Blještavilo i analitičnost

Gostovanja značajnih europskih orkestara nisu na pozornici dvorane Lisinski nikakva novost, pri čemu nisu neuobičajeni ni programi bez solista, sastavljeni od skladbi koje iziskuju iznimnu količinu sviračkog virtuoziteta cijelog ansambla. No, da se izaberu partiture koje će širu javnost asocirati prvenstveno na filmove, i to one animirane, već je ponešto osebujna pojava. Naravno, iza svih djela koja je na svom zagrebačkom gostovanju predstavio Nacionalni orkestar iz Toulousea stoje imena velikih skladatelja: Paula Dukasa, Igora Stravinskog i Nikolaja Rimski-Korsakova. No, prosječnog će slušatelja Čarobnjakov učenik i Žar ptica odmah podsjetiti na čuvenu Disneyjevu Fantaziju, a početak Šeherezade na pojavu Gargamela u Štrumpfovima.

Ipak, ruskog je dirigenta Tugana Sohijeva, koji je predvodio francuski orkestar, vodila u osnovi ista misao kao i Walta Disneyja. Naime, dok je Disney, uz pomoć maga orkestralnog blještavila Leopolda Stokovskog, vodila ideja oslikavanja klasika simfonijske literature, Sohijev je obrnuo proces, te u mašti slušatelja već postojećim slikama pridodao i zvuk. Postupak je to koji ide “na prvu loptu”, i posve se uklapa u današnji trend gotovo već pomalo očajničkog pokušaj privlačenja publike u koncertne dvorane pod svaku cijenu.

Senzibiliziranost za orkestralni kolorit

Sohijev se, međutim, ne zadržava samo na prezentaciji efektnog orkestralnog kolorizma. Jer, kad je već privukao publiku, on joj ipak želi pružiti i nešto više od puke glazbene slikovnice. U tom smislu, njegove interpretacije predstavljaju sretan kompromis između dva danas najčešća, međusobno suprotna, pa i naizgled nespojiva dirigentska pristupa. Prvi od njih, koji kod nas zastupa, recimo, Vjekoslav Šutej, usredotočuje se na zvukovno blještavilo i efekt, bez dubljeg zalaženja u glazbenu supstancu izabranih djela. Na drugom su polu dirigenti poput, na primjer, Aleksandra Kalajdžića, koji svakoj partituri prilaze analitički, čak i pod cijenu manje atraktivnosti za šire slušateljstvo.

U svojoj uspješno realiziranoj sintezi tih pristupa, Tugan Sohijev imao je odlične partnere u glazbenicima Nacionalnog orkestra iz Toulousea. Riječ je o jednom od dva najbolja francuska orkestra, koji je u vrijeme kad ga je vodio Michel Plasson ugled stekao ponajprije svojim izvedbama impresionističkog repertoara. Iz toga proizlazi visok stupanj senzibiliziranosti za profinjeno nijansiranje u djelima temeljenima primarno na orkestralnom koloritu, što je Sohijev, kao Plassonov nasljednik na šefovskom mjestu u Toulouseu, itekako znao i prepoznati i iskoristiti. Pritom, međutim, interpretacijama redovito pridodaje i osobni pečat, pa ga tako, recimo, u suiti iz Stravinskijeve Žar ptice ne zanima toliko revolucionarnost skladateljeve ritamske strukture, koliko majstorsko poigravanje mladog autora najrazličitijim instrumentacijskim finesama.

Dekonstrukcija velike zavodnice

Upravo kroz takvo čitanje, Sohijev je podcrtao i Stravinskijevu povezanost s njegovim učiteljem Korsakovom, koji je na ovom koncertu bio predstavljen svojom antologijskom Šeherezadom. Ni tu se Sohijev nije zadovoljio pukim forsiranjem orkestracijskih efekata, kojima ova partitura obiluje. Najjasnije se to očitovalo u violinskim solima, koja simboliziraju naslovnu junakinju. Sohijev ih, naime, ne promatra samo kao puke varijacije osnovnog motiva, nego kao njegovu dekonstrukciju. Zavodnica s početka skladbe postupno je sve umornija, a njezin pretposljednji nastup umjesto umilnog postaje gotovo ciničan. Na samom koncu, pak, kao da prepoznajemo sretan ishod Tisuću i jedne noći – svjesna svoje konačne pobjede, Šeherezada, inkarnirana u violini koncert-majstora Malcolma Stewarta, kao da je napokon odahnula što joj život više ne ovisi o njezinim pričama.

Koncert, međutim, nije koncem Korsakovljeve partiture bio zaključen, s obzirom na to da je publika iznudila i dva sretno odabrana dodatka. Tugan Sohijev u tom je trenutku bio svjestan da je slušateljstvo već osvojio, pa nije više bilo potrebe za prepoznatljivim “hitovima”, te je stoga posegnuo za dvama manje poznatim brojevima iz Musorgskijevog Soročinskog sajma i Korsakovljeve Snjeguljice. Možda se tako u konačnici nakupilo i previše ruske glazbe za koncert jednog francuskog orkestra. No, u takvim izvedbama, teško da je to ikoga moglo ozbiljnije zasmetati.