Priče o superherojima imaju potencijal pružiti jak politički komentar. Nažalost, iza zabavnih Downeyjevih dosjetki i napete akcije, krije se zbrčkan i čudan politički svjetonazor
U produkciju filma Iron Man 3 uloženo je 200 milijuna dolara, a u roku od nekoliko dana prihod od kino ulaznica nadoknadio je uloženu svotu. Pritom ne govorimo o nekom jedinstvenom filmu, nego tek o jednom od filmova iz franšize o Marvelovim superjunacima te jednom u moru ekranizacija superherojskih stripova. Što je privuklo sve te ljude u kino? Što su to mogli vidjeti? I vrijedi li ga pogledati? Potaknut znatiželjom, kao i željom da djetinjasto uživam u novim avanturama superheroja, otišao sam u kino pogledati o kakvom se filmu radi.
Za naježiti se? Na koji način pristupiti ovom filmu? Postoji tendencija da se popularne filmove promatra kao izvore stereotipa: Disneyjevi crtići tako obiluju rasističkim elementima, Avatar se vrti oko priče ispričane iz kolonijalne perspektive, a superherojski filmovi se često mogu vidjeti kao konzervativna obrana sadašnjeg stanja. Međutim, iako sve to vrijedi, sklon sam sumnjati da takvi elementi uistinu imaju toliko značajan utjecaj na publiku. Recimo, je li posljednji Nolanov film o Batmanu kritizirao pokret Occupy i podržao status quo? Možda, ali da bi to gledatelj prepoznao, morao bi biti informiran o pokretu, prihvatiti film kao moguće sredstvo tumačenja pokreta i onda interpretirati dijelove filma u tom ključu. Sumnjam da, recimo, 14-godišnjaci koji su gledali Iron Mana znaju mnogo o politici ili da gledaju akcijski film zato da bi si objasnili globalne političke prilike. Ne, oni idu u kino zato da bi vidjeli Roberta Downeyja u šarenom robotskom kostimu kako mlati negativce, diže zgrade u zrak i dobacuje šaljive komentare. Čak i da postoji neki eksplicitan politički komentar u filmu, to bi im vjerojatno samo ušlo u jedno uho, a izašlo na drugo. (Sve vjerojatno vrijedi i za daleko starije gledatelje.) To nije zbog toga što su gledatelji glupi, nego zato što pristupaju ovim filmovima kao pukoj zabavi bez višeg smisla. Stoga mislim da ne treba pristupiti priči ovog filma kao mehanizmu manipulacije gledateljima: ako igdje, ti mehanizmi se nalaze u drugim šabloniziranim nenarativnim elementima kao što su npr. boje (putem kojih je smjesta moguće razlučiti pozitivca od negativca) ili glazba (kad sam čuo poznatu glazbenu dionicu i pripovjedača u offu kako čita “nabrijavajući” govor, reagirao sam kao Pavlovljev pas - automatski sam se naježio!) Ti elementi, koje se u analizi filma često zanemaruje, vrlo lako uz sebe vežu vrijednosne prosudbe i emocije te se koriste redovito i u reklamama, političkim kampanjama, vijestima itd. Kad bismo trebali analizirati utjecaj filma na mlade, vjerujem da bi analiza boje Iron Manovog oklopa imala daleko više smisla od analize njegovih političkih stavova.
Tajice koje život znače Međutim, to ne znači da priča nije zanimljiva za analizu. Mit o moćnom i pravednom pojedincu koji uzima pravdu u svoje ruke, naravno, ima dugu povijest u državi koja svojim građanima ustavom garantira pravo na oružje za samoobranu. S druge strane ideološkog spektra, pak, imamo partizanske filmove u kojima nikada ne pobjeđuje tek moćni pojedinac, nego snažni kolektiv.
Ipak, ta priča nije ideološki jednostrana: ma koliko superheroji bili lukavi i spretni, oni uvijek imaju i ljudsku stranu koja je izvor slabosti i mogućeg neuspjeha. Ta ideja vuče korijene još iz najstarijih epova (pa i sjajni Ahilej je bio nepobjedivi ratnik, ali navukao je bijes bogova kad je iz obijesti oskvrnuo Hektorov leš), ali i danas je iznimno aktualna. U vrijeme nesigurnosti i nepovjerenja prema nositeljima političke i ekonomske moći, slika psihološki labilnog čovjeka u (čeličnim) tajicama o kojem ovisi cijeli svijet dobro opisuje duh vremena.
Superherojski filmovi obično se događaju u suvremenom svijetu i prikazuju (bilo doslovno, bilo metaforički) postojeći društveni sukob. Stoga ti filmovi često implicitno pričaju o suvremenoj političkoj situaciji. Premda oni prvenstveno pokušavaju zadovoljiti želje široke publike i ostvariti profit, vjerujem da priče iz ovakvih filmova uspijevaju barem dijelom pokazati kako bogataši iz Hollywooda, zasad neokrznuti ekonomskom krizom, vide današnju političku situaciju: što vide kao prijetnju (svom) sustavu i koga vide kao spasitelja.
U drugom planu I što imamo u Iron Manu 3? Na površini se nalazi sukob između SAD i terorističke organizacije predvođene čovjekom po imenu Mandarin. Ubrzo shvaćamo da je sukob između države i terorista zapravo laž. Već kad vidimo Mandarina, počnemo sumnjati u cijelu priču: arapski terorist koji nosi kinesko ime, koristi (kako film kaže) retoriku baptističkih propovjednika, a glumi ga Englez Ben Kingsley? Takav postmoderni terorist previše je čak i za ovakav film. Naposljetku otkrijemo da je Mandarin paravan za mnogo veće Zlo.
Međutim, ni država nije mnogo ozbiljniji akter od Mandarina. Državu zastupaju predsjednik (koji je prikazan kao potpuni tutlek, intelektualno i fizički posve bespomoćan), potpredsjednik (koji je, ukratko, korumpiran i igra za zločeste dečke) i državni superheroj Iron Patriot. Radi se o pukovniku Jamesu Rhodesu odjevenom u čelični oklop. Rhodes je crnac, karakterističan za američke “politički korektne” akcijske filmove: on je cijenjeni vojnik, prijatelj glavnog (bijelog) lika i njegov ravnopravni suborac. Međutim, u praksi, komično je neefikasan i posve ovisan o pomoći glavnog junaka. Maskirani Rhodes tako prvom prilikom pada u zasjedu, gubi oklop pomoću kojeg negativci otimaju predsjednika, da bi ih naposljetku sve skupa spasio tko drugi nego Iron Man. U finalu se Rhodes ipak uspijeva iskazati u bitci, slično kao Trivette koji ustrijeli jednog jedinog negativca nakon što ih je teksaški rendžer Walker udesio četrdeset.
Superbogataši Ukratko, država i teroristička organizacija samo su bespomoćne institucije, a prava borba odvija se između Tonyja “Iron Mana” Starka i Aldricha Killiana. Stark je bogataš i inženjer koji se iz entuzijazma bavi izradom veoma moćnih robota. Killian je bogataš i znanstvenik koji se iz entuzijazma bavi genetskim inženjeringom i stvaranjem fizički superiornih ljudi. “Ali to je opasno! Vi ćete stvoriti privatnu vojsku koja bi mogla pasti u krive ruke!” upozorava ga Starkova djevojka Pepper, dok se njezin momak doma bavi projektiranjem robota koji bi sami mogli uništiti vojsku jedne srednje velike europske države. Najmoćniji predstavnici Dobra i Zla tako su dva bogata pojedinca koji imaju napredniju tehnologiju i jaču financijsku pozadinu od bilo koje države svijeta. Ideja takvog svijeta prilično je zastrašujuća, a dojam je tim više jeziv kad vidimo da autori filma uopće ne vide takvu konstelaciju problematičnom. Jednom kad Iron Man pobijedi, “red” je opet uspostavljen.
Osveta šmokljana Koja je onda zapravo razlika između Starka i Killiana? Po čemu je jedan pozitivac, a drugi negativac? Pa, eto, Stark je samouvjeren, sretno zaljubljen i dobar frajer, a Killian je frustrirani, zločesti šmokljan koji i nakon brojnih plastičnih operacija izgleda kao “luzer”. Okidač za Killianovu zloću bio je događaj kad ga je Stark namagarčio i pustio da dočeka novogodišnje jutro na hladnom krovu hotela. I to je to. Film ni ne pokušava ići dalje u pojašnjenju Killianove pozicije. OK, šmokljan je, ali koji su to principi za koje se zalaže? I koji je njegov cilj? Preuzeti vlast? Ubijati građane? Jedini jasan cilj je ubojstvo američkog predsjednika, ali zašto? I što nakon tog čina?
Idealni negativac je osoba koju pokreću sebična volja za moć, kao i principi zbog kojih želi dokinuti status quo. Prema negativcu bismo trebali osjećati prezir, ali i jezivi osjećaj da je možda u pravu. Dobar primjer bio bi negativac iz Watchmena koji je istovremeno tašta i hladna osoba, a opet inteligentan čovjek koji postupa iz veoma jasne i sablasno razumne vrijednosne pozicije. U ovom filmu Killian nema takvu poziciju. On se samo želi osvetiti mangupu koji mu je opalio čvrgu.
Zanimljivo, uz Killiana se prilično jasno vežu motivi suvremenih aktivista: on se često naziva “hakerom” i jednom prilikom zaneseno objašnjava kako je genijalno sakriti se iza maske anonimnosti gdje te protivnik ne može pronaći (nasuprot Starku čiji je superherojski identitet svima poznat), a više puta manifestira se i njegov bijes na naftnog magnata koji je nekažnjeno prolio ogromne količine nafte u ocean. Međutim, to su tek krpice iza kojih ne stoji razrađena ideologija. Slično vrijedi za Banea iz Nolanovog posljednjeg filma o Batmanu: to je lik uz kojeg se vežu brojne reference na pokret Occupy, ali koji nema nikakvu razrađenu ideološku motivaciju, nego na kraju ispada da sve radi isključivo zbog žene koju voli. Čak i ako povjerujemo u sve to, kako objasniti fanatične pristaše Banea i Killiana koji su spremni dati život za njih? Killianovu gardu čine bivši vojnici koji su ostali bez ruke ili noge i kojima je Killianov serum omogućio vraćanje izgubljenog dijela tijela. Međutim, ma koliko mu bili zahvalni na tome, uopće nije jasno zašto bi se dojučerašnji američki vojnici odjednom pristali boriti protiv te iste države, i to za nekakvog Killiana koji nema pojma za što se zapravo bori.
Bez politike nema treće dimenzije Autori superherojskih filmova očito ne znaju ili ne žele prikazati ideološki jasnu opreku sadašnjem stanju. Je li stvar u tome da oni ne mogu shvatiti što bi bila prijetnja statusu quo? S obzirom da se radi o ljudima u jednom ekonomskom i kulturnom mjehuru Hollywoodu, ma koliko zvučalo suludo, moguće je da ti ljudi uopće ne razumiju zbog čega netko tamo vani prosvjeduje. Ili se možda autori ne žele zamjeriti svojim gledateljima (koji možda pripadaju tim pokretima) i smatraju da je pametnije držati se dalje od politike? Ne znam odgovore na ta pitanja budući da ne znam točne razlike između originalnog predloška (stripa) i scenarija, kao što ne znam ni uvjete nastanka scenarija, tj. u kakvom su odnosu bili scenaristi Drew Pearce i Shane Black (ujedno i redatelj) te producenti. Uvjeti nastanka ovog filma i dalje su tajna. Ostaje mi tek žaliti što ogromni budžet nije greškom sustava pao u ruke nekom “pomaknutom” autoru koji bi bio spreman priču preusmjeriti s puke psihologije heroja na realnu socijalnu i političku pozadinu. Pa neka i negativac bude predstavnik Occupy pokreta – barem bi u filmu postojao jasni politički sukob! Ovako smo osuđeni na bezlične negativce i na bahate pozitivce koji ni na trenutak ne moraju dovesti vlastito moralno gledište u pitanje. Srećom, i dalje postoji svijet stripa u kojem postoje dovoljno jaki autori i veća kreativna sloboda za propitivanje ovih tema