3.6.2016.

Suzana Marjanić i Marina Tkalčić  

Branka Cvjetičanin - Izvedba grada i ekonomije bez novaca

Rezidencija Kamov – projekt grada Rijeke i Muzeja moderne i suvremene umjetnosti – ove je godine otpočela s kolektivnim umjetničko-istraživačkim boravkom Polygona u Rijeci tijekom siječnja. Recite nam tko je sve sudjelovao u ovome projektu i od čega se konkretno vaš boravak i umjetničko-istraživački rad sastojao, s obzirom na to da u opisu projekta ističete da isti nastaje isključivo kroz rad sa zajednicom kojoj, konačno, i služi? U opisu projekta također se ističe razdijeljenost rada Polygon rezidencijalnog programa u dvije radne linije, uz paralelni proces dokumentiranja i evaluiranja, a s ciljem proizvodnje baze za daljnji razvoj i suradnje. Koji su sve oblici suradnje proizašli iz rezidencije metaPolygon i u kojim smjerovima će se nastaviti?

Ideja kolektivne rezidencije Polygona u Kamovu ima nekoliko uzroka i posljedica: poziv MMSU-a na suradnju i promjena koja je uvedena u kriterije Kamov rezidencije te je također omogućeno sudjelovanje hrvatskih umjetnika/kolektiva. Zatim razgovori s timom MMSU-a o nekoj vrsti programske simbioze kao i moj osobni umjetnički diskurs propitivanja dometa djelovanja umjetničke prakse, pozicije (ne)moći, propitivanje formata produkcije i doslovna i najdirektnija moguća podrška kolegama u Rijeci. Tu je i priča o Polygonu kao nekoj vrsti platforme umjetničko-istraživačkih radova i preispitivanja NGO modela djelovanja koji se sve više pretvara u 90 posto administriranja i 10 posto rada na sadržaju. U tome smislu, smatram da su ovakvi oblici institucionalnog logističkog okvira i nezavisnog programskog doprinosa, čak i kroz rezidencijalne programe, obostrano korisni. 

Osim toga, ovim mikro-migracijskim manevrom naše pažnje učinili smo Rijeku centrom našeg djelovanja što je bio i naslov kojim smo objedinili aktivnosti u sklopu Kamova Rijeka – glavni grad Hrvatske, Hong Kong Europe, preispitujući odnos centra i moći, pomičući pažnju i stvarajući novi centar. Željeli smo i upoznati Rijeku u vrijeme kada grad ne ometaju sezonski sadržaji, preispitati svoj osobni dojam o gradu koji doživljavamo kao vrlo živ, dobre atmosfere i naprednih promišljanja i djelovanja, što većim dijelom odašilje riječka kulturna scena.

U Kamovu smo boravili Giullia Carabelli, Marc Radder i ja. Jedan mjesec je vrlo kratko vrijeme da se shvati neki grad, stoga smo otvorili vrata studija, pokrenuli radionice, pozivali građane, kolege umjetnike, studente, a i sami smo sudjelovali i posjećivali sve postojeće aktivnosti koje su se tada događale u Rijeci. Željeli smo vidjeti na koji način Rijeka vibrira, kako nastaje atmosfera tog grada, kako građani reagiraju na inicijative "izvana". To su nam sve bili markeri za daljnje aktivnosti koje razvijamo.

Giulia je odrasla u Milanu, živjela je u Veneciji, danas živi u Londonu. Mark živi i radi u Berlinu. Ja sam rođena i odrasla u Zagrebu, živjela u New Yorku i Berlinu. To spominjem zato što je u našem DNA-u upisano to iskustvo prostora. Memorija u tijelu pamti te različite životne prostore, a mi se tom temom bavimo na različite načine. Giulia u svom znanstvenom radu istražuje veze između arhitekture, politike i atmosfere. Marc bilježi urbane krajolike i utopijske urbane horizonte. Mene zanima adaptacija tijela na prostornu ekonomiju. Drugim riječima, u različitim prostorima gdje su vaš život i vrijeme uokvireni nekim (urbanim) ustrojem koji je saživio s vašim bićem ili vam je novi pa ste u procesu prilagodbe, ljudi nalaze razloge zbog kojih im odgovara upravo takva sredina ili ne, prilagođavaju je sebi ili ostaju živjeti u nelagodi kao u tijesnim cipelama. Imamo li i koliko uopće utjecaja na to? Kako nas određuje prostor i kako mi određujemo njega, u kojoj mjeri smo zadani arhitekturom i urbanizmom, kako neke naše potrebe s vremenom zakržljaju ili se modeliraju s obzirom na zadani karakter prostora. To su ta neka pitanja kojima smo se bavili.

U gostima su nam bili riječki umjetnici iz Delte, zagrebački umjetnici Davor Mezak, Danko Friščić, Igor Zlobec, kustos Branko Cerovac, Škart kolektiv iz Beograda, doktoranti CAS-SEE pri Sveučilištu u Rijeci, reporteri talijanske KTV televizije Corado Dugo i Francesco Carabelli, studenti, arhitekti, susjedi... U mjesec dana kroz Kamov otvoreni studio i radionice imali smo preko stotinu posjetitelja. Vidljivost i uključenost preko socijalnih mreža bila je i veća.

Na kraju rezidencije napravili smo prijedlog daljnje suradnje prema MMSU-u i nekoliko programskih prijedloga za sudjelovanje u sklopu EPK 2020., tako da ćemo - osim izložbe koja je uobičajena praksa nakon Kamov rezidencije i koja će se dogoditi tijekom sljedeće godine - i nadalje raditi i djelovati u Rijeci i za Rijeku.

Inače prvi međunarodni projekt koji sam koordinirala davne 1993. godine, u vrijeme rata, bio je upravo u Rijeci i bio je povezan s riječkom kazališnom i plesnom scenom; bio je to projekt Lights for East Europe u sklopu Moving Academy for Performing Arts i Hrvatskog instituta za pokret i ples u kojem sam tada radila. 

 

Afektivni urbanizam

Na jednoj od radionica bavili ste se tzv. afektivnim urbanizmom koji nije usredotočen na urbano planiranje grada, odnos centra i periferije i sl., već na to kako se ljudi, stanovnici grada, odnose jedni prema drugima i prema okolini kroz emocije, kako koriste prostor, kako doživljavaju arhitekturu i sl. Koje specifičnosti u ovome kontekstu okružuju Rijeku i njezinu arhitekturu te kako se u kontekstu afektivnog urbanizma može promatrati, primjerice, kandidatura Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine?

Uvijek počinjem s dječjim pitanjima – kako nastaje grad? Zašto je neki grad glavni grad, a drugi nisu? Vrlo brzo pitanja idu u smjeru ekonomije – koja ideja formira grad? Tko su investitori i u što ulažu? U slučaju Rijeke ideja koja je formirala ovaj grad povezana je s poviješću europske predindustrijalizacije i industrijske revolucije, protokom kapitala, kapitalom kao bazičnom idejom ustroja društva. Isto tako, Rijeka je luka najvećeg europskog migracijskog egzodusa s početka 20. stoljeća. Naravno, tu je i povijest koja pomiče granice, prolazak kroz najbolje i najgore utopijske ideje, kapitulacija grada, osvajanje grada, kolaps ovog-onog sistema, razdoblje socijalističkog samoupravljanja, tranzicije... Što se više od toga može poželjeti? Iz slojeva riječke povijesti vidimo sve što je kapital u odnosu na društvo. Ljudi, obitelji, transgeneracijsko iskustvo života u tom gradu? Da nam je ta perspektiva izoštrena, možda bi i pogled u budućnost bio drugačiji. Riječki DNA sigurno sadržava genetski kôd kojim se regulira sposobnost adaptiranja s jedne strane i konstantan otpor s druge, a pitanje je kada i na koji način koristimo te dvije nasljedne karakteristike. 

Možda najbolji primjer za to je hodanje po Korzu, toj glavnoj riječkog promenadi. Na Korzu dakle ne postoji mjesto s kojeg vidite more. To je ta misao koja je stvarala Rijeku. Generacije Riječana nikada nisu imale pristup moru; grad i more povezivala je primarna industrija, dakle, more nije tema riječke svakodnevice. Cijela zona mora nikada nije bila korištena u turističke svrhe, niti je građanima Rijeke osviještena ta želju. Na more, u prirodu ili na lungomare odlazi se migriranjem iz grada. Rijeka nije poput Splita ili Zadra koji su, moglo bi se reći, mentalitetom vezani uz svoje rive. Ali to nije nužno loše, jedino je pitanje što s tim sada kada je između grada i mora mrtvi kapital? Tema afektivnog urbanizma i radionice koju je vodila dr. Giulia Carabelli, bavila se propitivanjem osjećaja i nada koje su taj tren činile atmosferu oko izbora Rijeke za EPK 2020. godine. Proučavanje afektivnog urbanizma krenulo je kroz kurikulum kulturnih studija te se proširilo na geografiju i sociologiju. Kako je Giulia godinama boravila i bavila se urbanizmom i pokretima otpora u Bosni, tako nam je prenijela to iskustvo i znanje na nekim primjerima koje je lako uočiti, kao što su to na primjer demonstracije. Kako se formira ta zajednička frustracija i prerasta u demonstracije. Ali tu spada i atmosfera grada, odnosno procesi kako se od ljudskih osjećaja gradi i nastaje atmosfera grada.

U svakom slučaju, gradovi nose određenu atmosferu, a određeni događaji, kultura, umjetnost, karneval, demonstracije ili razni šatori svakako utječu i mijenjaju atmosferu grada. U međuvremenu Rijeka je osvojila kandidaturu EPK 2020., što je samo pokazatelj da je naša analiza bila točna.

 

Rijeka - glavni grad Hrvatske

Kao svojevrstan Polygonov statement o radu u sklopu rezidencijalnog boravka u Rijeci ističete da umjetnost smatrate predprostorom neke nove socijalne i/ili znanstvene inovacije kojom direktno, kritički i subverzivno utječete na socijalnu plastiku, i uspostavljate prostore politizirane komunikacije radeći direktno u "kodu" izmjene narativa društvene svakodnevice. Možemo li u ovom kontekstu promatrati teorijsko-performativni rad Rijeka je glavni grad Hrvatske i Hong Kong Europe? O kakvom je radu zapravo riječ?

Zato što je umjetnost prostor otpora i prostor postavljanja pitanja, kao i prostor igre i improvizacije s kojom je jednostavnije shvatiti neke procese i zauzeti stav. To je naravno i rad na sebi i konstantno učenje. U tome smislu možemo promatrati i djelovanje u Rijeci. Doslovno je riječ o naslovu, izjavi, konceptualnoj konstrukciji: "Rijeka – glavni grad Hrvatske, Hong Kong Europe". Od tuda kreće propitivanje, prema unutra i prema van, u odnosu na druge konstrukte – Zagreb metropola, Europa unija, furešti i domaći, rijeka ili more, Europska kulturna prijestolnica, kapital ili ne? Marketing i PR koriste recimo te početne impulse za komunikaciju i izazivanje određenih osjećaja, ali atmosfera grada je autentična jer proizlazi iz kulture življenja svakodnevice. To je bio, recimo, kratki uvod u umjetničko-istraživački rad te je već u ovoj fazi koncipirano nekoliko programa koje smo predložili MMSU-u i koji bi mogli biti dijelom EPK 2020.

Poseban gost tijekom vaše rezidencije u Rijeci bio je i Kan – pas zaposlen u zagrebačkom Centru za rehabilitaciju Silver, kao stručnjak za prostornu analizu u korist pojedinaca s posebnim potrebama. Kako je teklo istraživanje riječkog urbanog prostora s Kanom? Koliko je uopće današnja arhitektura u službi pješaka, posebice onih s posebnim potrebama?

Da, šetnje s Kanom zanimljive su iz više razloga. Pas je dobar indikator za potrebe pješaka. Uglavnom smo "proučavali" centar gdje nikako nije riječ o današnjoj arhitekturi, a Rijeku svakako određuje njezin povijesni okvir i geografski položaj koji je uvjetuje. Mi smo bili obični pješaci i koristili smo grad ograničeni dometom pješačenja. Sama činjenica da imate psa u Rijeci graniči s posebnom potrebom. Gotovo da ne postoje zelene površine, a količina stepenica koje morate savladati na dnevnoj bazi je imponzantna. Tijelo vrlo brzo počne ekonomizirati pokret; u Rijeci ne vrijedi "tko nema u glavi ima u nogama", jer vrlo brzo eliminirate taj višak hodanja po stepenicama. Osim Korza, jedina centralna gradska šetnica je lukobran, ali zapravo niste sigurni je li ustvari dozvoljeno kretanje tim prostorom, a sa psom samo je pojačan taj osjećaj ograničenja kretanja i još vam je pogled na more zaklonjen zidom cijelom dužinom šetnice. Isto tako postoje kolnici koji su prilagođeni vagonima, a ne pješacima, željezničke tračnice koje morate preskakati na pješačkom prijelazu, zabrane kretanja koje su prestale važiti ili su još uvijek na snazi, ali vi to ne možete znati što vas koleba u kretanju. Pješaci se usmjeravaju prema tom nekom starom modelu korištenja prostora, a to se može vidjeti po njihovoj pobuni i prelaženju prometnica tamo gdje postoji potreba i logično prostorno skraćivanje puta, ali ne postoji prometna regulacija. Vidljivo je i osjeća se da je prostor mišljen za drugačiju prostornu komunikaciju u kojoj mašine imaju prednost, vrijeme je novac, čovjek je dio mašine, ali u međuvremenu ta urbana paradigma je nestala i to se osjeća u kretanju kroz grad. Pokret je prilagođen staroj urbanističkoj koreografiji. Oboje smo bili malo frustrirani. Ljudima s posebnim potrebama u Rijeci je izuzetno teško, a to se odnosi i na roditelje s djecom i dječjim kolicima, kao i na starije osobe. Međutim, to nije samo problem Rijeke. Kao suprotnost tom problemu Rijeka je zapravo idealan grad za urbane ekstremne sportove kao što je parkur, a možda je i izmišljen u Rijeci davnih dana!?

 

Gle, Isus na mojoj šoping vrećici

Sudjelovali ste na 45. zagrebačkom salonu pod tematskom odrednicom Tržište; kako ste reagirali/vizualizirali navedenu temu koju je oblikovao Branko Franceschi, a gdje se, među ostalim, pozvao i na esej likovnog kritičara, pjesnika i filozofa Donalda Kuspita Art Values or Market Values? Kakvo je Vaše mišljenje o suodnosu umjetnosti i tržišta danas?

- Da, to je bilo 2010. godine, s radom koji se zvao Gle, Isus na mojoj šoping vrećici i sastojao se od fotografije/printa vrećice s namirnicama iz dućana i kutije za milodare. Išla sam po crkvama gledati kako izgledaju te kutije, sve su bile ručni rad i sve pod ključem, pa sam i ja naručila svoju, ali nisam stavila lokot. Greška! Odmah sam primijetila da posjetitelji znaju što treba činiti, jedni su ubacivali novce, a drugi su krali iz kutije za milodare tako da na kraju nije bilo ničega. Nije tržište nova tema za umjetnost i umjetnike, pa taj odnos postoji oduvijek. Moj problem je što sam o novcima učila da je prljav, da nije važan, da te ne čini sretnom. S druge strane, meni to sve izgleda kao šoping centar, a cijene umjetničkih djela graniče s religijskom praksom. Mislim, ja sam studirala i ekonomiju u vrijeme kada se sve raspadalo. Gledala sam kako prestaje vrijediti jedan sustav i počinje vladati neki drugi. Kako katedra marketinga preuzima katedru vanjske trgovine, tada nisam bila svjesna razmjera pljačke koja je uslijedila, niti brzine urušavanja primarne industrije i činjenice kako smo preko noći postali tercijalni servis tržištu (strane) robe. Štajaznam. Vidjela sam isto tako i Boysa kako otužno visi na zidu neke galerije na Art Baselu, i taj vanity koji je nekrofiličan. Ali i to se mijenja, pa taj vanity počinje kupovati žive umjetnike, počinje ulagati u kulturu i edukaciju. Umjetnost kao apstraktan opredmećen rad sadržaj je tog tržišta u kojem umjetnik nije prisutan. Ili kako je Kamov rekao: "Naša duša nije ekonomija i znanost, ona je literatura jer je vrlo elastična, slučajna, ekscentrična, originalna..., moja je ćud – opozicija, logika – nedisciplina, filozofija – prevrat." S druge strane smiješi se ta socijala koja je upravo strašna u starosti. Baš spremam rad na temu Ekonomske misli moje bake Maše.

 

Militantna arhitektura američke ambasade

Umjetničko istraživanje Motherboard / Matična ploča započeli ste u veljači 2014. godine pod produkcijskom palicom Polygona – Centra za istraživanja i razvoj projekata u kulturi. Na koji ste način i izvedbeno pristupili navedenom projektu? Kao što ističete u opisu projekta, koristite mapiranje u kontekstu geoantropologije. U kojoj je fazi navedeni projekt danas?

- Matična ploča bavi se odnosom teritorija i urbanog prostora te preispituje diskurs između globalnih geo-političko-ekonomskih trendova i nove periferije. Inicijalno to je priča o američkoj ambasadi i njezinu izmještanju iz centra Zagreba u Buzin na Veliko polje, koje danas usred poljoprivrednih čestica ima Ulicu Thomasa Jeffersona te je preobraženo je u potentnu i penetrirajuću poslovnu zonu međunarodnih kompanija. S druge strane, nove generacije nemaju pojma da je američka ambasada nekada imala otvorene velike prozore u kojima je izlagala svoju kulturu, postojala je i američka biblioteka i čitaonica, u srcu grada kao što su danas i dalje tamo francuski, austrijski, talijanski, britanski institut. Ne postoji niti jedan dokument ili fotografija koja pokazuje te otvorene prozore. Militantna arhitektura američke ambasade, mjere sigurnosti, prometno čvorište, veliki broj skladišnih prostora i lokalno stanovništvo koje je već krajem 1980-ih počelo prodavati poljoprivredne čestice, adaptirajući se na nove geo-političke i ekonomske okolnosti, govore o prostoru izmijenjene tipologije koji odaje čudnovatu simbiozu paralelnih svjetova. U nastavku istraživanja inicijalnu "tezu" suprostavit ću ideji urbanizma kao političkog instrumenta internacionalizacije teritorija i vanjsko-političkog pozicioniranja kasnih 1950-ih kroz primjer slučaja Zagrebačkog velesajma. Dio rada objavljen je u Životu umjetnosti pod kustoskom palicom Nikole Bojića. 

Educirali ste se u području izvedbenih umjetnosti i specijalizirali site-specific kazališnu režiju, instalacije i produkciju "in situ" (MAPA – Academy for Performing Arts Amsterdam, staž Oerol Festival, NL itd.). Koliko u svojim multimedijalnim radovima koristite iskustvo kazališne režije kao i sjedinjenje plesne umjetnosti i performansa? Za sebe navodite da ste intermedijalna umjetnica. O kojim je sve "inter-" medijima riječ?

Način na koji razmišljam o publici koja postaje suučesnik radova definitivno ima veze s tim, u tome se zapravo najbolje vidi ta temeljna abeceda. Osim toga i dalje mislim da radim to isto samo kroz različite produkcijske formate. Fokus je na procesu, narativu i stvaranju platforme i atmosfere. Neki mediji bolje izoštravaju neke teme, tzv. rad u trajanju, a tu je i ta ekonomija bez novaca. Sve obično kreće od čuđenja. Recimo, kako ekonomija utječe na bolest ljudskog tijela. Ili kako zagrebački gradonačelnik insistira na fontanama u vrijeme kada se u svijetu vode ratovi za vodu. 

Uvijek sam smatrala i zalažem se za to da se na škole arhitekture i urbanizma uvede programski kurikulum koji se bavi teorijom pokreta i koreografija kao obavezni predmeti, kako bi budući arhitekti i urbanisti osvijestili poimanje svog tijela i ekonomiju tijela u vremenu i prostoru. Katedra pokreta i bazičnih ljudskih osjetila bavila bi se urbanim vokabularom i sintaksom grada koji stječemo odrastajući i/ili živeći u nekom okruženju.

 

Mostar i Kabul

Doktorirali ste na Bauhaus Kollege Dessau 2005./2006. s temom UN Urbanism. Kakav je urbanizam Ujedinjenih naroda; sjećam se da je Tomislava Gotovca u okviru njegovih teorija zavjere zanimalo zbog čega je zgrada UN-a sagrađena upravo na East Riveru.

To je bio istraživački PhD, tema je bila UN urbanizam, a studije slučaja su nam bile Mostar i Kabul. Istraživali smo kako međunarodna zajednica ima upliv na određeni teritoriji kroz prizmu arhitekture i urbanizma, s posebnim fokusom na UNDP u konkretnim slučajevima. U istraživanju sam koristila analizu pokreta u urbanom prostoru, a kao rezultat izašao je umjetnički rad na temu povijesti spektakla i ljudskog tijela kao glavnog građevnog materijala, od olimpijskih asocijacija, totalitarnih demonstracija, karnevala ili militarističkih formacija. Human tower ustvari su bile koreografske upute o tome kako i što treba napraviti da bi se izvela ljudska kula kao socijalna vertikala zajedništva inspirirana narodnim plesom Ball dels Valencians. Rad je izveden u Mostaru i kasnije prezentiran i izložen na Bauhausu. Bilo je to izlaganje o neuspjehu i nemoći.

Tom je znao da ništa nije slučajno, on je iščitavao metajezik i gledao je puno filmova. Što se tiče teorija zavjere, na Bauhausu se insistiralo na utemeljenim činjenicama tako da govor iz sfere emocije ili bilo koja vrsta špekulacije nije prolazila. Tema je bila izuzetno teška za sve nas. Nakon deset godina izvadila sam jedan segment te teme i ponovo ću se baviti njome. Ta ideja koja je sagradila tu zgradu u New Yorku mislim da više ne postoji. 

Odrasla sam na ideji i u okruženju da je umjetnost, kulturno nasljeđe, kultura općenito, pripada svima nama i da je inkluzivna, a ne privilegirana kategorija tek za nekolicinu i da je kritika i otpor umjetnika i umjetničkih praksi ustvari izraz napretka i slobode. Živjela sam u kulturi otvorenosti koja potiče socijalnu mobilnost i širi pozitivu, ali kroz koju se i kritizira sustav i svi oni mrtvi fazani koji lete a ni jedan ne pada. Nedavno je Britanska vlada napravila kurikulum svoje kulturne strategije i imaju identične ciljeve. Sve ono na čemu sam odrasla. Ne razumijem i ograđujem se od huškačkih kulturnih politika iz kojih izvire zla atmosfera koja ni po čemu nije inkluzivna, u kojoj se samo pripadnici određene nacije osjećaju ugodno, a svi ostali su nekulturom podređeni građani drugog reda. Nadam se da se u Hrvatskoj neće nastaviti taj trend diktata u kojemu su umjetnici tek statisti, a kulturnjaci građani drugoga reda čije se stručno mišljenje ignorira.