13.1.2005.

Trpimir Matasović  

Blagdanske delicije

U skladu s već ustaljenom i, čini se, neizbježnom tradicijom, i protekli je prosinac bio obilježen raznoraznim takozvanim “božićnim” i “novogodišnjim” koncertima. Bilo je među njima, naravno, i onih koji su se možda i predoslovno držali takvih odrednica, no mora se priznati da to više i nije nužno condicio sine qua non. Jer ondje gdje program i jest bio u prigodnom ozračju, krenulo se u potragu za manje poznatim stranicama “božićne” glazbene literature, poput švedskih napjeva za proslavu blagdana svete Lucije (Komorni zbor Ursus u ciklusu Lisinski subotom), adventskih arija klasičnih majstora (ansambl Concerto Köln u ciklusu Svijet glazbe) ili Respighijeve Laude za rođenje našeg Gospodina (Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a u Majstorskom ciklusu). S druge strane, kvaliteta ponuđenog programa nekim je organizatorima bila sasvim dovoljno svečarska, i u tom su pogledu, primjerice, Zagrebačka filharmonija, s nastupima Kazushija ?na, Valerija Gergijeva i Monike Leskovar, odnosno kuća Cantus s izborom najnovijih skladbi napisanih za njezin ansambl, opravdali visoka očekivanja koja su postavili tako uobličenim programima. Kvalitete, dakle, nije nedostajalo, te stoga u nastavku izdvajamo samo tri koncerta, koji su se, čak i unutar takva okvira, uspjeli izdvojiti kao događaji čije značenje nadilazi jednokratnost svojih prigoda.

Demokracija na djelu

Obično se, i to s pravom, smatra da demokracija i glazba, barem ona orkestralna, ne idu jedna s drugom. Dirigent ili umjetnički voditelj svojevrstan je diktator, koji odlučuje o ključnim elementima interpretacije, pri čemu ga ostali glazbenici trebaju više-manje slijepo slijediti. U tome nedvojbeno ima nekog smisla – jer, kada bi svaki član orkestra svirao onako kako mu se prohtije, teško da bi se mogla ostvariti iole suvisla izvedbena koncepcija. Pa, ipak, ovdje je riječ o konceptu koji se nametnuo tek u 19. stoljeću, dok je u ranijim epohama koncertni majstor, orguljaš ili čembalist bio tek prvi među jednakima. Iznenađuje stoga da su tu “sitnicu” u današnje vrijeme zaboravili čak i glazbenici koji se busaju u prsa povijesnom obaviještenošću, pa tako i specijalizirane sastave, čak i kad nemaju dirigente, redovito predvodi neki “autoritet” čija riječ uvijek mora biti zadnja.

Rijetku, ali značajnu iznimku od takve prakse predstavlja ansambl Concerto Köln. Doduše, violinist je Werner Ehrhardt potpisan kao umjetnički voditelj tog sastava, ali on je tu samo kao primus inter pares. Kao što se moglo čuti na njihovu koncertu, demokracija u ovom slučaju itekako funkcionira. Glazbenici ovog sastava, naime, dijele isti ili sličan umjetnički svjetonazor, ali i godine zajedničkog rada. Stoga je i moguće da njihova svirka djeluje ujednačeno i zaokruženo u cjelini, pri čemu, međutim, ostaje dovoljno prostora za iskazivanje individualnosti svakog pojedinog člana ansambla.

Concerto Köln, osim toga, pokazuje još jednu osobinu koja nije uvijek tipična, premda nije iznimna za povijesno obaviještene sastave. Naime, nakon prvotnog bavljenja isključivo baroknom glazbom, ovaj se ansambl latio i glazbe bečke klasike, te se upravo takvim programom predstavio i zagrebačkoj publici. Tako se i glazbu druge polovine 18. stoljeća napokon počinje sagledavati iz novog kuta, pri čemu ne treba zanemariti da je umjetnosti određenog trenutka u povijesti ionako logičnije pristupiti iz perspektive onoga što joj je prethodilo, a ne onoga što je nakon nje uslijedilo.

Čitanje “između redaka”

I premda je koncept “božićnog koncerta” nešto od čega se blaziranom kritičaru već pomalo diže kosa na glavi, i u tom je pogledu Concerto Köln ponudio novi kut promatranja, predstavivši u prvom dijelu koncerta manje poznate adventske i božićne arije Josepha Haydna te nekolicine danas gotovo potpuno zaboravljenih klasičnih majstora. Pastoralne simfonije Lorenza Justiniana Otta i Remigiusa Falba u tom su smislu bile otkrića pravih malih glazbenih dragulja, što, uostalom, vrijedi i za arije Ignaza Hallera i Vincentea Martina y Solera. U poigravanju ljupkim nepretencioznim notama ovih malih majstora njemačkom se sastavu nadahnuto pridružila i slovačka sopranistica Luba Orgonášová, dobro poznata svim povijesno obaviještenim diskofilima po svojim antologijskim suradnjama s Nikolausom Harnoncourtom, Johnom Eliotom Gardinerom i Christopherom Hogwoodom. Ova pjevačica spaja gotovo nespojivo – mladodramski glas s estetikom u kojoj su vokalna okretnost i pjevanje bez vibrata osnovne odrednice. Odlično se uklopivši u demokratsko ozračje čitavog koncerta, iznijela je pritom interpretaciju koja je izrazito individualno obilježena, ali i u konstantnom dosluhu s glazbenim svijetom u ovom slučaju pratećeg sastava.

Glazbenih poslastica nije nedostajalo ni u nastavku koncerta, kada su se članovi ansambla Concerto Köln latili Mozartove 29. simfonije u A-duru, djela obilježenog mnoštvom suptilnih, nerijetko i prikrivenih glazbeno-retoričkih signala. Pritom su njemački glazbenici pokazali da znaju Mozarta čitati i “između redaka”, ali i da na čisto površinskoj razini mogu osigurati izobilje prštavog vatrometa instrumentalnog virtuoziteta.

Analitičnost i dekonstrukcija

Činjenica da je Zagrebačkom filharmonijom 19. prosinca prvi put ravnao Valerij Gergijev, jedan od najtraženijih dirigenata današnjice, svakako je prvorazredan kulturni događaj. Gergijev je tako u sjenu bacio događaj koji se s istim orkestrom zbio dvije večeri ranije, kada je, nakon dugog izbivanja, za Filharmonijin pult ponovo stao njezin svojevremeni dugogodišnji šef-dirigent Kazushi ?no. Obojica su imala blagotvoran učinak na svirku tog ansambla – Gergijev već samim svojim svjetskim autoritetom, a ?no i zbog obostranog iskustva koje su on i Filharmonija stekli tijekom njegova sedmogodišnjeg šefovanja. Rezultat je, unatoč nekim manjim još nepremostivim preprekama (poput kvintora u finalu Dvořákova Koncerta za violončelo i orkestar), podignuo orkestar na zavidnu razinu.

Rijetka prilika kad se ne mora obraćati pozornost na tehničke aspekte izvedbe omogućila je fokusiranje na interpretaciju, pri čemu Kazushi ?no nimalo ne zaostaje u usporedbi sa slavnim Valerijem Gergijevim. Obojica, uostalom, bez obzira na različite dirigentske habituse, dijele isti analitički pristup glazbenom djelu. U toj se analitičnosti, pa čak i dekonstrukciji, oni, međutim, usredotočuju na različite aspekte kompozicije. Kazushi ?no tako razgrađuje linearnost mnogoglasja orkestralne partiture, a time i sâm zvuk, za što je, uostalom, Stravinskijevo Posvećenje proljeća bilo idealan medij. Isprepletenost raznovrsnih i raznorodnih simultanih zbivanja unutar ove skladbe vjerojatno još nikad u Zagrebu nije prezentirana tako transparentno, čime je omogućen potpun uvid u složenost, ali i istinsku genijalnost kultne Stravinskijeve partiture.

S druge strane, Valerij Gergijev zvuk nikad ne dovodi u pitanje. Naprotiv, on mu je glavni oslonac za ponovnu konstrukciju forme koju svojim pristupom prethodno dekonstruira. Rastavljanje velike simfonijske forme na sastavne dijelove, pa čak i posve izolirane fragmente do izražaja je došlo u njegovu čitanju Čajkovskijeve Pete simfonije, premda još ne na način koji bi ozbiljnije uzdrmao uobičajene interpretacijske obrasce. No, zato je Šostakovičeva Prva simfonija raščetvorena uzduž i poprijeko te prikazana kao niz kontrastnih epizoda, pri čemu je Gergijev pokazao osobit senzibilitet za komorno oblikovane situacije. On tako, umjesto širokog simfonijskog l?ka, stvara gotovo otvorenu formu, u kojoj dramaturgija nizanja zvukovnih blokova dobiva prevlast nad dijalektičnom dramaturgijom klasičnog sonatnog ciklusa.

Propitivanje međuodnosa

No, nisu samo Kazushi ?no i Valerij Gergijev bili zvijezde ova dva koncerta Zagrebačke filharmonije. Pridružila im se, naime, i violončelistica Monika Leskovar, nekad tek još jedno čudo od djeteta, a danas, bez obzira na svoje tek 23 godine, već posve zrela umjetnica. I premda smo i Dvořákov Koncert za violončelo i orkestar i Čajkovskijeve Varijacije na rokoko temu već nekoliko puta imali priliku čuti u njezinim interpretacijama, ona ipak u svaku novu izvedbu unese neki novi elemente. U tom smislu, interpretacije su se oba djela značajno odmakle od njezinih ranijih izvedbi. Monika Leskovar sada je puno sigurnija u sebe, a samim time i slobodnija. Njena je svirka danas već potpuno suverena, prizivajući gestičnošću asocijaciju čak i na legendarnu Jacqueline du Pre. Doduše, snažne umjetničke osobnosti ponekad ne funkcioniraju savršeno zajedno. Čini se tako da se u izvedbi Čajkovskijeva djela Monika Leskovar i Valerij Gergijev jednostavno nisu našli na istoj valnoj duljini, pa je dirigent džentlmenski prepustio solistici glavnu riječ, ograničivši tom prilikom svoju ulogu na gotovo mehaničku koordinaciju orkestra sa solisticom.

No, s Kazushijem je ?nom Monika Leskovar imala mnogo više sreće. Naime, s njim ona dijeli istu vrstu analitičnosti, pa je tako njezino istraživanje Dvořákove glazbe bilo posve u dosluhu s ?novim. Zanimljivost izvedbe proizlazila je tako ne samo iz njezine atraktivne svirke nego i iz konstantnog propitivanja međuodnosa solističkog glazbala i orkestra unutar velike, simfonijski osmišljene cjeline. Na koncu, sve je troje glazbenika – Monika Leskovar, Kazushi ?no i Valerij Gergijev – pokazalo kako se sa Zagrebačkom filharmonijom može kvalitetno glazbovati. A to je, u krajnjoj liniji, nešto što je itekako značajno postignuće – ne samo u okviru jednokratnih koncertnih događaja nego i na dulje staze.