Blogomet s čavlima u glavi

Springsteenov hartland jedna je od kvaka kojima se otključava pristup američkom snu. Kada tom famoznom “američkom snu”, sintagmi koja pokriva malograđansko htijenje za malo kreveta i puno televizije, pristupi takav macan kakav je svojedobno bio veliki Bruce, onda ispadne da mi nemamo snove nego more, i da nam je neophodno potreban psihijatar ili egzorcista. I da nam ni inače nema spasa. Književnost povremeno uspije “istjerati” vraga iz duha vremena. Svojedobno je francuski pisac Louis Ferdinad Celine radio nešto slično tome: čitajući Putovanje na kraj noći ili njegovu fascinantnu autobiografiju Mort ? crédit dobijete baš takav dojam kao da čitate tekst koji popisuje opsesije što nam sjedaju na glavu kad smo, kao što pjeva Bruce Springsteen, “sami u tami”. Da je Celineu bitno jedino to: pohvatati što veću količinu krhotina u koje se svijest razlomi kada smo pošteni prema sebi. Dok svijet puca po šavovima, kaže Springsteen, noć nas prihvaća kao brata. Dani idu kao na pokretnoj traci dok ih noć ne “smota”, ne podvede pod svoju drukčiju logiku. A tamo, kao što već rekosmo, vladaju divlja pravila. Glazba je taj trenutak, tu tananu granicu koja dijeli dan na dva dijela, uhvatila točnije nego književnost. Rock glazba. Vjerojatno stoga što manje od ostalih umjetnosti duguje pravilima, šablonama i kanonima. Podcijenjeni prvi album Replacementsa Sorry Ma, Forgot To Take Out The Trash ogledni je primjer rocka kao lampe čija je svjetlost usmjerena prema kutevima svijesti, prema mračnim mjestima koje možemo drugima saopćiti jedino s određenom mjerom bezmjerja, bestidnosti. Replacements su na tom svom albumu neprecizni, nije baš da vladaju instrumentima, ali sve odiše autentikom, proživljenim emocijama, i, što je poučno za ovaj naš slučaj blogera koji ulazi u službenu književnost na ne baš mala vrata, također ne izgovaraju nikakve velike istine nego jednostavno saopćavaju kakvo je stanje njihova “stanja”.

Blog opravdao postojanje

Ono što je u odnosu na standardiziranu šlagerašku glazbenu ponudu bio rock, danas bi prema službenoj književnosti mogao biti blog. Iako i na blogu prevladavaju osrednji uradci – pri tome mislim na takozvane literarne blogove, gdje se ne radi o intimistički nastrojenim ispovijedima pod izmišljenim imenom, ako je ta klima bila potrebna da bi se isprofilirao pisac kao što je Vlado Bulić, onda je blog u Hrvata opravdao smisao postojanja. Bulić je dugo vodio (i još vodi) blog pod nazivom Pušiona; tamo se potpisuje kao Denis Lalić, a to je također uknjižio isti izdavač koji je objavio i Putovanje u srce hrvatskoga sna. Pušiona je literarno nepretencioznije postavljena, dok je Putovanje u srce hrvatskoga sna osmodijelni roman u kojemu nelinearnom strukturom Vlado Bulić izvještava kako je odrastao i na koji način živi njegov alter ego Denis Lalić. Njih dva rodili su se prije skoro trideset godina u Dalmatinskoj zagori, pohađali su tehničku školu, upisali su faks u Zagrebu (koji nisu završili), zarana su otkrili drogu, i njihova ljubav prema istoj, što’no se kaže, graniči sa šovinizmom u Imotskoj krajini.

Općenito, priča mu pomalo izmiče normali: na faks dolazi nešto kasnije, a sudeći po dogodovštinama ispisanima u romanu, definitivno je već prevalio veću gromadu života preko pleća no većina njegovih vršnjaka. No nije stvar toliko u tome, koliko da se Bulić rodio star. Njegov lik, da budemo precizniji, jer je to ovdje jedino bitno, druguje s djedom koji mu daje prve lekcije iz uspravnog življenja. Pišem “njih dva” jer je cijela priča oko Vlade Bulića, njegova junaka i alter-identiteta Denisa Lalića te ovih dvaju ukoričenih tekstualnih šarada postavljena između ostaloga i kao igra s naglašenim identitetskim prelamanjima i preklapanjima.

Hej, izgledate nam kao idioti

Ratni i postratni dani generacije rođene oko osamdesetih godina prošloga stoljeća prikazani su kao ekipa koja je Thompsona slušala onako kako su prethodne generacije slušale punk, a sam autor autoironično opisuje svoj razvoj kao putovanje od Huntera S. Thompsona do Marka Perkovića Thompsona – u suprotnom smjeru od logičnoga, ali, bože moj, takva su vremena. Što naravno ne znači da je ikakva isključivost generirala osjećaj svijeta njegova junaka. Prije je to jedan pararealizam kakav je možda sanjala ispisati generacija FAK-ovaca, ali je nije išlo. Jer, njegov portret Hrvatske u tranziciji ne poznaje potrebu da bude smiješan po svaku cijenu, niti da bude povijesno važan: fingiran ili ne, ali upravo ovaj stav da se bude i ostane beznačajan čini srž visoke doze simpatičnosti svega što je Bulić napisao.

Pisca slično orijentiranoga na sitnice koje pokreću život imaju Srbi: Srđan Valjarević, autor postradao od alkohola do te mjere da je umalo ostao bez nogu, također inzistira na toj kvaziautentičnosti kojom zavodi, stavljajući sebe u isti rang kao i čitatelja. Ta tobožnja pasivnost, pasivna aktivnost, olakšava identifikaciju: bez obzira na godišta, svi koji su odrastali ili sazrijevali u tuđmanovskoj i posttuđmanovskoj Hrvatskoj znaju za more droge kojim bezuspješno preplivava prava armija narkofila. Znaju također da se pojavila generacija s drukčije pojmljenim mjerilima vrijednosti, s drukčijim no surrender kodeksom ponašanja. Strah u kosti Bulić utjerava fino, kao gospodin, dobro kombinirajući apsurd i blic usnimke ulice.