Siniša Nikolić  

Bog i samba

Svi oni koji prate književnost i pripadajuću interpretatorsku literaturu složit će se s činjenicom da je u posljednjih 10-ak godina tumačenju književnih ozbiljno pala cijena, a bogami i prizvodnja. Jednostavno, ljudi ne žele čitati “što je pisac doista htio reći”, a što nitko nije skužio, doživljavju to kao neukusno i sasvim nepotrebno “soljenje već slane juhe”. Danas je u igri prije svega doživljaj, fascinacija, eventualno kreativan odgovor na inspiraciju koju pruža izvornna litertatura. Istina je za luzere, kao  što bi rekao Charlie Sheen Johnu Malkovichu u legendarnom filmu Biti John Malkovich, pa su interpretacije koje žele dokazati neku svoju, “pravu”, jedinu istinu, danas naprosto nepristojne.

Eh, ali nisu sve takve knjige, baš takve. Knjiga pred nama upravo je izuzetak na tom području, i to iz više aspekata. Riječ je prije svega o pravoj filozoskoj meditaciji, koja doduše nastaje u okrilju tematske književne analize, ali po svojoj inspiraciji i dometu daleko nadilazi uobičajenu interpretaciju. Drugo, autor je Dušan Pirjevec (1921.-1977.) jedan od najzanimljivijih protagonista slovenske kulturne scene druge polovice 20. stoljeća.

Iako partizan i predratni komunist sa zavidnom političkom NOB-karijerom, od 1948. počinje njegova politička pasivizacija ali i intelektualni i duhovni uspon: završava studij komparatistike i slavistike u Ljubljani (1948./1952.), da bi tek 1961. doktorirao na temi o Cankaru, i započeo sveučilišnu karijeru profesora svjetske književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, na kojem je položaju sve do svoje prerane smrti u 56. godini života. I u tom je kratkom kreativnom razdoblju bio osoba od presudnog utjecaja na formiranje kulturnog života Slovenije i svega onoga što je omogućilo stvaranje značajne oaze duhovne slobode toga doba. Surađujući s filozofima iz kruga Praxisa i Korčulanske filozofske škole, posebice s Vanjom Sutlićem, dijeleći zajednički interes za Heideggerovu filozofiju, Pirjevec je bio zaslužan za prenošenje egzistencijalističke filozofije u širem smislu u slovenski kulturni prostor, otvarajaući mnoge, dotada tabuizirane teme. Pored ostaloga, Pirjevca se smatra duhovnim ocem naraštaja kulturnjaka okupljenih oko Nove revije, poglavito njihovih najjačih filozofskih imena – Tineta Hribara, Ivana Urbančiča i Spomenke Hribar.

Tijekom svoje karijere, Pirjevec je napisao veći broj, baš gore narečenih a danas toliko inkriminarih interpretacijskih studija, čija se modernost sastojala u činjenici da nisu bile pozitivistički orijentirane, nego su se oduvijek kretale na razmeđi filozofije i književnosti, stavljajući književno djelo u njegov duhovni, povijesni, socijalni, psihološki a bogme i politički kontekst. Velika književna djela, u rasponu od Cervantesova Don Quijotea do književno-filozofskog opusa Jean-Paula Sartrea, Pirjevcu su bila samo povod za razvijanje vlastite filozosko-literarne pozicije.

U tom će smislu veliko pitanje o bogu, u jednom od najznačajnijih književnih djela uopće, Braći Karamazovima Dostojevskoga, biti za Pirjevca motiv za filozofijsko-literarnu hajdegerijansku simfoniju u kojoj će varirati i propitivati motive boga, ljubavi, svjetovnosti, svetosti, bitka i ništavila. On će to činiti na istovremeno literarno originalan, misaono nesputan, ali i dostatno sustavan način, tako da će na kraju ova tzv. “književna interpretacija” postati Pirjevčev filozofsko-poetski testament, njegovo zadnje i možda najzrelije i nacjelovitije djelo (nastalo i tiskano 1976. godine). On će u njemu inzistirati na sasvim specifičnoj religioznosti starca Zosime i njegova sljedbenika Aljoše, najmlađega od braće Karamazovih, posebno suprotstavljena bratu Ivanu. Zosima i Aljoša zastupaju kršćanstvo bezuvjetne ljubavi i praštanja prema svemu što postoji, tzv. djelatne ljubavi, koja u svojem okrilju konstituira prostor Svetoga, a ono se pak korijeni u sjeni/svjetlosti Otajstva, tajne ljudske, a onda i Egzistencije uopće. I taj je tip kršćanstva/religioznosti, za Pirjevca, jedini prihvatljiv oblik ljudskog međuodnošenja, ali oblik ljudskog odnosa prema svemu što jest i čini Bitak u njegovu totalitetu.

Iako je riječ o filozofijskome pojmu Boga/Bitka/Svetoga, nije teško zamisliti kakvu je pomutnju u partijsko-ideologijskim komisijima raznih centralnih komiteta toga doba moralo izazvati djelo ovoga bivšeg partizana i komunista. Ipak, Pirjevčev duhovni put pokazuje iznimnu dosljednost u istraživanju europske kulture u njenim najdubljim i temeljnim slojevima koji nam se na prvi pogled čine nedokučivim, ali i veliku udaljenost od dnevne politike. Zato je ovo nezaobilazna knjiga  koja nam može otkriti duhovno bogatstvo i raznovrsnost jednog prostora i vremena kojeg više nema, ali čije posljedice, u nekim sferama kvalitete, žive i danas.   

Modernistički brazilski pjesnici

Nikica Talan, Raspušten ritam. Antologija pjesništva brazilskog modernizma; Hrvatsko filološko društvo, Biblioteka Književna smotra; Zagreb, 2004.

Kao što je opće poznato, Brazil je zemlja nogometa, sambe, raskošnih plaža i podjednako atraktivnih žena, plesnih karnevala, političkih i ekoloških kravala i još koječega drugoga. Ali teško da je itko ovdje, među načitanim svijetom, čuo ili još teže vidio nekog, zamislite samo, brazilskog pjesnika. To da Brazil, nota bene, najveću zemlju portugalskoga govornog područja od 170 milijuna stanovnika u našim stranama teško spajamo s likom i djelom nekog pisca uopće, a nekmoli pjesnika, više dakako govori o nama samima, nego o jadnim Brazilcima. Važnije je, međutim, pitanje može li tolika nogometna i glazbena nadarenost biti spojena s pacerima u književnosti, ili su sve te djelatnosti spojene nekim tajnim vezama. Imaju li, dakle, brazilski nogometaši Ronaldo, Rivaldo i Ronaldinho analogne veličine među pjesnicima svoje zemlje.

Naravno, nakon tolikog uvoda, bilo bi glupo reći da nemaju. Naravno da imaju, ma koliko oni o tome šutjeli, i ma koliko mi o tome bili, skandalozno, neobaviješteni. Ali, eto, i to se mijenja. Nova knjiga Nikice Talana, jednog od naših najagilnijih prevoditelja s portugalskog, donosi široj književnoj publici otkriće jednog, dosad nepoznatog poetskog univerzuma. Istini za volju, nešto ozbiljnije izviješće o brazilskoj književnosti, ali strogo književno-povijesnog karaktera, postojalo je iz pera Nikole Milićevića, u četvrtoj knjizi Povijesti svjetske književnosti (Liber/Mladost, Zagreb, 1974.). Ipak, na kakvih dvadesetak stranica velikog formata povijesti brazilske književnosti, moderna brazilska poezija 20. stoljeća bila je stiješnjena na tek dvije, tri. Zato je Talanova knjiga, možemo slobodno reći, pravo otkriće.

U sadržajnom pogledu, riječ je o izboru 15 najznačajnijih brazilskih pjesnika prošloga stoljeća, ali prije svega onih modernističkog usmjerenja. Od Manuela Bandeire s prijelaza i prve polovice 20. stoljeća do De Melo Neta koji je umro 1999., Talan je kroz čak 150 prevedenih pjesama uokvirio brazilski prošlostoljetni modernitet.

Nisu svi poetski reprezentativci, kod izbornika Talana, dobili istu “minutažu”. Već spomenuti Bandeira, kao utemeljitelj poetike moderniteta i glavni obrambeni igrač zastupljen je s 24 pjesme, Raul Bopp, zadnji vezni s 15, Murilo Mendes, prednji vezni i glavni dodavač s čak 29, a u špici napada i glavni golgeter Carlos Drummond de Andrade sa solidnih 20 pjesama, čime Talan jasno daje do znanja svoj vrijednosni sustav. Ipak, prednost je ovog izbora ta što sasvim slobodno možete nasumce otvoriti knjigu bilo gdje i nećete naići na lošu pjesmu. Štoviše, riječ je o velikoj stilskoj i tematskoj raznovrsnosti pjesama kao i smještenosti pjesnika u različite socijalne, zemljopisne i druge kontekste, tako da će svatko naći nešto po svom afinitetu. Treba također naglasiti da je ovaj izbor popraćen i književno-povijesnim komentarom, kako na razini cijeloga poetskog usmjerenja (uvodni esej od tridesetak stranica), tako i na razini upoznavanja sa svakim pojedinim pjesnikom (kod četiri pjesnika koji čine “kostur momčadi” po pet, šest stranica, a kod rezervnih po dvije, tri stranice uvoda), što čini osamdesetak stranica komentara, a to je u nas najveći tekst tog tipa ikad posvećen brazilskoj književnosti, a napose poeziji.

Za svakoga čitatelja, međutim, važno je pitanje je li Talan-prevoditelj uspio u jezičnom i stilskom smislu prenijeti silnu ritmičnost, “sambu brazilske poezije”, kao što to maestralno, na svoj način, čine njihovi nogometaši, ili drukčije – je li ovom prigodom Talan bio dovoljno “Brazilac u duši”? Prema svemu sudeći, odgovor je opet potvrdan, čak bi se moglo reći da je taj očuvani ritam (naglašen i u naslovu knjige) u prijevodu podjednako vrijedan, ako ne i najvrjedniji Talanov uspjeh u ovome izboru. Jer u konačnici se boduje učinak čitanja pjesme kod prosječnog pjesmoljupca, i baš tu je postignuće najveće. Prijevod je istovremeno pristupačan i nadahnut, blizak i intrigantan, poziva na čitanje, kao i samba na ples.

Iz svega dosad rečenog, očito je da je Talan napravio odličan posao, i u svakoj drugoj, literaturi sklonoj zemlji, ova bi knjiga pobrala mnoge nagrade (možda joj Brazilci budu milostiviji). Njome je Talan pokazao da na portugalskom ima još dobre literature, osim one europske, pomalo ukočene, sterilne i beživotne. Brazilska je poezija sa svojim šarmom u tom pogledu pravo osvježenje, a Talan je svojim izborničko-prevoditeljskim radom u potpunosti uspio sačuvati tu svježinu i autentičnost.