***
izbaci čudovišta ispod kreveta
i zavucimo se duboko sve do zida
dijelimo prostor s prašinom i zagubljenim čarapama
sagradimo si kućicu pod ležajem
ako tko naiđe spustit ćemo plahtu preko ruba kreveta i
praviti se da ne postojimo
(postoji samo ono što se može zamisliti)
koljenima upri o federe pridržavaj to malo nebo nad nama
zidove iscrtkaj naslovnicama najdražih nam knjiga
išaraj ih našim imenima napisanima naopačke
(sve što je bitno pročitati se da tek u zrcalu)
ispruži dlanove da ti jagodicama pobrojim životne linije
i spletem ih u rešetku da nas štiti od njih od vani od tamo
igrat ćemo se s utičnicom brašnarima ostacima gleta
živjet ćemo unutra u bijelu
oglušit ćemo se na dozivanja
tišina je jedina s kojom se da razgovarati
u ovom skrovištu u samici
u improviziranom domu
stvarnijem od stvarnoga
domaćijem od domaćega.
Bog je postmodernist
Volim stavljati odjeću na sušilo
i ne raspoređivati je po boji, veličini, materijalu,
nego onako instinktivno popunjavati praznine
među vlažnim komadima,
graditi oblike kao lego kockicama
Volim štedjeti papir pišući usko i tanko
u svim smjerovima,
volim ne odvajati riječi prazninom nego crtama
(kad već ne mogu razgraničiti misli)
Volim ožednjeti usred noći i na silasku niz stepenice
sva brašnasta od sna
u pitarima, sjenama od rasvjete, i živici
susretati likove iz bajki
Volim na wc ne nositi stripove, oglasnike,
romane, novine
samo olovku godinama izoštrenu
u najužem džepu hlača
da na toaletnom papiru
zabilježim pražnjenje duše
skupa s pražnjenjem crijeva
Volim nedjeljna popodneva
kad se s mise vratim uglačana i svečana
obavijena mirisom molitve i juhe
uvjerena da nedjeljom u 3
umjesto deserta tišina pojede misli
tako da se može čuti pucketanje živaca
pod prstima
***
možda i ne bi trebalo putovati
uskočiti na glavu, zguriti se, spakirati i čekati da netko spusti zakačke na koferu
netko izvana
možda i ne bi trebalo razmrviti se putem
ostavljati tragove kao u onoj bajci
i čekati da te pokupi
netko izvana
kada tabani zasvrbe možda bi dovoljno bilo
sagnuti se kao da ideš ubrati cvijeće poljubiti cestu rukovati se s čizmama
i čekati da želja prođe
koji ne putuje taj za promjenu ne zna
i ožiljak mu je stran
a mi smo si doputovali i uznemirili dva svemira
jutros je tvoj bog nalikovao mome
razliku bi primijetili tek neuki i sitničari
oni koji ne vole vruć asfalt pod tabanima
naši bogovi nisu vodili umne razgovore
u dugim holama s kravatama ili turbanima
nisu igrali na karte
pustili minute da nabubre u sate
ispijali kave
meračili
tek ponekad brade bi im se dodirnule
jedna šiljata i gotička
druga obla i stamena kao brokat
i činilo se kao da jedna istječe iz druge
prelijeva se
i razgrće uzduž svih onih kilometara koji će nas dijeliti popodne
(tolike nade polažem u ostanak)
ispili smo jedno jutro
pojeli ga s mozzarellom na klupi
na željezničkoj
na pjenu do istoka i pjenu do zapada
bogovi su tek lagano kimnuli bradom
izvana
mi smo si doputovali
isuviše smo si rekli tog jutra
tog plavog
tog tršćanskog
na klupi
na željezničkoj
možda i ne bi trebalo putovati
patiti se između povratka i ostanka
prelaziti te neke distance
prevoditi druge na sebe bez riječi bez rječnika
dijeliti se drugima
a onda se vraćati s pregršćem tuđih otisaka
naramkom tuđih organa kirurški precizno umetnutima unutra
vraćati se dublja za jedan ožiljak
šira za jednog čovjeka (povratak je doli multipliciranje unutra)
možda i ne treba putovati
samo onima izvana
samo bogovima
Zrcalo
dođe mi
da si ulijem plave tinte u šarenice
da si flomasterom oslikam bradu
finu sitnu i mekanu kao
resice na svilenoj jastučnici
da si grudi stegnem povojima
čvrsto da je svaki udisaj bolan
dok se nabrekle mišice napinju do kraja
da si ošišam šiške i dlake zalijepim po udovima
da si odrežem nokte tako plitko da boli
kad se vrhovi dodirnu živog mesa
da si krvavim zubima sastružem lak do
zanoktica
i da si krive prste raširim divergentno
u svim smjerovima
i da stanem pred zrcalo
i gledam te
dok ne svisnem
Ivana Čagalj
rođena je 1987. Rodom iz Zagvozda, radi u Hrvatskoj nastavi u švicarskom kantonu Ticino. Diplomirala anglistiku i kroatistiku. Priredila je panoramu splitskog suvremenog pjesništva za časopis Mogućnosti, a 2015. isti je časopis objavio njezin izbor iz novije splitske proze. Dobitnica je druge nagrade Centra za ženske studije iz Zagreba za rad na temu feminizma i rodne problematike. Pjesme objavljivala u časopisima Mogućnosti, The Split Mind, Odraz, Kvartal, Dišpet te zbornicima Rječilišta, Knjige uživo i Poezina