Bog, Balkan i žrtvena ovca

Zbornik radova Kurban in the Balkans sadrži tekstove znanstvenika i znanstvenica iz različitih humanističkih disciplina kojima je zajednička tema ritualno žrtvovanje životinje ili životinja kao tradicija, a zajednički terenski okvir Balkan kao geografski pojam. Zbornik je nastao kao rezultat suradnje Balkanološkog instituta SANU i Etnografskog instituta muzeja BAN iz Sofije, a urednici su Biljana Sikimić i Petko Hristov.

Životinja = ritualna žrtva

Kurban se koristi kao rodni pojam za ritualno žrtvovanje neke domaće životinje (iako Rachko Popov u tekstu Kurban sacrificial offerings on the feastdays of the summertime saints in the calendar tradition of the Bulgarians navodi zanimljivu situaciju gdje je domaća životinja samo zamjena za originalno, kako predaja kazuje, žrtvovanu divlju životinju – jelena), najčešće ovce ili goveda, nikad svinje, a sam je termin na ove prostore došao iz turskog jezika i kao obred je, u okviru prihvaćene institucionalne religioznosti kod pravoslavaca i muslimana, podsjećanje na Abrahamov savez s Bogom. Kao motiv je zajednički abrahamskim religijama, iako ga katolici ne prakticiraju. Osnovni problem s takvim generalizacijama je taj da na samom terenu njihova primjenjivost postaje upitna. Tako je u tekstovima vidljivo da se kurban kao termin ne koristi u svim slučajevima kad se žrtvuje životinja. Obredne prakse su nekad prisutne prije trenutka same žrtve, a ponekad nakon žrtvovanja. Adresat žrtve nije fiksan. Može biti Bog, svetac, zaštitnik sela ili kuće itd.

Na primjer, u tekstu Kurban sacrificial offering for good health at a “strange” place Margarite Karamihove lijepo se vidi jedan utilitaran kurban za bolje zdravlje, kroz kojega se presijecaju različite kulturološke i ideološke silnice i daju mu razna značenja ovisno o kontekstu. U nekim slučajevima izostaje sam čin žrtvovanja, no tad se ritual oslanja na kolektivno sjećanje i svijest o tome da je riječ o žrtvi.

Ono što je bitno u čitavoj priči jest to da je taj kurban balkanski. Kao svojevrsna reakcija na postavljanje Balkana kao jednog od “Drugih” Zapadu, prvenstveno Zapadnoj Evropi, kao prostora koji ne uspijeva biti ni pravi Orijent ni punopravni Zapad, nego ostaje samo granica između to dvoje, posljednjih je nekoliko godina na djelu revitalizacija Balkana kao pojma koji uz sebe ne vezuje nužno motive kulturnoga deficita, nego se javlja kao nositelj danas općeprihvaćenih vrijednosti multikulturalnosti, multikonfesionalnosti i ostalih multikultova. U međuvremenu se sama vrijednost neke zamišljene granice u odnosu na centar promijenila, tako da granica u odnosu na centar ne znači nužno nedefiniranost i siromaštvo na razini kulturne produkcije i kulturnoga imaginarija, nego se javlja kao mjesto susreta koje u sebi sadrži ponešto od svjetova koji se tu dotiču. Tako kurban na Balkanu, kako je navedeno u uredničkom uvodu, počiva na granici među religijama, na granici između mita i običaja, između tradicije i modernosti itd. Dalje, prema urednicima, motiv žrtve evocira arhaične prakse karakteristične za Sredozemlje, Orijent i Balkan.

Balkan kao…

Takvo se vezivanje Balkana za orijentalno, sredozemno, ne-evropsko na trenutke poklapa s tendencijama na Iberskom poluotoku gdje se evocira i oživljava arapsko naslijeđe kao sredstvo kritike onog zapadnog i kao sredstvo profiliranja zasebnoga identiteta naspram zamišljene, uniformne evropske tradicije.

Urednici, naravno, ne padaju u tu zamku da pokušavaju nešto tu iskoristiti kao kritiku Zapada ili ponuditi sliku nekog uniformnog svebalkanskog modela, ili nekog “originalnog”, čisto i isključivo balkanskog elementa, navodeći da bi to bilo riskantno kad se uzme u obzir da je na Balkanu riječ o konglomeratu religija i etnosa, no time se taj Balkan pozicionira upravo kao takav – multikulturalni, multireligijski konglomerat. Ovo se ne smije nikako shvatiti kao kritika. Urednici zbornika uvijek imaju taj nezahvalan zadatak da zadaju temu koja kao okvir nikad ne smije postati ograničenje, a u uvodima moraju ponuditi nekakav zajednički nazivnik koji će moći poslužiti kao polazišna točka za razumijevanje tekstova u kojima sam predmet istraživanja lako napušta svoje pozitivističko utočište i počinje zrcaliti funkcije i procese, što je lijepo pokazala Biljana Sikimić u članku Gurban in the village of Grebenac: between participants ’memory and researchers’ construction. Upravo je naglasak na samim procesima najveća vrijednost ovoga zbornika. Kako je sam predmet istraživanja smješten u ruralno, zbornik prigodno počinje tekstom On Balkan names for the sacrificial animal on St George’s Day Andreya N. Soboleva, koji u maniri etnološke kartografije locira različite nazive i prakse vezane za žrtvovanje životinja na dan sv. Jurja na osnovi upitnica Malog dijalektološkog atlasa balkanskih jezika, postavljajući kao etnološki prezent početak 21. stoljeća.

Gerda Dalipaj u članku Kurban and its celebration in the Shpati Region in the first half of the 20th century. A case study of local social structure and identities dodaje novu dimenziju kurbanu kao pripadajućem fenomenu određenoga etnološkog prezenta, postavljajući taj prezent u past, konkretno na početak 20. stoljeća u središnju Albaniju i rekonstruirajući ga na osnovu kolektivnoga sjećanja. Rigels Halili u članku Kurban today among the Albanians nadopunjuje tu dijakronijsku slikau, pokazujući nam značaj i značenje kurbana među Albancima danas. Zemljopisnu sliku nadopunjuje Vladimir Bocev tekstom Kurban among the Macedonians.

Dalje se taj etnološki prezent prikazuje na različitim lokacijama i prakticiranje se kurbana promatra u odnosu na lokalne procese koji je u isto vrijeme upravo prepoznatljivo balkanski. Tako se u tekstovima Celebrating the abandoned village Petka Hristova i The new “old” kurban Petka Hristova i Tsvetane Manove kurban promatra u kontekstu postsocijalističkoga obnavljanja tradicija i održanja identiteta lokalne zajednice. Smiljana Đorđević u članku Dušno: Blood sacrifice in the posthumous customs of colonist Serbs in Omoljica pokazuje kako krvna žrtva u posmrtnim običajima funkcionira kao razlikovni moment između različitih nacija u selu Omoljica. Svjetlana Ćirković u članku Temporal dimensions of kurban for the deceased: refugees from Kosovo and Metohija kao teren koristi izbjeglički kamp blizu Smedereva u kojemu su smješteni izbjeglice s Kosova i Metohije problematičnoga etničkog zaleđa. Autorica je posegnula za kovanicom Srpski Cigani da bi označila populaciju koja je u velikoj mjeri izgubila značajke romskog identiteta i u velikoj se mjeri asimilirala u srpski nacionalni korpus jezikom, imenima običajima itd., ali za koje se zna da nisu ili barem nisu nekad bili Srbi nego Romi. Uz nju se još nekoliko autora (Elena Marushiakova i Vesselin Popov: The vanished kurban. Modern dimensions of the celebration of Kakava/H?drellez among the Gypsies in Eastern Thrace, Sanja Zlatanović: The Roma of Vranje: kurban with five faces, Katalin Kovalcsik: Gurbane as a representation of traditional identity and culture in an Oltenian Rudar community, Annemarie Sorescu-Marinković: The gurban displaced: Bayash guest workers in Paris) bavi romskom populacijom, odnosno populacijom za koju se pretpostavlja da bi mogli biti Romi, ili koje njihovi susjedi smatraju Romima ili Ciganima, čime se ovaj zbornik svrstava u seriju izdanja istraživača s projekta Etnička i socijalna stratifikacija Balkana Balkanološkog instituta SANU, a koja je u dosadašnjim naslovima pokrivala marginalizirane i “skrivene” populacije.

Žrtva danas

Logiku koja stoji iza protestnoga samoubojstva u Japanu Maurice Pinguet je tumačio kao način da se riječima, koje su same po sebi ništa i nevažne, i stavovima onoga koji kreće u smrt, prida snaga stvarnoga postojanja. Osnovna razlika između žrtvovanja danas i nekad, između Ovog i Onog žrtvovanja možda bi se mogla gledati kao razlika u odnosu na herojsku žrtvu u Wagnera koja se čini bez metafizičkoga opravdanja, za Stvar samu. Takva žrtva pokušava utemeljiti postojanje nečega samim svojim činom i rezultat je ontološkoga deficita. Za razliku od nje, Ono (nekadašnje ili tradicionalno itd.) žrtvovanje bi bilo rezultat logike preobilja (ali ne i viška). Takvo se žrtvovanje ne oslanja na logiku mita (mita kao mito) ili plaće Bogu ili božanstvima, nego na razmjenu darova i izražavanje zahvalnosti. Sve u sferi postojanja za ljude jest dar. Takva žrtva bi onda bila nastavak uzajamnoga darivanja među bogovima i ljudima.