Blijedo reciklirani digest

Programska i kadrovska politika Zagrebačke filharmonije povremeno je toliko začudna, da nije previše jasna nikome, pa možda čak niti njenom vodstvu. Pokazuje to, primjerice, i slučaj ovogodišnjeg uskršnjeg koncerta tog orkestra. Naime, nema ništa loše da se vodstvo ovog, jednog od udarnih događaja koncertne sezone, za promjenu povjeri umjetniku mlađe generacije, a ne nekom od uvijek istih nestora domaće i strane dirigentske scene. No, zašto je izbor pao upravo na češkog dirigenta Jakuba Hrůšu, odnosno čime je on to zaslužio svoj angažman, teško je shvatiti. Neki će reći da je mladac, eto, prije četiri godine upravo u Zagrebu osvojio treću nagradu na Natjecanju Lovro Matačić. Ali, ako je to bio kriterij, pitanje je zašto se sada, ili nekom drugom zgodom, nije angažiralo prvonagrađenog Diana Čobanova ili drugonagrađenog Michala Dworzynskog, posebice znamo li da redoslijed nagrada svojevremeno nitko nije dovodio u pitanje. Domaće dirigente mlađe generacije, naravno, nećemo niti spominjati – njima Filharmonija nastupe dozira na kapaljku, a probiti se na neki od redovnih pretplatničkih koncerata njima je i dalje skoro pa posve nemoguće.

Iznenađujuće uigrana Filharmonija

Nadalje, čak i ako apstrahiramo ova zanovijetanja, i dalje se moramo pitati zašto se Hrůši povjerila odgovornost upravo za izvedbu Händelovog Mesije. Jer, Hrůša jest relativno pristojan dirigent, ali njegova najjača domena je standardni romantičarski repertoar, a čini se da ni s glazbom 20. stoljeća ne stoji sasvim loše. Barok, međutim, iziskuje dodatan set interpretacijskih znanja i vještina, koje se obično ne uče na visokoškolskim glazbenim institucijama, i koje Hrůša jednostavno nema.

Stoga ni relativno dobra izvodilačka građa koja mu je bila dana na raspolaganje nije bila od prevelike pomoći. Dirigent vičniji glazbi 18. stoljeća svakako bi puno više izvukao i od dijelom solidnog, a dijelom odličnog kvarteta solista, kao i od vrlo dobro pripremljenih združenih snaga Zbora Ivan Goran Kovačić i Zbora HRT-a. Dapače, čak je i sâma Filharmonija bila iznenađujuće uigrana, pokazujući u ponekim osobito nadanutim trenucima i proplamsaje nečega što je gotovo nalikovalo stilski profiliranoj svirci. Hrůša se, pak, snalazio kao je znao i umio, pa je čak i krenuo relativno sigurno i uvjerljivo. No, kako se stvar dalje razvijala, postalo je jasno kako ovaj dirigent još koliko-toliko zna zatvoriti cjelinu pojedinačnih glazbenih brojeva, ali ih ne zna uklopiti u zaokruženo jedinstvo čitavog djela. Njegovo posustajanje bilo je sve očitije iz minute u minutu, pa se tako isprva uredna interpretacija vrlo brzo razvodnila i pretvorila u blijedo recikliranje starih i, samim time, već odavno zastarjelih rješenja.

Narušavanje unutarnje logike djela

Vjerojatno svjestan vlastitih ograničenja u srazu s monumentalnim oratorijskim djelom, Hrůša se već unaprijed odlučio za radikalno kraćenje skladbe. Takvi rezovi, koliko god nepopularni bili, a, uostalom, i nekorektni prema izvornoj skladateljevoj zamisli, u određenoj se mjeri mogu tolerirati. No, izbaciti iz Mesije gotovo polovinu svih glazbenih brojeva može voditi samo jednome – drastičnom narušavanju unutarnje dramske logike djela. Hrůšina revizija tako je tek kompendij složen po načelu greatest hits, primjeren možda kakvoj CD kompilaciji, ali nipošto ne i ozbiljnom koncertnom činu.

Možda će poneki benevolentan slušatelj pokušati Hrůšu obraniti tezom kako je u svom izvornom obliku Händelov dvoipolsatni oratorij jednostavno preglomazan zalogaj u užurbanom životu čovjeka 21. stoljeća. No, to jednostavno nije istina. Jer, u istom je tom Lisinskom samo nekoliko dana ranije publika bez problema odslušala cijelu, jednako opsežnu Bachovu Muku po Ivanu. Uspoređivati pak Hrůšin digest i prosinačku vrhunsku integralnu izvedbu Mesije (taj put u Mozartovoj obradi) pod vodstvom Dennisa Russella Daviesa posve je bespredmetno. Recimo tek da možemo biti sretni što smo ove sezone u Zagrebu čuli barem jednu dobru izvedbu tog djela. Ali, to nije bila ona koju je ponudila Zagrebačka filharmonija.