27.1.2005.

Maurice Dantec  

Biopolitička preobrazba ekonomije čovjeka

tema broja

Nesumnjivo je najprije potrebno istaknuti da među svim kritičkim propitivanjima koja ću ovdje nastojati predstaviti najprije moram postaviti prvo od pitanja koja se nameću duhu, a to je saznati zašto sam ja upravo ovdje, dakle tko sam ja; drugim riječima, odakle govori taj ja koji se predstavlja takvim i koji je pozvan, pred vama se izraziti; Ja, to je netko drugi, govorio je Rimbaud; ja je jedno Mi. No, u ime kojih drugih bi pisac sebi prisvojio pravo da tako govori? Shvaćamo sofizam u istom trenutku u kojem ga pedant izgovara jer pisac, jer je nitko, ne govori u ničije ime, niti u ime svih, pisac je ne-osoba čije ime izražava sve te "druge" i čija je savjest prijenosnik; pisac je vodič duša u razdoblju stroja, on je tintilinić koji se pojavljuje iz uznapredovalog raspadanja civilizacije i koji dolazi plesati na ruševinama. Drugim riječima, Ja nisam, dakle, mislim, jer baš u trenutku u kojem se rješavam jadnih tropizama mojega ja i atributa identiteta kojima se ono nagrđuje, pojavljuje se neizreciva istina, taj neprestano redefiniran stvaralački proces koji oblikuje svijet i u njemu promiče svoje kataklizme.

Evo prvog dijela odgovora; pisac se ne može razumjeti drukčije nego kao metafizička tvornica, laboratorij za transgensku manipulaciju, čije je područje iskustva sama istina, tj. sustavna organizacija iluzija koje nas štite od Ništavila; Tisućljeće pred nama koje treba izmisliti. Mogao bih ovdje prikazati slavnu budućnost koja očekuje čovječanstvo, konačno oslobođeno lanaca buržujskog racionalizma, kad se još više ne bih bojao pretjeranosti konkurentskih iluminizama, koji tako napreduju na smrti Boga, a zatim na smrti Čovjeka, racionalizma koji je smatrao da je dobro zauzeti Božje mjesto, ne usudivši se promijeniti mjesto, kao što je govorio Deleuze, i koji danas uživa u toj jezovitoj farsi u kojoj je napokon ukinuće čovjeka prikriveno totalitarnom vladavinom trgovine i spektakularnom amnezijom.

Tako se pojavljuje drugi dio odgovora. Pisac trećeg tisućljeća može samo krenuti od činjenična stanja i pretvoriti ga u temeljni kamen svojega djela – on određuje ukidanje Čovjeka; tko sam ja i što sam došao ovdje raditi, ovog siječanjskog poslijepodneva usred zadivljujuće manifestacije na kojoj bitne istine idu ruku pod ruku s metodama re-edukacije putem neobudističkog druidizma s utjelovljenom fluorescencijom, gdje si međusobno upućuju pitanja posljednji nihilizmi i hitni sinkretizmi postkršćanskog Zapada, preko gotovo nijemih kristala zaboravljenih izvornih znanja?

Uloge romanopisaca

Tko sam ja, doista, da se usudim tako nositi glas poput sječiva otvrdlog na vatri u nježnom srcu humanitarnih sporazuma?

Ja sam ono što postanem, ta mutirajuća i paradoksalna zajednica koja želi pronaći glas i koja prisiljava moja usta da se otvore pod hladnim oružjem istine u nastajanju. Tijekom dugih, uostalom često vrlo zanimljivih rasprava, ni jednom nije bila izgovorena riječ "Zlo", a riječ "politika" bila je izgovorena jedino kada se spomenulo da je jedna bivša ministrica okoliša nazočna u dvorani. Kada bi se ljudi usudili izgovoriti riječ "ekonomija", bilo je to tek brkanje s običnom trgovinom, a riječ "metafizika," kako mi se čini, nije se niti jedanput proširila luksuznim zvučnim prostorom auditorija.

Zasigurno da za to postoje razlozi, i u jednom trenutku bih se i odvažio da na neke od njih podsjetim, ali moram nastaviti ovo posebno istraživanje, koje me tjera da preispitam vlastitu legitimnost unutar ove rasprave. Koja je uloga nas drugih, pisaca fikcije, u ovome svijetu, u kojemu će strojevi treće vrste, stvoreni iz silicija, ući u interpretacijski odnos sa samim komponentama naših organizama, a posebno našeg središnjeg živčanog sustava?

Koje su to uloge nas, romanopisaca, odsad transformiranih u stvar u završnom ciklusu trgovanja, u ovome svijetu koji se gasi, i u kojemu naš spas jamačno leži u mozgu nekog šamana iz amazonske džungle ili shizofreničara koji truli u svojem azilu ili u kutu nekog bijednog pločnika?

Koja nam je uloga namijenjena putem vrlo sveta imena Glasa, s jedne strane, i malih kombinacija medijsko-izdavačke korporacije s druge strane? Jesmo li svedeni samo na to da budemo zamjena za svećenike, sada kada su crkve praznije od starih kovačnica, zaduženi službenici servisa za kulturu, potpora instituciji bez općeg konsenzusa?

Trebam li se uistinu pokoriti, ako držim da sam pisac, riječ koju bih se usudio definirati kao "slobodan čovjek", dakle čovjek koji je u potrazi za višim silama, trebam li se uistinu pokoriti pravilima te maskerade, te lakrdije, te rasprostranjene akcije zatupljivanja, koja od nas pokušava napraviti ljubazne male ovce zadužene da umire predgrađa u plamenu i ministarstva u raspadanju?

Izbor između uspjeha i vječnosti

Nismo ovdje da bismo ublažili bol i izbrisali ožiljke, mi smo pravi otrovi, stružemo po rani dok se ne inficira, zagnoji i zarazi druge organizme, dobro ćemo paziti da ne upotrijebimo neko sredstvo za ublažavanje boli, a rado ćemo upotrijebiti nož zažaren na vatri. Današnji pisac dužan je, dakle, biti otrovan kao što su to bili svi veliki objavljivači istine. Pisac fikcije u trećem tisućljeću bit će pjesnik-filozof jedne vrlo opasne vrste – on će biti Anakonda i stroj treće vrste, shizooperativna i proleterska inteligencija svih proletera, aristokrat svih aristokracija i prorok koji je došao iz pustinje da bi javno prekorio idole; recimo to jednostavno, on će trebati biti pravi metafizički saboter; on treba napadati stid starih uvrijeđenih dama mumificiranih ideologija jer se sada u tome mrtvom svijetu koji ne prestaje umirati, u tom truplu koje munjevito truli, kombiniraju elementi budućeg života koje sintetiziramo u tišini i mraku naših podruma. Tisućljeće koje treba izmisliti? Počnimo, dakle, izmišljati našu sadašnjost što su nam je oduzela hladna birokratska čudovišta i kulturne mediokracije, počnimo se promišljati kao čvorište svih mogućnosti, počnimo nazirati poraz pozitivizma koji odbija shvatiti jasno paradoksalan aspekt ljudske svijesti, to kritičko okretanje prirode protiv sebe same, na sebe samu, hipertekst u stalnom ponovnom ispisivanju, prema slici dvostruke DNK. Odlučimo se na operativnu alkemiju budućnosti, odlučimo se spojiti i odvojiti Jeremyja Narbyja i Gillesa Deleuzea, usudimo se uspostaviti tajne međuprostore između zaboravljenih znanja i znanja u sazrijevanju, usudimo se izaći iz bijednog demokratskog i humanitarnog komfora koji čovjeka tjera da se smatra usamljenim u univerzumu i odbija mu pristup kozmološkoj dimenziji, onoj njegove makroskopske ekspanzije, izvan zemaljskih tegoba, kao i njegovoj neuroskopskoj dimenziji sustavnog istraživanja dinamike, što je na djelu u unutrašnjoj biologiji mozga i, usudio bih se reći, naročito to treba učiniti s pomoću operacionalnog podučavanja o halucinogenima, koje treba odmah preimenovati u instrumente neurotropske navigacije multidimenzionalnim zbiljama, dakle u "REALOGENE".

Za pisca je sada vrijeme da odabere između uspjeha i vječnosti, vrijeme je da ponovo postane navigator, pustolov i kriminalac, to jest opasnost za društveni poredak; vrijeme je da shvati kako svjetlost njegove baklje mora rasvijetliti palače mišljenja i iskvarenih gradova jezika. On tada treba, ne očekujući pri tome ništa, osim žrtve, potaknuti, kao što je znao Nietzsche, stvaranje nove hijerarhije vrijednosti, nove genealogije morala, potaknuti opću revoluciju ekonomije čovjeka, koja se shvaća kao potreba za hitnom promjenom, ukratko, i bez nepotrebnog ponavljanja, pisac sljedećeg stoljeća bit će temeljito selektivan nasljednik dvadesetog stoljeća, trebat će organizirati kaos, istodobno sijući nered u najčvršćim vjerama, on sam morat će se podvrgnuti kritičkom sagorijevanju istine, kao regeneracijski nuklearni reaktor, on će biti promicatelj noći u najsvjetlijim predjelima i kratkotrajna iskra svjetlosti u najmračnijima među njima, njegovi će mitovi i likovi pobjeći iz vlastita mozga, poput Venere iz svijeta mrtvih, on će od Auschwitza i Hiroshime napraviti krucijalna iskustva čovječanstva i nastojat će uništiti sve što dotakne, posebice metafizičke zidove mikrokozmosa, koji je, paradoksalno, postao premalen zbog svoje snage i prevelik zbog svojih ambicija.

S francuskoga prevela Snježana Kirinić.

Pod naslovom Vers une transmutation biopolitique de l'economie humaine objavljeno na www.fidjii.fr.st biopolitique