Biološki temelji društvenosti

Edward Osborne Wilson poznati je svjetski biolog. Svoju je znanstvenu karijeru otpočeo već kao dječak baveći se proučavanjem kukaca (entomologijom). Kasnije se specijalizirao u mirmekologiji, proučavanju mrava. Proučavajući društveno ponašanje insekata zainteresirao se za ponašanje životinja uopće i za njihov društveni život te za opća načela i zakonitosti tog ponašanja. 1975. godine izlazi njegova knjiga Sociobiology: The New Synthesis koja mu donosi svjetsku slavu izvan onih entomoloških krugova u kojima je bio već otprije cijenjen. Wilson je skovao riječ sociobiologija kao pokušaj da objasni evolucijsku mehaniku koja leži iza ponašanja životinja. Posebno ga je zanimalo ponašanje koje čini društvene odnose kao što su agresija, altruizam i odgoj. Wilson definira sociobiologiju kao sistematsko proučavanje bioloških osnova cijelog ponašanja. Iz takve definicije i darvinističke evolucijske filozofije koju Wilson zastupa jasno je da takav pristup mora dovesti do izučavanja ponašanja čovjeka.

Kultura i genetsko nasljeđe

Godine 1979. objavljuje knjigu O ljudskoj prirodi za koju dobija Pulitzerovu nagradu, a čiji je prijevod izašao u nakladi Jesenski i Turk. Osnovna Wilsonova ideja jest da je ponašanje, pa tako i društveno ponašanje svih životinja uvjetovano evolucijom, a glavni nositelj evolucijskog razvoja su geni. U genima su zapisane upute za ponašanje kod životinja. Kako je i čovjek proizvod evolucije i biološki pripada životinjskom svijetu, i na njega možemo primijeniti iste metode proučavanja i opća načela. To znači da i čovjekovo ponašanje određuju geni. Čovjek se ne rađa kao tabula rasa u koju će kultura u cijelosti upisati vlastite upute, već čovjek svojim rođenjem u cijelosti dobiva upute koje će odrediti njegovo ponašanje u budućnosti.

Kultura i genetsko nasljeđe u stvari zajednički oblikuju čovjeka. Naše biološko nasljeđe toliko je da i nemamo drugih ciljeva izvan naše biološke prirode. Čak se i religija razvila zato da omogući bolji opstanak i utjecaj jednih članova zajednice na druge. Pa i na moral možemo gledati kao na evoluirani instinkt.

Svaka je vrsta evolucijski eksperiment. Favorizira se opstanak i dalje širenje onih gena koji upravo toj funkciji pridonose. Ljudska vrsta veliki je evolucijski eksperiment. On promatra sociobiologiju kao složenu znanost koja integrira u sebe rezultate i metode drugih znanosti. Na primjer, za razliku od etologije koja proučava samo ponašanje životinja, sociobiologija obuhvaća i poznavanje genetike i ekologije. Važno je proučiti ponašanje u kontekstu okoliša i naći koji geni i u kojoj mjeri određuju to ponašanje. Stvar je i u tome da ponašanje, kao i druge osobine organizma, ne određuje jedan gen nego se radi o kombinaciji gena.

Pitanje je, je li naša slobodna volja samo iluzija? Ljudsko se ponašanje može predvidjeti samo do određenog stupnja, između ostalih i zbog općih matematičkih principa vjerojatnosti.

Razvoj i pojavu civilizacije možemo smatrati jednom vrstom hipertrofije – iznimnog rasta već od prije postojećih struktura. Bazične društvene međuakcije lovaca sakupljača prerasle su u neočekivano razrađene oblike. Takav su primjer nacionalizam i rasizam. Današnji oblik hipertrofije je hipertrofija znanja. A baš je znanje to koje nam može pomoći da se emancipiramo. “Bolje poznavanje naše vrste će nam sigurno pomoći da otkrijemo biološke temelje prirode iz kojih su se razvili neobični oblici suvremenog društvenog života. Ono će svakako pomoći da razlikujemo korisne od štetnih načina djelovanja. Možemo se nadati da ćemo lakše odvojiti korisne elemente ljudske prirode koje valja njegovati od onih koje treba potisnuti; one u kojima smijemo uživati od onih koje treba pažljivo nadzirati. Unatoč takvomu znanju, sve do dana kada naši potomci budu u stanju mijenjati svoje gene, mi nećemo moći utjecati na temeljnu biološku strukturu naše vrste.”

Razlozi agresivnosti

Wilson dalje razmatra po njemu četiri osnovne kategorije ponašanja: agresivnost, spolnost, altruizam i religiju.

On smatra da je čovjek prirodno agresivan, iako nije među vrstama najsklonijima nasilju. Kad bi šumski pavijani posjedovali atomsku bombu oni bi za tjedan dana razorili svijet. Ali i primjeri nenasilnog društva samo su mu pokazatelj prilagođavanja uvjetima. Krajnji cilj agresivnog ponašanja je promovirati genetsku sposobnost održavanja u borbi za opstanak, kao na primjer u borbi za ograničene izvore hrane. Postojanje agresije kao prirodnog svojstva čovjeka, ne znači da je čovjek nužno agresivan u svakoj prigodi. “Kao i većina ostalih sisavaca, i ljudi posjeduju čitavu skalu mogućnosti koje se... mogu pojavljivati i nestajati. Takav fleksibilni obrazac ih razlikuje od ostalih životinja.” Međutim, agresija nije jednostavan obrazac ponašanja. Prijašnji istraživači su pod agresiju stavljali mnoge oblike ponašanja koji nisu isti. Obrana, napad, lov, borba za seksualnog partnera, iako ponekad naizgled slične i s ponekom zajedničkom osobinom, u stvari su potpuno različiti oblici neuronskog i tjelesnog odziva na različite izvanjske poticaje. Borba za seksualnog partnera, iako jest borba, izaziva nagonski kod raznih vrsta potpuno drukčije pokrete tijela od onih kada se bore za život i od onih kada love. Imaju potpuno drukčiji slijed koda naredbi.

Dio ljudske agresije prije je uvjetovan kulturom i učenjem nego biološkim čimbenicima. Kada bi agresija bila samo onaj poticaj koji raste dok se ne iskaže a ako se ne iskaže onda u jednom trenutku eksplodira, onda bi aktivnosti poput sporta smanjivale agresiju, i društva koja bi imala razvijene sportske aktivnosti bila bi manje agresivna. Ako je pak agresija stvar kulture, onda bi militantna društva imala razvijenije sportske aktivnosti, a sport bi pojačavao agresivnost. Ispitivanje kulturne antropologije pokazala su da je stvar upravo u ovom drugom. Sport je razvijeniji u militantnim društvima. “Agresija nije nikakva tekućina koja raste i sve snažnije pritiska na zidove posude, niti je ona skup sastojaka u nekoj praznoj posudi. Ona se prije može usporediti sa smjesom kemikalija koje se, pod utjecajem određenih katalizatora, mogu u određenom trenutku promijeniti.”

Spolnost, altruizam, etika

Spolnost je temelj ljudske biologije. Njezina svrha nije, međutim, samo razmnožavanje. Kada bi samo to bila svrha, ljudi bi se mogli razmnažati samooplodnjom. Njezina uloga nije niti u stvaranju zadovoljstva. Riječ je više o stvaranju različitosti. Seksualna različitost omogućava podjelu rada. Postoje genetičke razlike između muškaraca i žena. U prvobitnim društvima je univerzalna dominacija muškaraca. Biološke razlike same ne propisuju tijek akcija vezanih uz spolnost i spolno ponašanje, ali definiraju opcije. Spolne spone nadilaze samu seksualnu aktivnost, one potpomažu prednosti u borbi za opstanak koje donosi organizacija obitelji. Ljudski spolni organi su hipertrofirani u usporedbi s drugim životinjama, što ukazuje na važnost ljudske spolnosti. Uživanje u spolnom odnosu služi pojačavanju veza, a ne samo produženju vrste, kako judeokršćanska tradicija tvrdi. Homoseksualnost je biološki normalna, često je riječ o altruističkom ponašanju, i ima uspješnu ulogu u mnogim primitivnim društvima – vjerojatno je nasljedna.

Altruizam i sklonost prema njemu jedno je od ponašanja po kojemu se ljudi razlikuju od ostalih kralješnjaka, ali je uobičajeno među nižim društvenim vrstama poput mrava i pčela. I kod viših životinja možemo naći mnoge i česte oblike altruističkog ponašanja, ali ne u onoj mjeri kao kod društvenih insekata. No ovo je ponašanje u velikoj mjeri određeno kulturom. Kod vjerskih zajednica kao kod ranih kršćana altruizam je toliki da su pojedinci spremni dati život za opstanak zajednice. U ratovima ljudi su također spremni umrijeti za zajednicu. Svetost nije hipertrofija ljudskog altruizma nego njegovo okoštavanje. Ona je podložna biološkim imperativima a nije iznad njih, kako to mnogi zamišljaju. Do prave humanizacije altruizma, u smislu mudrijeg i dubljeg uvida u društvene dogovore moguće je doći tek kroz pomnije znanstveno ispitivanje moralnosti.

Wilson slijedi Kohlberga stručnjaka za psihologiju odgoja koji je skicirao šest faza u razvoju etičkog razmišljanja, a koje čine dio ljudskog mentalnog razvoja. 1. poslušnost pravilima i autoritetu da se izbjegne kazna; 2. prilagodba ponašanju grupe da se dobije nagrada i razmijene usluge; 3. ponašanje “dobrog djeteta”, želja da se svidi drugima i izbjegne odbačenost; 4. usmjerenost na dužnost, nastojanje da se izbjegne kritika autoriteta; 5. legalistička usmjerenost, priznavanje vrijednosti sporazuma, relativna proizvoljnost u izradi pravila da bi se sačuvalo zajedničko dobro; 6. svjesna usmjerenost, ili usmjerenost prema načelima, temeljna vjernost načelima izbora, koja omogućuje nadilaženje zakona, ako ti zakoni donose više štete nego koristi. Ovisno o inteligenciji i odgoju, razvoj se može zaustaviti na bilo kojoj prečki ove ljestvice. Do četvrtog stupnja nalazimo se otprilike na razini pavijana ili čimpanza... Činjenica da postoje i sociopati, ali većina ljudi dostiže četvrti ili peti stupanj i tako stječe sposobnost za skladan život – u pleistocenskom logoru lovaca-skupljača. Budući da ne živimo u čoporima takve vrste, šesti stupanj pripada području onkraj biologije i stoga je najviše od sviju podložan hipertrofiji. Pojedinac sada bira načela prema kojima prosuđuje grupu i zakon. Ipak, neće biti moguće stvoriti kulturu koja bi se zasnivala na drugim zakonima mimo genske evolucije.

Mozak je također proizvod evolucije. Ljudsko je ponašanje – kao i najdublje sposobnosti za emocionalne reakcije koje ga vode – samo tehnika koja omogućava zaštitu genskog materijala. Nije moguće dokazati niti jednu drugu funkciju morala.

Nužnost fuzije biologije i društvenih znanosti

Unatoč vjeri ljudi i ideoloških pravaca da će religija razvojem znanosti potpuno nestati, to nije slučaj. Sjedinjene Američke Države, koje su najznanstvenija država na svijetu, po snazi religijskih uvjerenja i rasprostranjenosti druga je država na svijetu, odmah iza Indije. Wilson se pita odakle ta snaga religiji. Analizira razne antropološke podatke i teorije. Ismijava primitivni materijalizam i marksizam, koji naziva sociobiologijom bez biologije, da bi na kraju zaključio da snaga religije izvire iz mita. Smatra da mit još upravlja našim životima, te da se najveći dio sporova temelji na sukobu triju velikih mitologija – religije, marksizma i znanstvenog materijalizma. Religija uspijeva jer se povukla u posljednju utvrdu iz koje je nitko neće moći istjerati. Ta utvrda je ideja o Bogu unutar mita o stvaranju - Bogu kao volji, kao uzroku egzistencije... Kad god drugim filozofima popusti pozornost, teisti će, služeći se procesnom teologijom, govoriti o sveprožimajućoj transcendentnoj sili ili čak postavljati hipoteze o čudima.

Za razliku od religije, o moći znanstvenog materijalizma nema nikakve sumnje. On isto tako ima svoje mitove – od stvaranja svijeta, do stvaranja života i čovjeka...

Kao kruna svega, mi smo danas došli do ključne etape u povijesti biologije, kada sama religija postaje predmet znanstvenih istraživanja prirodnih znanosti. Sociobiologija može uz pomoć načela prirodne selekcije koja djeluju uz pomoć načela prirodne selekcije koja djeluju zahvaljujući genetički modificiranoj strukturi mozga, razjasniti i porijeklo cjelokupne mitologije... Duhovna slabost znanstvenog materijalizma leži u tome što ne posjeduje duboki izvor emocionalne snage koji koja izvire iz priznavanja besmrtnosti pojedinca i božanskih privilegija društva. Wilson završava ovo razmatranje pitanjem nije li došlo vrijeme da se upitamo: postoji li način da se moć religije skrene u pravcu služenja novom velikom poduhvatu kojim ćemo razotkriti samu srž te moći.

Knjigu završava davanjem skice izgradnje nove etike zasnovane na sociobiologiji. Glavni su tri principa: 1. mora se sačuvati ljudska genska raznolikost, 2. isto tako genska raznolikost svih vrsta, 3. priznanje univerzalnih ljudskih prava. Izgradnja vrijednosnog sustava mora nadići puki utilitarni kalkulus genetske sposobnosti u borbi za opstanak. Stvaranje novih mitova mora se zauzdati i usmjeriti u pravcu stvaranja racionalne vizije svijeta. “Evolucijski ep” je najbolji mit, koji ima svoje slabosti koje treba ispraviti i dograditi. Ljudsko ponašanje trebaju proučavati prirodne znanosti koje bi trebala predvoditi empirijska neurobiologija. Nužna je fuzija biologije i društvenih znanosti. U znanstveni mit trebat će unijeti prometejski duh koji se neće bojati pogledati u oči smrti, a svoju će snagu naći u istraživanjima i stvaranju novog boljeg svijeta.

Nedostatan znanstveni pristup

Religijski nastrojeni ljudi ovu će knjigu odbaciti zbog njezina negiranja osnovnih religijskih vrijednosti. Isto tako, odbacit će je humanistički nastrojeni ljudi koji se ne snalaze u prirodnim znanostima i boje se toga kamo bi mogao odvesti biološki determinizam. Unatoč tome, očito je i to da ima mnogo ljudi koji slave autora, koji su mu naposljetku dodijelili Pulitzerovu nagradu.

Ono što mi je zasmetalo u ovoj knjizi je nešto posve drugo, to je potpuni nedostatak znanosti u ovoj knjizi. Znanost nedostaje prije svega na razini teorijske strukture. Nije moguće izvesti nikakvu dedukcijsku analizu odnosa pojedinih elemenata. Teze postavljene u ovoj knjizi nisu postavljene na neki testabilan, još manje opovrgljiv način. Na empirijskoj, faktografskoj razini primjeri su proizvoljno odabrani, često netočni. Daju se primjeri a da se ne vidi njihov logički doseg ni logički opseg. Wilson daje obrazloženja, a ne dokaze. Iako se zalaže za neki prirodoznanstveni pogled na svijet, autor izlaže svoj pogled na svijet u tradiciji starih humanističkih pisaca i postmoderne pseudoznanosti.

Neki su primjeri zgodni i inspirativni, čak možda većina njih. I s većinom ćemo se tvrdnji možda i složiti, ili će nas natjerati da razmislimo o svojim stavovima. Samo, stav je ovdje ključna riječ – ova knjiga ništa ne dokazuje, niti na popularan način prikazuje već dokazanu građu. Ona samo iznosi životnu filozofiju autora, koja je možda većim dijelom i ispravna, ali nije znanstveno utemeljena.

On uzima i neke općeprihvaćene stavove, na kojima se temelje mnoge današnje ideologije, ali koji nisu faktografski točni. Na primjer, većina stručnjaka složiti će se s njegovom tvrdnjom da monoteističke religije nastaju u stočarskim društvima – on pritom daje primjer Izraelaca i muslimana. Ali Izraelci u vrijeme nastanka monoteizma nisu bili stočari, niti su to bili muslimani. Muhamed je doduše bio vođa karavana, ali karavana podrazumijeva bar dva grada između kojih se kreće. Osim toga, većina muslimanske populacije u prvih pedeset godina, a pogotovo kasnije, bili su starosjedioci starih bliskoistočnih država koji su prešli na islam...

Knjigu svakako treba pročitati, ako ništa drugo zato da biste shvatili kako velik broj ljudi razmišlja. Isto tako da vidite kako veliki ljudi griješe kad izađu iz svog područja stručnosti. Ova knjiga može isto tako zamijeniti razgovor s nekim pametnim i duhovitim čovjekom. Ali ako mislite osim inspiracije naći neko rješenje problema, onda postupite kao nakon razgovora o nekoj svojoj bolesti s pametnim čovjekom – otiđite liječniku, makar i ne baš tako pametnom...