Nova metamorfoza provjerenoga sastava
Debi Yeah Yeah Yeahs Fever to Tell izdvajao se od ostatka tada medijski omiljenog retro rock krda nesputanom energijom i jakim, pamtljivim pjesmama. Nikad doslovce ne ponovivši formulu prvijenca Yeah Yeah Yeahs su s vremenom postali neka vrsta Blondie svoje generacije, odnosno pop bend s izrazitim art rock i punk naslanjanjima. S vremenom je mladenačka energija zamijenjena slojevitijim aranžmanima i autorskim rastom, koji možda nije urodio tako upečatljivim albumom, ali je pokazao da bend nema namjeru stajati na mjestu. Stilski vrlo različite pjesme ovdje odražavaju baš taj grozničavi napor da se izbjegne ponavljanje. Na gotovo svim pjesmama koje sadrže neki novi element, bend briljira, dok su one najstandardnije ujedno i najslabije. Singl Sacrilege je velika ljubavna balada s gospel zborom i završetkom koji priziva Madonninu Like A Prayer, a Subway je briljantno prigušena i suptilna do te mjere da je njezina prisutnost na prvi pogled neprimjetna, a zapravo presudna za cjelokupni dojam albuma.
Mosquito u najboljim u trenucima vrlo uspješno balansira emocionalnu bujicu Karen O s Nick Zinnerovim soničnim avanturizmom. No, sitni detalji su ono što ovdje čini veliku razliku pa tako sub bass koji vreba ispod sanjive površine Always daje pjesmi jedan posve drugačiji, čvršći ton, a dub efekti koji krase Under the Earth kompoziciji donose jednu vrlo tribalnu, iskonsku crtu. Pomalo letargičnu, melankoličnu atmosferu albuma kvare Crampsoidne Area 52 i Mosquito koje se svojom agresivnom trash estetikom nikako ne uklapaju u ostatak albuma. Takve promjene u atmosferi i tempu oduzimaju podosta od kohezivnosti albuma, no bend i dalje nastavlja ploviti smjerom koji je u danom trenutku najmanje očekivan, što možda i nije odluka koja uvijek rezultira najsretnijim rješenjima, no svakako pridonosi osjećaju nepredvidljivosti.
Ukratko: još nisu postali Meh, Meh, Mehs