Blog je prava avangarda

Mit o transformirajućoj tehnologiji

Neki smatraju kako je blog avangarda današnjice, još jedna “umjetnost svakodnevnog života” u redu za anarhističku komunikacijsku post-revoluciju. Kako su još neki novomedijski žanrovi kandidirali za tu titulu, trebalo bi ispitati stvari.

David Bolter je u svojoj početnici digitalne pismenosti hipertekstualnu fikciju proglasio “najvažnijom avangardom danas”. Iako se činilo da će nelinearna fikcija zamijeniti tiskanu knjigu, “kraj knjiga” koji je najavljivao, priželjkivao ili osporavao Robert Coover, nikad nije stigao. Hipertekst je u velikoj mjeri ostao na marginama kanona postmodernističke književnosti, pa je usprkos strategijama koje redefiniraju tekst, autora i ulogu čitatelja ostao određen pridjevom “eksperimentalan”.

Jedan od mitova vezanih uz tehnologiju jest da je tehnologija transformativan element društva. Kompjutori, kako je zaključio Lev Manovich, utječu na sve stupnjeve komunikacije, uključujući baratanje, manipulaciju, pohranjivanje i distribuciju, kao što utječu i na sve medije (tekst, sliku, pokretne slike, zvuk, prostorne konstrukcije itd.). Zbog toga je riječ o najdramatičnijoj “remedijaciji” kako promjenu tehnologije pisanja naziva Bolter. Trauma u kojoj se nalazimo određena je činjenicom kako stariji mediji nisu imali utjecaj na sve oblike i žanrove.

Iako je riječ o revolucionarnom trenutku, treba imati na umu kako sama tehnologija nije “otkriće” koje pokreće stvar. Blog je određen tehnologijom, ali forme multilinearnih, dehijerarhiziranih, postknjiževnih djela postojale su kao mogućnost koju je tehnologija samo učinila vidljivom. “Tehnologija ne može učiniti ništa do nadovezati se na ono što mi već jesmo” priznao je jedan od najvećih tehnoloških determinista Marshall McLuhan. Zbog toga u intenzivnoj potrazi za novomedijskim žanrom kao pravom avangardom današnjice treba imati na umu da su sve novomedijske forme samo neke od mogućnosti. Blog se neprestano mijenja i postoje beskrajne mogućnosti korištenja bloga. Zapravo definiranje bloga je težak posao.

Sadržaj ga ne određuje – postoji bezbroj blogerskih žanrova od najstarijih programerskih blogova na kojima se razmjenjuju informacije o računalnim jezicima, do pravničkih, znanstvenih, informativnih, književnih, itd. Blogove određuje njihov oblik – najrecentniji zapis nalazi se pri vrhu. Obrnuta kronološka struktura bloga čitatelja tjera na “otkrivanje autora”. “Kako su postovi građeni na točkama uvedenim ranijih dana, čitatelji se moraju aktivno uključiti u proces “otkrivanja” autora, otkrivajući od fragmenta do fragmenta tko im govori, i zašto, i odakle, bilo geografski, mentalno, politički ili bilo kako drugačije” (Steve Himmer). Ali čitateljska aktivnost (karakteristična za sve cyber-tekstove) uključuje i sudjelovanje u kreiranju teksta. Blog određuje praksa citiranja i komentiranja, čitanja i pisanja.

Sadržajno je nemoguće pobrojati blogove – svaki blogerski krug izraz je klasične “skupine afiniteta”, a tih je skupina beskonačno mnogo. Koliko je mnogo životnih stilova koji se umnažaju.

Prava se revolucija zbiva na Internetu

Osim mita o transformativnoj tehnologiji, blog treba prevladati još jedan novomedijski mit – mit visoke kulture. Ako su tehnološki nabrijani postmodernisti poput Roberta Coovera, Stuarta Moulthropa i Michaela Joycea, ostali usamljeni u svojem otporu praksama tiskane kulture, ne znači da se čitav svijet ograničio na forme gutenbergove galaksije. Jedna od teza vezanih uz novomedijsku avangardu današnjice je da se revolucija zbiva u njedrima visoke kulture, ili da bi se tamo trebala odvijati. Zapravo istina je! Tiskane se knjige, pogotovu romani, slabo čitaju. Ako se bitka (hipertekstualna fikcija vs. tiskani romani) odvijala u krilu visoke kulture i ako su romani izgubili, to ne znači da su prakse Gutenbergove galaksije stamene i u drugim tjesnacima suvremenosti.

Prosječna pismena osoba najčešće čita tekstove u digitalnom formatu. I to što čitamo rijetko su romani. Steve Himmer u tekstu The Labyrinth Unbound: Weblogs as Literature (tekst je dio zbornika Into the blogosphere) definira blog kao avangardu: “Weblog, što njegovi klevetnici kritiziraju, često je određen prizemnim, banalnim, ponekad neugodnim sadržajem osobnog karaktera, čak štoviše, često pomiješanim s komentarima o politici ili kulturi, čineći osobno, javno i političko nerazdvojivim upravo na onaj način na koji je to avangarda zahtijevala.”

Ergodičnost (čitatelj – autor)

Blog je ostvarenje beyevskog imedijatističkog sna o neposredovanoj umjetnosti – komunikacija, koja se odvija svakodnevno, uključuje autora i čitatelja u proces stvaranja teksta. Ono što je teorija isticala kao budućnost teksta zbiva se upravo sad – interlokutor – autor-čitatelj osnovao je vlastitu podružnicu na Internetu. Himmer smatra kako se popisu “cyber-tekstova”, kako ih definira Espen Aarseth, treba pridodati blog.

Cyber-tekst je oduvijek imao sklonosti miješanja instanci autora i čitatelja. Ali nije riječ samo o tehnologiji. Cyber-tekstualnost potiče još od prakse ergodičnosti, kako tvrdi Espen Aarseth – nelinearni tekst oduvijek je čitatelju nudio mogućnost kreacije.

Potpunog autorstva se odrekao već autor kineske knjige I Ching (kineski tekst I Ching ili Knjiga promjena (1122. – 770. pr. n. e.) koja se sastoji od 64 simbola ili heksagrama binarno organiziranih u šest cijelih ili razlomljenih linija. Oulipijanski autor Raymond Queneau stvorio je jedan od prvih ergodičnih tekstova Cent Mille Millards de Po?mes (1961), “sonetski stroj” koji proizvodi do 10?⁴ soneta. (Prema Quenauovim kalkulacijama čitatelj koji čita “jedan sonet u minuti, osam sati dnevno, dvjesto dana godišnje… trebat će više od milijun stoljeća da završi tekst”).

Hipertekstovi su aktivnost čitatelja doveli na novu razinu. Afternoon Michaela Joycea čitatelju nudi samo parametre priče, a čitatelj crta vlastiti put po priči. Izbjeći tehnološkom determinizmu znači shvatiti kako ergodičnost, cyber-tekstualnost, nelinearnost itd. nije žanr ili stil, već komunikacijska strategija i sredstvo proizvodnje – ergodicizam se temelji na tehnici, ne tehnologiji, procesu a ne proizvodu. Blog je komunikacijska strategija. Weblog je uvijek otvoren za komentare čitatelja, a početak teksta je uvijek drugačiji (ulazi u tekst su uvijek različiti). Za razliku od linearnog teksta blog je otvoren za autorove intervencije i čitateljske komentare.

Blog i Hrvati

Kako je jedna od najjačih zajednica na blog.hr-u zajednica književnih blogera, trebalo bi joj posvetiti veću pažnju. Činjenica je kako litblogs predstavljaju samo segment blogerskog života. (Iako je češći informativni blog. Jedan od prvih domaćih blogera Blaženko Karesin (web dizajner i programer), stvarao je još od 2001. godine više-manje klasičan informativni blog Strategic.Competitor (http://www.arkzin.com/competitor/). Njegovi tekstovi na engleskom u nas nisu stekli veću popularnost, no riječ je o solidnom projektu.)

U skladu s proklamiranim anti-tehnologizmom valja napomenuti kako su i u nas postojali književni tekstovi koji su na nelinearan način organizirali tijelo teksta. Prije pravog booma blogosfere u Hrvata, tu je praksu započela Pušiona blog web portala index.hr. koji je ipak imao kolumnistički karakter (http://www.indeks.hr/pusiona, a pisao ga je autor pod pseudonimom Denis Lalić). No, već su autori poput Roberta Perišića i Damira Miloša istraživali nelinearno pisanje, pa se začeci takvih tekstova mogu tražiti u Perišićevim Iskonabulama (kasnije pretočenim u knjigu Užas i visoki troškovi) ili Miloševom Romanu o moru (na web stranicama Morsko prase). Riječ je o skromnim medijskim strategijama (kod Miloša nije bilo linkanja, a kod Perišića komentiranja i sl.), ali ipak o nelinearnim književnim djelima.

Bum domaćih književnih blogova može se tumačiti kao intervencija velikog kruga autora koji se okupljaju kao protuteža književnom mainstreamu. Slična je situacija s američkom skupinom književnika okupljenih oko The Litblog Co-Op koji su na sceni željeli “neovisnom intervencijom” smanjiti neravnotežu u promoviranju knjiga.

Spajanje javnog i privatnog, o kojem govori i Himmer, zapravo je rezultiralo miješanjem komunikacijskih praksi, pa se teško može govoriti o čistim književnim ili informativnim blogovima. Potencijalno svaki je blog književnost. Mogli bismo navoditi niz primjera blogova na domaćoj sceni koji imaju tendenciju biti književni (Levijatan, Porto, Lebowski i dr.). No blogovi znaju biti zanimljiviji kada se pišu bez želje za stvaranjem književnih djela.

Mogu navesti samo jedan od legendarnih blogova – “Kešpičke”. Philo i Selket stvarale su nepretencioznu blogersku prozu koja je koristila razne medijske strategije (Kešpičke su u medijski klinč ulazile raspisivanjem apsurdnih natječaja, kvizova i natjecanja blogera). Genijalnost ovog bloga može ilustrirati jedan od niza izvrsnih “postova”:

First Reaction is Essential

A što ako sam Usamljena?

Ljudi kažu da je lakše kad neke stvari kažeš naglas. Kao “Ja sam homoseksualac”, “Ja imam *tu i tu* bolest”...

Kakve je to koristi ikome donijelo osim na grupnim terapijama. Bolujem od alkoholizma. Perem ruke 200 puta na dan. Volim malu djecu.

Pomoći ćemo ti samo ako si sam pomogneš. Vječni nedojebani ultimatum. A što ćete mi onda vi?

I upravo me jedan komentar podsjetio kako je lako biti usamljen uz toliko prijatelja.

Dakle, krenimo ispočetka:

– “Usamljena sam”

– “Oraspoloži se sama”