Bitan napredak u već postojećoj kvaliteti

Već treću godinu zaredom ponavljaju se usporedbe Zagrebačkog međunarodnog festivala komorne glazbe s dubrovačkom manifestacijom Julian Rachlin i prijatelji. Koncepcijski gledano, sličnosti zaista postoje. U oba slučaja riječ je o okupljanjima mahom vrhunskih svjetskih glazbenika, koji se upravo za festivalske potrebe udružuju u razne ad hoc ansamble. Kvaliteta izvođača neminovno dovodi i do, recimo to tako, glamuroznosti čitavog događaja, što je, naravno, dvosjekli mač. Naime, pozornost javnosti često je više usmjerena na osobnosti, pa čak i privatne živote sudionika, a manje na umjetnički sadržaj ovih manifestacija.

Zatomljavanje vlastite osobnosti u korist zajedničkog stvaranja

S druge strane, ima i razlika. Dok su Rachlin i prijatelji već u startu bili prvorazredni kulturni, ali i društveni događaj, zagrebački se festival u prva dva izdanja teš­kom mukom borio za pozornost koja mu s pravom pripada. Sve je to bilo praćeno i nizom nespretnosti neiskusnog organizatora, od loše opremljenih programskih knjižica do slabe medijske promocije. No, Dalio Despot i Susanna Yoko Henkel ove su se godine konačno pribrali. Agresivan je marketing učinio svoje, pa je tako sve četiri večeri dvorana Hrvatskog glazbenog zavoda bila pretijesna za sve zainteresirane.

Umjetničke kvalitete ovom festivalu nije nikad nedostajalo, ali čini se da je i u tom smislu ove godine ostvaren bitan napredak. Za razliku od Rachlinovog festivala, ovaj ne insistira na zvučnosti imena pojedinih umjetnika, koliko na njihovim kapacitetima za komorno muziciranje, odnosno spremnosti na zatomljavanje vlastite osobnosti u korist zajedničkog stvaranja. Upravo zbog toga, najugodnije iznenađenje nisu predstavljali glazbenici čija nam je izvrsnost već dobro poznata, nego nekoliko njih čija se imena ne ispisuju velikim slovima na koncertnim plakatima, diskografskim izdanjima ili naslovnicama specijaliziranih glazbenih časopisa. To su prije svega latvijska pijanistica Diana Ketler i japanska violistica Tomoko Akasaka, koje su bile zamašnjak izvedbe Schumannovog Glasovirskog kvarteta u Es-duru, jedne od najupečatljivijih točaka čitavog festivala.

Vrhunci predvođeni Stefanom Milenkovićem

Među starim znancima svakako treba izdvojiti violinista Stefana Milenkovića, koji je, od nekadašnjeg čuda od djeteta postao ne samo vrhunski solist, nego i jednako vrstan komorni glazbenik. Stoga su, uz iznimku spomenutog Schumannovog djela, najsvjetliji festivalski trenuci bili upravo oni koje je predvodio Milenković: ironična Stravinskijeva Priča o vojniku, ambiciozan Mendelssohnov mladenački Gudački oktet u Es-duru, te urnebesno zabavan, ali nipošto ne i površan Saint-Saënsov Karneval životinja.

Nabrajanje imena moglo bi se nastaviti u nedogled, no, umjesto pojedinačnih doprinosa, daleko je bitniji njihov zbroj. U njemu, naime, čak ni neke tek relativno blijede sastavnice, kao što su violinistica Susanna Yoko Henkel ili pijanist Ian Fountain, ne narušavaju sklad cjeline. U svom trećem izdanju, Zagrebački međunarodni festival komorne glazbe bio je tako uistinu prvorazredan kulturni događaj. On potvrđuje da novopokrenuti festivali ne moraju nužno biti suvišni, pod uvjetom da sa sobom nose relevantnu kvalitetu, što je ovdje definitivno bio slučaj.