Blistavi početak neizvjesne budućnosti

Kada je proljetos u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu upriličen Operni bal, taj je događaj dočekan na nož kao nepotrebna prilika za bahaćenje novopečenih hrvatskih bogataša. Operni bal stoga i jest bio karikatura istovrsnog bečkog izvornika, jer tradicija ipak nije nešto što se stvara preko noći, a hrvatski tajkuni ipak nisu bečka gospoda. No, svako zlo za jedno dobro, jer je ovaj event bio jedan od rijetkih profitabilnih projekata HNK, nakon kojeg je u kazališnoj blagajni ostalo tristotinjak tisuća kuna čistog prihoda, za koje je već unaprijed bilo najavljeno da će biti namijenjene za stipendiranje mladih hrvatskih umjetnika. Unutar trogodišnjeg ciklusa tako bi se izmjenjivala natjecanja za pjevače, plesače i glumce, a ono prvo, pjevačko, napokon je i održano krajem rujna, i to bez obzira na promjenu čelništva HNK. Jer, dok za Operni bal nova intendantica Ana Lederer tek diplomatski kaže da je riječ o “ugovoru koji je naslijedila i mora ispoštovati”, za projekt Natjecanja za stipendije mladim hrvatskim pjevačima tvrdi da ga je preuzela “bez ikakve zadrške”.

Natjecanje s ljudskim licem

Mogućnost dobivanja atraktivnih stipendija, njih čak osam, raspodijeljenih u dvije kategorije, na ovoj je natjecanje privukla iznenađujuće velik broj od tridesetak pjevača. A njih je dočekalo natjecanje koje, bez obzira na uobičajenu strukturu od tri kruga s manje-više zadanim repertoarom, ipak u mnogočemu odudara od većine sličnih glazbenih manifestacija. Koliko god je to bilo moguće, ocjenjivački se sud, predvođen formalno uglednim meksičkim tenorom Franciscom Araizom, a neformalno Dunjom Vejzović, koja je bila svojevrsni spiritus movens natjecanja, potrudio učiniti mladim umjetnicima ovu stresnu situaciju što je moguće humanijom – koliko je to već kod jednog natjecanja uopće moguće. Tako je, primjerice, u više etape prolazio relativno velik broj natjecatelja, pa ih je i u finalu bilo čak trinaestero, i to bez obzira što su organizatori najprije govorili kako ih “nipošto neće biti više od dvanaest”. Osim toga, u drugoj su etapi natjecatelji druge kategorije morali pjevati samo tri od četiri prijavljene skladbe, a svi finalisti samo po jednu od prijavljene dvije operne arije. Pritom se žiri pobrinuo da svaki pjevač u konačnici otpjeva upravo one skladbe za koje je smatrao da će umjetnike predstaviti u najboljem svjetlu.

Slijedom svega toga, Prvo je natjecanje za stipendije mladim hrvatskim pjevačima proteklo u vrlo ugodnoj i kolegijalnoj atmosferi, a odluke žirija o kvaliteti pojedinih natjecatelja teško da će itko tko je pratio cijelo natjecanje moći argumentirano osporiti. Doduše, posao ocjenjivačkom sudu nije bio jednostavan, jer je kvaliteta gotovo svih natjecatelja bila prilično visoka. U konačnici su, pak, posve zaslužene stipendije osvojili soprani (Marija Kuhar, Evelin Novak, Vedrana Šimić), basi (Tomislav Lučić, Ante Jerkunica, Berislav Puškarić i Marko Špehar), te bariton Krešimir Stražanac.

Nedostaci sustava glazbenog života

Ovo je natjecanje tako pokazalo, prije svega, da talentiranih pjevača u Hrvatskoj itekako ima. Ipak, pokazalo se i još nešto – da sustav školovanja pjevača u ovoj zemlji ima i ozbiljnih nedostataka. Primjerice, razlika između natjecatelja prethodno školovanih u Hrvatskoj i onih koji već studiraju u inozemstvu nije bila razvidna toliko u tehničkom ili interpretacijskom aspektu, nego u scenskom nastupu. Mladi pjevači koji studiraju u inozemstvu, naime, daleko češće dobivaju priliku za nastupe, što se itekako osjeti. Oni proizašli iz zagrebačke Muzičke akademije gotovo redovito pate od veće treme, a, samim time, i nesigurnije, pa čak i neuvjerljivije scenske pojavnosti. I jednima i drugima, pak, zajedničko je da su nerijetko opterećeni slaganjem nota i oblikovanjem svakog pojedinog tona u tolikoj mjeri da zaboravljaju na veće glazbene jedinice, od fraze, pa sve do jedinstvenog interpretacijskog luka cijele skladbe.

Ipak, dok su to sve stvari koje će mladi pjevači uz ispravno daljnje školovanje i izvodilačku praksu prevladati, postoje u cijelom sustavu našega glazbenog života i dalje elementi koji još ne ulijevaju previše nade za svijetlu budućnost naših pjevača na domaćim pozornicama. Jer, jest da u Hrvatskoj postoje čak četiri operne kuće (za usporedbu, daleko bogatija i veća Norveška s otprilike istim brojem stanovnika ima samo jednu), ali repertoar i broj izvedbi je u njima, što zbog financijskih okolnosti, što zbog dijeljenja svih kazališta na tri ili čak četiri ansambla, prilično ograničen. Mladi pjevači tako u njima još relativno rijetko nastupaju, jer ipak treba doći na red od starijih kolega, a i naravno da se ne može u svakoj operi pronaći uloga koja bi odgovarala svakom pojedinom pjevaču. Ništa bolje nije ni s koncertnim životom – profesionalni zbor u Hrvatskoj postoji samo jedan, oratorijski su koncerti rijetkost, a još su rjeđi i komorni vokalni recitali, od kojih ionako kod nas nitko ne može zarađivati za život. Ne postoji ni sustav kvalitetnog dodatnog obrazovanja pjevača u samim opernim kućama, tako da su pjevači uglavnom prepušteni sami sebi, što nerijetko rezultira neslavnim završecima karijera umjetnika koji su počeli kao velike nade. Dakle, koliko god je Prvo natjecanje za stipendije mladim hrvatskim pjevačima bilo izuzetno pozitivan događaj, bez reforme čitavog sustava glazbenog života teško da se zasad ikome od novih stipendista može preporučiti daljnji ostanak u Hrvatskoj.