Boemska rapsodija

Je li Ryan Adams tek hiperaktivni lunatik kojem trebaju uredničke uzde, ne bi li svoj neosporni talent kanalizirao izbacujući svake dvije godine pomno pripremljen uradak? Ili je jedan od posljednjih Mohikanaca koji ne kalkuliraju, niti žele čuti za riječ kompromis? Van Morrison i Neil Young desetljećima izbacuju albume iz godine u godinu, testiraju živce vodećim ljudima u matičnim diskografskim kućama i živo im se fućka što će o njihovih novih deset pjesama reći kritika, te hoće li novo djelo otići u tristo tisuća ili tri milijuna primjeraka – oni samo prate vlastiti poriv za stvaranjem. Za Adamsa je još prerano reći hoće li po opusu pratiti dva spomenuta velikana moderne glazbe, no pristup je vrlo sličan – samoživ i iskren. Raspustivši svoj matični bend Whiskeytown na vrhuncu, Adams je od debitanstskog, genijalnog Heartbreakera 2000. radio tempom da svake godine ponudi jedan uradak – sve do prošle godine, kad je objavio čak tri. 29 je posljednji i najbolji. Ne lagan za slušanje, zapravo najteži dosad – tmasta je to ali i genijalna definicija alt. country glazbe, vrlo slična onome što je radio na prvom solo albumu, kad ga se uzdizalo opisima da je svijet napokon dočekao dostojnog nasljednika Grama Parsonsa. Ako klasificiramo Parsonsa kao country glazbenika s rock senzibilitetom, onda znamo pobliže što to Ryan Adams u glazbenom smislu izvodi.

Sofisticirano i višeslojno djelo

I to što stvara, stvara nevjerojatnom lakoćom ili, možda, prikladnije rečeno – sklada impulzivno. Nakon drugog solo izleta s Gold, turneje i teških osobnih gubitaka (smrt djevojke i neizlječiva bolest majke), Adams je krenuo u New Orleans raditi na novom djelu. Krivo. Kako je sam poslije rekao, to je najgore mjesto za stvaranje: “New Orleans je dobar samo za dvije stvari – opijati se i umrijeti”. Ploča se zvala Love Is Hell, no u njegovoj kući Lost Highway smatrali su da bi s tako depresivnom, sporom glazbom ubio vlastitu karijeru i odbili je izdati. Bio je izvan sebe, no nedugo nakon “košarice” iz diskografske kuće otišao je s ekipom u studio i za samo jedan vikend skladao i snimio čvršći Rock’n’Roll, koji je ukazivao da mu ni osamdesete nisu strane. Račun za studio od pet tisuća dolara platio je karticom na licu mjesta.

Gotovo jednako ad hoc nastao je 29. Adams, stari suradnik Ethan Johns kao producent i glazbenik, te JP Bowersock (poznat po tome što je gitari učio Strokese i bio im neka vrst gurua) zatvorili su se u studio i, kako je precizno navedeno na ovitku, između 2. i 14. kolovoza 2004. snimili i smiksali novi album, koji je iz nekog razloga izašao tek posljednjih dana prošle godine. Manje od dva tjedna za jedno sofisticirano, perfektno izvedeno i višeslojno djelo u današnje je vrijeme presedan, ako izuzmemo White Stripes, koji, figurativno, izađu iz studija s gotovim materijalom prije negoli u njega uđu.

U devet pjesama na 29 samo su dvije bržeg tempa. Uvodna, naslovna, blues je koračnica nervozne atmosfere, u kojoj Adams u ispovjednom tonu rezimira svoje dvadesete na izmaku u velikom gradu, poniranja u svijet u kojem se noću ne spava i pleše sa smrću u društvu alkohola i teških droga. Strawberry Wine je suprotnog ugođaja – predivna nježna balada s teškom temom prelaska na tamnu stranu života. Adams svojim falsetom podsjeća na Neila Younga, a kad se pridoda tema, ova bi se pjesma mogla proglasiti pandanom legendarne Youngove Needle And Damage Done. S klavirom i tihim metlicama na bubnju u Nightbirds otkrivamo po prvi put i jazz senzibilitet.

Naturalistička, springstinovska priča

Središnje mjesto albuma zauzima Carolina Rain, jedna od najupečatljivijih melodija uopće u Adamsovom, sad već prilično debelom katalogu. Otpjevana je strasno, južnjačkim akcentom, začinjena pedal steel detaljima, pratnjom mandolina i minijaturama električne gitare JP Bowersocka. Kao da je pred vama Gram Parsons glavom i bradom, a prati ga na gitari Jock Bartley i ostatak Parsonsonovog Fallen Angela, tada oficijelnog pratećeg benda kralja Elvisa. Priča je naturalistička, springstinovska, s puno imena i naziva mjesta. I melankolična također, s temom neostvarene ljubavi i vrletima života. Na kraju, gorko predivna. Carolina Rain je točka u kojoj i posljednje zrno sumnje kako Ryan Adams u svojoj hiperaktivnosti gubi na kvaliteti pada u vodu. S ovakvim pjesmama ne treba žaliti što nam ovaj boem s dvadesetim godinama iza sebe ne priušti slatki osjećaj iščekivanja slijedećeg albuma, s obzirom da novi već čuči negdje iza ugla dok se starog nismo ni zasitili. Samo neka štanca. Uostalom, netko je davno kroz pjesmu mudro poručio: “It’s better to burn out, than to fade away.”

Boemska rapsodija

29 je posljednji i najbolji od tri Adamsova albuma iz 2005. Ne lagan za slušanje, zapravo najteži dosad – tmasta je to, ali i genijalna definicija alt. country glazbe, vrlo slična onome što je radio na prvom solo albumu, kad ga se uzdizalo opisima da je svijet napokon dočekao dostojnog nasljednika Grama Parsonsa

Ryan Adams, 29, Lost Highway/Aquarius, 2005.

Je li Ryan Adams tek hiperaktivni lunatik kojem trebaju uredničke uzde, ne bi li svoj neosporni talent kanalizirao izbacujući svake dvije godine pomno pripremljen uradak? Ili je jedan od posljednjih Mohikanaca koji ne kalkuliraju, niti žele čuti za riječ kompromis? Van Morrison i Neil Young desetljećima izbacuju albume iz godine u godinu, testiraju živce vodećim ljudima u matičnim diskografskim kućama i živo im se fućka što će o njihovih novih deset pjesama reći kritika, te hoće li novo djelo otići u tristo tisuća ili tri milijuna primjeraka – oni samo prate vlastiti poriv za stvaranjem. Za Adamsa je još prerano reći hoće li po opusu pratiti dva spomenuta velikana moderne glazbe, no pristup je vrlo sličan – samoživ i iskren. Raspustivši svoj matični bend Whiskeytown na vrhuncu, Adams je od debitanstskog, genijalnog Heartbreakera 2000. radio tempom da svake godine ponudi jedan uradak – sve do prošle godine, kad je objavio čak tri. 29 je posljednji i najbolji. Ne lagan za slušanje, zapravo najteži dosad – tmasta je to ali i genijalna definicija alt. country glazbe, vrlo slična onome što je radio na prvom solo albumu, kad ga se uzdizalo opisima da je svijet napokon dočekao dostojnog nasljednika Grama Parsonsa. Ako klasificiramo Parsonsa kao country glazbenika s rock senzibilitetom, onda znamo pobliže što to Ryan Adams u glazbenom smislu izvodi.

Sofisticirano i višeslojno djelo

I to što stvara, stvara nevjerojatnom lakoćom ili, možda, prikladnije rečeno – sklada impulzivno. Nakon drugog solo izleta s Gold, turneje i teških osobnih gubitaka (smrt djevojke i neizlječiva bolest majke), Adams je krenuo u New Orleans raditi na novom djelu. Krivo. Kako je sam poslije rekao, to je najgore mjesto za stvaranje: “New Orleans je dobar samo za dvije stvari – opijati se i umrijeti”. Ploča se zvala Love Is Hell, no u njegovoj kući Lost Highway smatrali su da bi s tako depresivnom, sporom glazbom ubio vlastitu karijeru i odbili je izdati. Bio je izvan sebe, no nedugo nakon “košarice” iz diskografske kuće otišao je s ekipom u studio i za samo jedan vikend skladao i snimio čvršći Rock’n’Roll, koji je ukazivao da mu ni osamdesete nisu strane. Račun za studio od pet tisuća dolara platio je karticom na licu mjesta.

Gotovo jednako ad hoc nastao je 29. Adams, stari suradnik Ethan Johns kao producent i glazbenik, te JP Bowersock (poznat po tome što je gitari učio Strokese i bio im neka vrst gurua) zatvorili su se u studio i, kako je precizno navedeno na ovitku, između 2. i 14. kolovoza 2004. snimili i smiksali novi album, koji je iz nekog razloga izašao tek posljednjih dana prošle godine. Manje od dva tjedna za jedno sofisticirano, perfektno izvedeno i višeslojno djelo u današnje je vrijeme presedan, ako izuzmemo White Stripes, koji, figurativno, izađu iz studija s gotovim materijalom prije negoli u njega uđu.

U devet pjesama na 29 samo su dvije bržeg tempa. Uvodna, naslovna, blues je koračnica nervozne atmosfere, u kojoj Adams u ispovjednom tonu rezimira svoje dvadesete na izmaku u velikom gradu, poniranja u svijet u kojem se noću ne spava i pleše sa smrću u društvu alkohola i teških droga. Strawberry Wine je suprotnog ugođaja – predivna nježna balada s teškom temom prelaska na tamnu stranu života. Adams svojim falsetom podsjeća na Neila Younga, a kad se pridoda tema, ova bi se pjesma mogla proglasiti pandanom legendarne Youngove Needle And Damage Done. S klavirom i tihim metlicama na bubnju u Nightbirds otkrivamo po prvi put i jazz senzibilitet.

Naturalistička, springstinovska priča

Središnje mjesto albuma zauzima Carolina Rain, jedna od najupečatljivijih melodija uopće u Adamsovom, sad već prilično debelom katalogu. Otpjevana je strasno, južnjačkim akcentom, začinjena pedal steel detaljima, pratnjom mandolina i minijaturama električne gitare JP Bowersocka. Kao da je pred vama Gram Parsons glavom i bradom, a prati ga na gitari Jock Bartley i ostatak Parsonsonovog Fallen Angela, tada oficijelnog pratećeg benda kralja Elvisa. Priča je naturalistička, springstinovska, s puno imena i naziva mjesta. I melankolična također, s temom neostvarene ljubavi i vrletima života. Na kraju, gorko predivna. Carolina Rain je točka u kojoj i posljednje zrno sumnje kako Ryan Adams u svojoj hiperaktivnosti gubi na kvaliteti pada u vodu. S ovakvim pjesmama ne treba žaliti što nam ovaj boem s dvadesetim godinama iza sebe ne priušti slatki osjećaj iščekivanja slijedećeg albuma, s obzirom da novi već čuči negdje iza ugla dok se starog nismo ni zasitili. Samo neka štanca. Uostalom, netko je davno kroz pjesmu mudro poručio: “It’s better to burn out, than to fade away.”