#440 na kioscima

29.2.2016.

Ivana Čagalj  

Bog je postmodernist


***

izbaci čudovišta ispod kreveta

i zavucimo se duboko sve do zida

dijelimo prostor s prašinom i zagubljenim čarapama

sagradimo si kućicu pod ležajem

ako tko naiđe spustit ćemo plahtu preko ruba kreveta i

praviti se da ne postojimo

(postoji samo ono što se može zamisliti)

koljenima upri o federe pridržavaj to malo nebo nad nama

zidove iscrtkaj naslovnicama najdražih nam knjiga

išaraj ih našim imenima napisanima naopačke

(sve što je bitno pročitati se da tek u zrcalu)

ispruži dlanove da ti jagodicama pobrojim životne linije

i spletem ih u rešetku da nas štiti od njih od vani od tamo

igrat ćemo se s utičnicom brašnarima ostacima gleta

živjet ćemo unutra u bijelu

oglušit ćemo se na dozivanja

tišina je jedina s kojom se da razgovarati

u ovom skrovištu u samici

u improviziranom domu

stvarnijem od stvarnoga

domaćijem od domaćega.



Bog je postmodernist



Volim stavljati odjeću na sušilo

i ne raspoređivati je po boji, veličini, materijalu,

nego onako instinktivno popunjavati praznine

među vlažnim komadima,

graditi oblike kao lego kockicama



Volim štedjeti papir pišući usko i tanko

u svim smjerovima,

volim ne odvajati riječi prazninom nego crtama

(kad već ne mogu razgraničiti misli)



Volim ožednjeti usred noći i na silasku niz stepenice

sva brašnasta od sna

u pitarima, sjenama od rasvjete, i živici

susretati likove iz bajki



Volim na wc ne nositi stripove, oglasnike,

romane, novine

samo olovku godinama izoštrenu

u najužem džepu hlača

da na toaletnom papiru

zabilježim pražnjenje duše

skupa s pražnjenjem crijeva



Volim nedjeljna popodneva

kad se s mise vratim uglačana i svečana

obavijena mirisom molitve i juhe

uvjerena da nedjeljom u 3

umjesto deserta tišina pojede misli

tako da se može čuti pucketanje živaca

pod prstima



***



možda i ne bi trebalo putovati

uskočiti na glavu, zguriti se, spakirati i čekati da netko spusti zakačke na koferu

netko izvana

možda i ne bi trebalo razmrviti se putem

ostavljati tragove kao u onoj bajci

i čekati da te pokupi

netko izvana

kada tabani zasvrbe možda bi dovoljno bilo

sagnuti se kao da ideš ubrati cvijeće poljubiti cestu rukovati se s čizmama

i čekati da želja prođe

koji ne putuje taj za promjenu ne zna

i ožiljak mu je stran

a mi smo si doputovali i uznemirili dva svemira

jutros je tvoj bog nalikovao mome

razliku bi primijetili tek neuki i sitničari

oni koji ne vole vruć asfalt pod tabanima

naši bogovi nisu vodili umne razgovore

u dugim holama s kravatama ili turbanima

nisu igrali na karte

pustili minute da nabubre u sate

ispijali kave

meračili

tek ponekad brade bi im se dodirnule

jedna šiljata i gotička

druga obla i stamena kao brokat

i činilo se kao da jedna istječe iz druge

prelijeva se

i razgrće uzduž svih onih kilometara koji će nas dijeliti popodne

(tolike nade polažem u ostanak)

ispili smo jedno jutro

pojeli ga s mozzarellom na klupi

na željezničkoj

na pjenu do istoka i pjenu do zapada

bogovi su tek lagano kimnuli bradom

izvana

mi smo si doputovali

isuviše smo si rekli tog jutra

tog plavog

tog tršćanskog

na klupi

na željezničkoj

možda i ne bi trebalo putovati

patiti se između povratka i ostanka

prelaziti te neke distance

prevoditi druge na sebe bez riječi bez rječnika

dijeliti se drugima

a onda se vraćati s pregršćem tuđih otisaka

naramkom tuđih organa kirurški precizno umetnutima unutra

vraćati se dublja za jedan ožiljak

šira za jednog čovjeka (povratak je doli multipliciranje unutra)

možda i ne treba putovati

samo onima izvana

samo bogovima





Zrcalo



dođe mi

da si ulijem plave tinte u šarenice

da si flomasterom oslikam bradu

finu sitnu i mekanu kao

resice na svilenoj jastučnici

da si grudi stegnem povojima

čvrsto da je svaki udisaj bolan

dok se nabrekle mišice napinju do kraja

da si ošišam šiške i dlake zalijepim po udovima

da si odrežem nokte tako plitko da boli

kad se vrhovi dodirnu živog mesa

da si krvavim zubima sastružem lak do

zanoktica

i da si krive prste raširim divergentno

u svim smjerovima

i da stanem pred zrcalo

i gledam te

dok ne svisnem

 

Ivana Čagalj

rođena je 1987. Rodom iz Zagvozda, radi u Hrvatskoj nastavi u švicarskom kantonu Ticino. Diplomirala anglistiku i kroatistiku. Priredila je panoramu splitskog suvremenog pjesništva za časopis Mogućnosti, a 2015. isti je časopis objavio njezin izbor iz novije splitske proze. Dobitnica je druge nagrade Centra za ženske studije iz Zagreba za rad na temu feminizma i rodne problematike. Pjesme objavljivala u časopisima Mogućnosti, The Split Mind, Odraz, Kvartal, Dišpet te zbornicima Rječilišta, Knjige uživo i Poezina

preuzmi
pdf