filmskih projekata, te 1978. godine i prva nominacija za Oscara za Dane raja.
Dobar, loš i Malnar Sve je još tiho u Areni i miris kokica mi se vija oko nosa. Stolice u sredini dvorane škripe. Tehničari pripremaju velika platna za prijenos koncerta u kojem će Zagrebačka filharmonija i zbor “Ivan Goran Kovačić” slijediti maestra Morriconea. Nominiran za ukupno pet Oscara (Dani raja, Misija, Nedodirljivi, Bugsy, Malena), 2007. Morricone dobiva Oscara za životno djelo. Uz Oscara, na Morriconeovoj listi stoji pet BAFTA nagrada, tri Zlatna globusa i četiri Grammya.
Skladao je glazbu za filmove najpoznatijih redatelja – Sergia Leonea, Terrenca Malicka, Martina Scorsesea, Quentina Tarantina, Giuseppea Tornatorea, Pedra Almodovara, Romana Polanskog, Mikea Nicholsa, Olivera Stonea i brojnih drugih. Sadašnja turneja “Mojih 50 godina u glazbi”, s kojom gostuje u 20 europskih gradova, nije samo rekapitulacija ove impresivne karijere, već i svega onoga što je stvorio kao ostavštinu suvremene kulture.
Sve više ljudi sada ulazi u dvoranu. Atmosfera je pomalo vašarska. Prolaze prodavači i viču: “Kokice, piva”. Nije ni meni ni dami do mene stalo do toga u ovom trenutku. Komentiramo banalnost prodavača uoči ovakvog koncerta uz što se zapletemo u razgovor. Kaže da je bila na sprovodu Željka Malnara, poznatog hrvatskog pustolova i autora dokumentarnih filmova, gdje je svirala muzika iz Dobar, loš, zao. Bio je to jedan izuzetno vrući dan na Mirogoju, a glazba je tako dobro pasala uz njegov život, kaže liječnica.
Dvorana se zamračila i zlatno svjetlo s pozornice je na licima gledaoca u prvim redovima, dok zbor ulazi i u četiri reda ispunjava gornji dio pozornice. Orkestar ulazi zauzimajući svoje stolice. Maestrov ulazak je popraćen morem pljeska koji dugo ne staje, sve dok on ne sjedne suvereno za svoju dirigentsku stolicu. Jasnoća i energija 86-godišnjeg Morriconea, te mirno upravljanje velikim orkestrom prava je gozba za gledaoce, dok moćan zvuk Zagrebačke filharmonije ispunjava dvoranu sa širokim, maestetskim i epskim temama Morriconeovih kompozicija. Počevši od Nedodirljivih i Bilo jednom u Americi, preko Legenda 1900 do Za šaku dolara i Klana Sicilije. Atmosfera je očaravajuća. U mislima prolazim vrijeme prohibicije, Chicago, Divlji zapad i osjećam se kao da su Robert de Niro, Claudia Cardinale i Clint Eastwood sada tu pokraj mene.
Morricone i Leone su toliko usko surađivali da bi se moglo reći da je slika stvorena po Morriconeovoj glazbi. Leone bi pozvao Morriconea kod sebe da svira te bi po tim iskustvima pisao scene za film. Film je tako nastao kao utjelovljena glazba. No Morricone u svim projektima postiže toliko dobru partituru da ona postaje sastavni dio filma, kao dijalog.
Morriconeova lepeza Nažalost, na platnima iza orkestra i zbora ne mogu pratiti soliste. Kako to da snimatelj ne zna tko kada solira? Čudi nas i da su glazbenici “okićeni” zelenim trakama oko ruku. Da li se inače ne bi znalo da su izvođači? No, koncentrirajmo se na bitno. Pojava Susanne Rigacci vraća nas užitku. Kao prava diva, odjevena u crvenu otmjenu haljinu pojavljuje se pozornici uz svog dugogodišnjeg maestra Morriconea. Njen sopran popraćen velikim zborom s jasnoćom prodire kroz prostor. Vokal za Bilo jednom na Zapadu je kao zov boginje za kraj prvog seta.
U drugom setu slušamo daljnju lepezu repertoara, od Cinema Paradiso i Malene, preko La Classe Operaia Va in Paradiso do velikog finala s Na zemlji kao i na nebu iz filma Misija. Publika je i dalje začarana, te uz ovacije ispraća maestra čak četiri puta s tribine. U Zagrebu je Morricone ponovno pokazao da njegova glazba funkcionira samostalno i bez filma, a Zagreb je Morriconeu pokazao koliko ga cijeni.
Morricone je svojim kreacijama stvorio nezaobilaznu i važnu ostavštinu, uhvativši u obliku zvuka duh svijeta koji nas okružuje. Izlazim iz dvorane ispunjena ovim iskustvom. U mraku svijetle neonske lampe autoputa. Arena je obasjana svjetlom. I opet slušam. Čujem komentare na koncert u žamoru posjetioca, čujem aute, čujem vjetar i opet zviždanje iz Dobar, loš i zao, a ova večer je zaista bila dobra, bolja, izvrsna.