Blasfemija, politika ili “sukob civilizacija”

Provalio lopov u bogatu kuću, siguran u informaciju da su vlasnici odsutni. Svjetlom ručne baterije probio se do dnevnog boravka, prepunog dragocjenosti. Počeo ih trpati u torbu, kad iz mraka začuje ozbiljan glas: “Isus te promatra”. Provalnik zbunjen pretraži baterijom po sobi, no ne opazi nikakvog čovjeka. Pomislivši da mu se učinilo, nastavi sa svojim provalničkim poslom. No, tada opet začuje: “Zapamti da te Isus uvijek promatra”. Odlučivši otkriti izvor zvuka, provalnik temeljito baterijom pretraži sobu. U jednom kutu ugleda kavez, a u njemu dvije papige. Došavši do kaveza obrati se onoj koja je govorila: “Dakle, ti si Isus?”. “Ne, ja sam Mojsije”, odgovori papiga. “A, onda si ti Isus”, reče lopov, značajno pogledavši drugu papigu. “Ne, ja sam Muhamed”, odgovori druga papiga, “Isus je rottweiler”.

 Razgovaraju, usred hrvatsko-bošnjačkog rata negdje u BiH, Mujo i Haso. Haso: “Jesi čuo Mujo da su nam srušili još jednu džamiju?”. Mujo: “A ‘ko to?”. Haso: “Bolan Hrvati”. Mujo: “Ništa, srušit ćemo i mi onu njihovu u Zagrebu”.

Sloboda izražavanja ili vjerska tolerancija

Događaji, kojima su povod bile, dugo vremena samo u danskom dnevnom listu Jyllands-Posten, a onda diljem EU-a, pa i globalno, objavljene karikature proroka Muhameda, koje vrijeđaju religijske osjećaje muslimana diljem svijeta, još gomilaju teške posljedice. U Evropi se protestira, na Bliskom istoku pale se zgrade veleposlanstava, a na onom daljemu broje se i mrtvi iz sukoba policije i razularene gomile demonstranata, a njihov medijski kraj nazire se puno lakše od političkog. Da i mi bespovratno pripadamo EU, a onda i euroatlantskim integracijama, pa onda zapadnom, pa onda kršćanskom svijetu (sve te pojmove trebalo bi politički korektno pisati u navodnicima) i prije negoli smo dovršili formalnu “integraciju”, dokaz je i tjednik Nacional, uz čiju pomoć su medijski trendovi koje nameću vlasnici javnosti “stare Europe”, u slučaju nekima uvredljivih karikatura, napokon zahvatili i naše “novo-europske” krajeve. Što je i u redu i dio je “više” pravde, po kojoj ako hoćemo (EU, SAD) novac, red je da izgubimo i moguće (npr. politički “neutralne” ili nesvrstane) ovce.

Na primjeru objave karikatura proroka Muhameda naša se javnost potpuno trendy rascijepila na dvoje. Pita se, što je važnije ili, još gore, svetije(!): sloboda medija ili nevrijeđanje nečijih vjerskih osjećaja? Sve ovo vrijeme dok je trajao medijski spotlight na “aferu karikature” u Hrvatskoj, mogućoj trećoj poziciji (tertium est datur), koja otkriva izlaz iz lažne, učeno lacanovski rečeno zakrite alternative, u javnosti se na trenutak približio samo šef Stranke demokratske akcije Hrvatske (SDA) Šemso Tanković, kada je na traženje televizijskog voditelja emisije HRT-a Otvoreno da se očituje na slavno “referendumsko pitanje” (!) što je važnije braniti, slobodu medija ili nevrijeđanje vjerskih osjećaja, u pravoj laibachovsko-pitijskoj maniri odgovorio: “Ja mislim da da.”

Kako se snaći u politički i medijski dugogodišnje pripravljanoj situaciji, u kojoj slike “muslimanske” razularene gomile, dobro prikrivaju političku podjelu zemalja Bliskog, Srednjeg i Dalekog istoka, na one neokolonijalno podložne tzv. Zapadu i na one koje to (u dovoljnoj mjeri) još nisu? Ili, u ovome slučaju možda jednako važno: na one koje su (u većoj mjeri) laičke i one (više) teokratske (pri tome mislimo i na Izrael). To da u današnjem tzv. muslimanskom svijetu postoji vjerska gomila, ulica spremna na hajku, u ime vjerskog nasilja, na prvi pogled više negoli u “tolerantnom” euroatlantskom svijetu, to jest činjenica. Samo, pitanje je kako je do te činjenice došlo.

Sve religije organizirane u crkve, koje se pozivaju na učenja i dogme, bile jedno ili više-božjačke, imaju svoje nasilne i isključive elemente. Pitanje je samo kako se suvremene države, a onda i civilna društva, s takvim pojavama nose (instruktivne stranice o povezanosti religije, mase i hajke sviju vrsta, te posebno o islamu kao ratničkoj religiji, muharemskoj svečanosti kod Šijita i sl., može se čitati u i u nas prevedenoj knjizi Eliasa Canettija Masa i moć). Ono što se mi danas trebamo pitati jest: kako to da “uvoz demokracije” u tzv. muslimanskom svijetu (ali i u “pravoslavnom”, “katoličkom” i sl., post-komunističkom), što je više potpomognut zapadnim oružjem, a ne samo ideologijom, više proizvodi tzv. vjerski fundamentalizam, kao nadomjestak za (navodno programiranu, a uvijek izostalu) liberalnu parlamentarnu demokraciju?

Huškanje na pomirbu

Nismo li svjedoci da se u prividno paradoksalnoj formi “huškanja na pomirbu”, multikulturni suživot, vjerski ekumenizam i druge misionarske kulturalističke tehnike, svi politički konflikti (kako to, u misaono prodornijim sredinama od naše, istražuje originalnija post-kolonijalna, kulturalna, neomarksistička itd. misao) pretvaraju u navodno kulturalne, “civilizacijske”, “vjerske” i “etničke” konflikte? Ponovo: tamo gdje “euroatlantski”, iz SAD-a i EU-a potičući, izvoznici demokracije (u to smo npr. u Afganistanu i “mi” već uključeni), upravo “uvode” suvremeni višestranački politički poredak začudo ne dolazi do procvata imitatorskog stranačkog organiziranja u npr. republikance, demokrate, liberale, demo-kršćane/muslimane itd. ili, ne daj bože socijaldemokrate, a kamoli komuniste i anarhiste. Ne, taj se pluralizam, gdje je i postojao, zatire, a na scenu stupaju razni post-politički “Srbi”, “Hrvati”, “Bošnjaci”, “suniti”, “šijiti” i “Kurdi”.

Upotrijebimo li, barem mi stariji, svoje osnovno-školsko znanje, tada ćemo lako učiniti korisnu analogiju između situacije koju sada izazivaju nekima uvredljive karikature proroka Muhameda, nazovimo tu situaciju po prvom naručitelju blasfemičnih karikatura, danskom piscu za djecu Kareu Blutigenu, “Blutigenov poučak”, i situacije koju je 1914. izazvala na prvi pogled mnogo radikalnije uvredljiva gesta pripadnika Mlade Bosne, Gavrila Principa, kada je u atentatu (danas bismo rekli terorističkoj akciji) pucao na austrougarskog prestolonasljednika Ferdinanda, ovaj podlegao ranama… I tako je počeo Prvi svjetski rat. Dakle, nama starijima u školi su tupili, a sve po tri zakona dijalektičkog materijalizma, kako je atentat bio samo povod, a stvarni uzroci svjetskog rata ležali su negdje drugdje: u želji najvećih imperijalističkih sila toga vremena da političkom silom (tada je još vrijedila Klausewitzeva “Rat je nastavak politike drugim sredstvima”) preraspodjele, današnjim jezikom govoreći, globalno iliti svjetsko tržište.

Modifikacije koje treba unijeti u ovu analogiju, ovisne su o današnjem ideološkom ishodištu onoga tko sudi: za huntingtonovce, a o njima je ovdje riječ, danas je opet na djelu rat, ali ovaj put civilizacija, a ne možda nekakvih politika imperijalističkih sila. Sukobljavaju se kulturni krugovi (ideja stara i nimalo originalna, ali zgodna za teritorijalnu operacionalizaciju), sada nazvani civilizacijama (dakle, novi Klausewitz danas bi morao napisati: “Kultura je nastavak politike drugim sredstvima, a onda se može i ratovati, a da se to ne zove politika’’). Kojih krugova je možda 2, možda 3, možda 5. Poanta je kao u popularnoj pjesmi Bijelog Dugmeta: “Ne znam im broj, al’ znam da bit’ ću tvoj!” Tj. jedan moramo izabrati, kao podlogu svoga pripadanja. Postmoderna operacionalizacija doktrine “sukoba civilizacija”, od eseja u američkom poluslužbenom časopisu Forign Affairs, do poznate knjige profesora Samuela P. Huntingtona The Clash of Civilizations, nije naravno najavljivala svjetski rat, pa čak niti neizbježnost “vjerskih” i “etničkih” ratova (podsjetimo, autor je, izložen kritici, relativizirao i preslagivao svoje ionako nekonzistentne stavove). Doktrina je najavljivala “samo” lokalne ratove, “niskog (za euroatlantsku koaliciju) intenziteta”, kakvi su, vjerovao je npr. i hrvatski predsjednik Tuđman, bili i oni postjugoslavenski. No onda su događaji 11. rujna dali novi vjetar u leđa doktrini. Proglasivši “vječni” rat “protiv terorizma”, uz zanimljive ucjenjivačke strategije “tko nije s nama, taj je protiv nas” (i još zanimljiviju: “A Bog je s nama!”), američka administracija je u svoj “rat” uvela gotovo sve države svijeta, do mjere da je borba “protiv terorizma” postala npr. u dokumentima UN-a važnija od npr. “činjenja siromaštva prošlošću”. Kao da je postignut neki globalni konsenzus političkih i medijskih elita u kome je (politički) moguće “pobijediti” terorizam, ali ne i glad.

Čemu ovo podulje podsjećanje na huntingtonovsku doktrinu, kad je ona, čak i u hrvatskim medijima, već sto puta pokopana? Zato što je loše pokopana, što je kritizirana sa stanovišta svoje istine i laži, a ne i s onoga mnogo važnijeg stajališta: njezine doktrinarne efikasnosti. Jer “sukob civilizacija” paradigmatski je primjer onoga što već više od pola stoljeća (Robert K. Merton, 1948.) u socijalnoj teoriji zovemo The Self-Fulfilling Prophecy, ili samoispunjavajuće proročanstvo. Sasvim praktično: kada hrvatski predsjednik Mesić, barem kako to prenosi Jutarnji list, ovih tjedana govori da se ne smije šaliti s prorokom Muhamedom i kada se pri tome oslanja na pozadinu “mi”, koji da to ne smijemo raditi, na što vuče ta pozadina? Na sve građane Hrvatske ili na “nas” katolike? Ili: kada se Sanaderova vlada ograđuje i ispričava za postupke tjednika Nacional, koji je objavio trenutačno sporne karikature, ispričava li se ona kao moderna laička vlast (što bi se nju ticali vjerski sporovi, dok ostaju u okviru zakona) ili kao predstavnik “katoličke države” (a ne društva)?

Fetva za Pukanića

A kada tako radi politički vrh države, što očekivati od novinara koji su ionako sve više sudbinski priheftani za političku klasu, negoli da će je slijediti? Naravno, žešće negoli to ona sama zahtijeva, jer takva je priroda medija, moraju biti “atraktivni”. Pa “desni” Večernji list počne s prodikama katoličkih popova i desnih političara o tome da se od “muslimana” moramo učiti kako se brani “svoja” vjera. Da bi se “fetvi za Pukanića i Nacional”, koju da je vjeronaučki poučno poručio neki imam iz Tripolija (“Muslimani suniti svakoga tko vrijeđa proroka Muhameda automatski (zbilja zvuči jezikom objave] osuđuju na smrt”) pridružio i “lijevi” Novi list. Kamo vodi put popločen dobrim namjerama trebao bi se zapitati i njihov kolumnist, deklarirano katolički novinar i očito misionar, Drago Pilsel, kojega novinarska profesionalna etika često konfrontira s “crkvom u Hrvata”, ali čija kritičnost prestaje (ekumenski široko) pred vratima svakog raja. On misli da sada mora izabrati jednu od svoje dvije faustovske duše (novinara ili vjernika), pa u samo-nametnutoj alternativi zauzimanja strane između novinarske slobode izražavanja i “muslimanske” vjerničke povrijeđenosti, solidarizira s kolegama vjernicima druge vjere, negirajući time svoju drugu, novinarsku dušu. Naslov: Blasfemija koja nije novinarstvo; podnaslov (Pukanićevo objavljivanje karikatura)… je zločin protiv mira.

Sve to i mnogo drugoga političkog i medijskog “huškanja na pomirbu” različitih vjerničkih, dakle ideoloških, platformi, koje u post-političkom “sukobu civilizacija” sve uspješnije “kulturološki” potiskuju svaki pojam racionalne i laičke politike a kamoli političke rasprave, unazadilo je u samo nekoliko “muhamedanskih dana” hrvatski, kao i mnogi drugi, javni politički prostor, u mjeri da bismo, kada bismo željeli biti politički nekorektni prema Talibanima, lako mogli reći da se svijet ovim događajima još ubrzanije nego inače talibanizirao. Ali talibanski Pedro, koji da je kriv za sve, poput pionirskog nestajućeg posrednika, polako odlazi u povijest. Zamjenjuju ga novi i novi (uglavnom u zapadnoj kuhinji zakuhani) postpolitički “križari”, “kršćanski” i “muslimanski”. Doktrina “sukoba civilizacija” odnosi nove bodove, kako kod kuće, na Zapadu (politička cenzura, kao uvod u buduće nasilje), tako i u gostima, na Istoku (nasilje, kao uvod u buduću političku cenzuru). U nešto između (nasilja i cenzure) spada i u hrvatskoj intenzivno reklamirana inicijativa BiH reisu-l-uleme Mustafe Cerića, nazvana Deklaracija europskih muslimana.

Put profanacije

U političkoj stupici neoliberalne globalizacije u koju su upregnute sve priče o toleranciji, multikulturi, suživotu, neotuđivim ljudskim pravima, previše rijetko se postavlja pitanje: što još znači tolerancija, ako je politička podloga koja ju navodno zahtijeva, sama odavno postala netolerantnom? Treba li tolerirati npr. rat “protiv terorizma”? Što u takvoj situaciji znači i (zastarjelo?) razlikovanje laičke države i vjerskog civilnog društva? Talijanski filozof Georgio Agamben govori kako čak niti proces sekularizacije, kao izuzimanja nečega iz sfere svetoga, a da se to ne vrati ljudima, više nije dovoljan. U tom smislu možda bismo mogli i moguću blasfemičnost, bogohulnost, karikatura proroka Muhameda, shvatiti kao danas sasvim nedostatan oblik nekakve “paradoksalne” sekularne namjere, koja rezultira samo još jačanjem svetoga. Po Agambenu je jedini izlaz iz suvremenog kapitalizma, koji da je danas još samo jedan “vjerski ćorsokak”, rezultat čijih proturječja je i aktualizirana post-politička podjela na “kršćanski” i “muslimanski” svijet, jest put profanacije. Profanacije u smislu da ono što je nekada bilo sveto treba oduzeti bogovima i vratiti na korištenje čovjeku (tertium est datur). Samo nije jasno tko je to danas sposoban učiniti. A koliko jučer u nas se odgovor na ovo pitanje činio laganim. Jer postojale su organizirane društvene snage koje su u svome programu imale devizu da im na putu ostvarenja njihovih revolucionarnih ciljeva ništa nije sveto, pa niti dogme vlastite revolucionarne tradicije. No, danas je kritika religije (ne Crkve) gotovo zabranjena. A o kakvoj slobodi mišljenja i izražavanja onda govorimo?