Bogomoljka koja proždire samu sebe nakon onanije

Sanja Sagasta dosad je objavila jednu zbirku pjesama Igre ljubavi i ponosa, prvu lezbijsku knjigu poezije u Hrvatskoj, a kritičar Miloš Đurđević uvrstio ju je u izbor iz novije hrvatske poezije (temat časopisa Riječi, 1-2/2004, MH Sisak). Sada se pojavljuje s drugom zbirkom Sapfino ogledalo. Sagasta je dobra poznavateljica književnosti, a potom i ženske književne tradicije. To nam indicira već sam naslov, potom i složena struktura ove zbirke. Naime, ona piše sonete, spominje antičku dramu, evidentan je i utjecaj Whitmana na njezino pjesništvo, osobito u strukturiranju stihova. Spominjanje Sapfo važno je zato jer je riječ o poznatoj pjesnikinji s otoka Lezbosa iz antičkog doba na koju su se pozivale brojne teoretičarke i književnice. Tako je i nastao termin “safička seksualnost” kao oblik izražavanja seksualnosti u ženskom pismu koji je posebno karakterističan za francuske autorice. Još jedna značajka takve seksualnosti je otvoreno izražavanje lezbijskih strasti, a to se svakako može povezati s pjesništvom Sanje Sagaste.

Odnos Boga i lezbijki

Pjesnička zbirka ima složenu strukturu. Započinje invokacijom, a zatim nalazimo organsku trilogiju kao ljudski način bivanja (riječ je o krivnji, patnji i spoznaji). Sagasta ispisuje i lezbijske sonete. Jedan je ciklus strukturiran oko ogledala i prstenja, a zbirka završava nekom vrstom propitivanja odnosa Boga i lezbijki u kojem se ponajviše očituje pjesnikinjina fascinacija Whitmanom. Lirska junakinja traga za vlastitim identitetom, on je u negaciji, pa ističe “muškarac nije moj identitet”. Ona se osjeća povezana s nebom i zemljom, daje sebi ime Pčela. Ponekad se identitet otkriva kroz igru pretvaranja. Ona se pretvara da je oličenje ponosa i mamina djevojčica, ali iz nje stalno izbija prijekor prema samoj sebi, jer lezbijke optužuju same sebe, srame se “svog lika i prstiju”, one same sebe ponekad određuju kao bolest i naglašavaju neispunjenost majčinstvom (jajnik je tek “cista bez funkcije”). U pjesmi Bogomoljka ističe da je bogomoljka “koja proždire samu sebe/nakon onanije”.

Nerijetko se spominju suicidi koji se umnožavaju i zato se nikad ne može stići do smrti. Naprotiv, ona ističe da nakon svakog suicida “uvijek postoji”, a besmrtnost postaje trulež. Česte su pjesme s opisima tijela koje je u truleži, pa se možemo prisjetiti Monique Wittig koja je u knjizi Lezbijsko tijelo također naturalistički opisivala tijelo, da bi ga lišila općenitosti i idealiziranja. Nasuprot tijelu koje truli i smrdi, Sagasta supostavlja plastiku, govori o porađanju iz plastične čahure. A sva ta rađanja koja spominje ne nose ništa jer “ovaj prasak neće poroditi novu galaksiju/niti će se od posteljice itko najesti”. Od života češće spominje razne negacije života – neživot, mrtvu djecu, nezemlju, nevodu.

U opisivanju jastva često su korišteni izrazi poput dubine, praznine, izdvojenosti. Sama pak spoznaja stvara se iz činjenice da se bez kauzalnosti ne može ostvariti, pa se tako “iz tamne noći, najbolje vidi dan”. Ona u invokaciji zaziva nadzemaljska bića, vilenjake, Boga. U zazivanju opisuje svoje pisanje kao “estetiku ružnoće”.

Poziv ženama da uznemire svemir

Uz društvo povezuje laž; laž je “dobra heteroseksualna žena”. Referira i na laž na kojoj je sazdana bivša država; “posljednja laž je amputirana/zajedno s Maršalovim nogama”. A svijet je metaforički predstavljen kao vojska crva koja ulazi u mozak. Na svakom je crvu neka zapovijed koja kazuje kako se treba ponašati u životu – roditi, jesti, spavati. Lirska junakinja Sanje Sagaste odbija te imperative i preispituje sebe i svijet, gotovo da bismo mogli reći kako samoj sebi naređuje: Lezbijko, misli! Ona želi stvoriti vlastiti jezik. Umjesto zastava raznih država, govori o zastavi svog mozga, vagine, našeg govora, našeg pisanja, njezina srca. Upravo isticanje “našeg” ukazuje na povezanost sa ženama i potrebu da izrazi i bivanje u društvu. Tako često u pjesmama poziva na borbu, ali ne na rat, već na borbu za slobodu, dostojanstvo, poziva žene da uznemire svemir, da ispljunu navike, da se odmaknu od uljudnosti.

Ona spominje okvir i to u dva značenja. U pjesmi Izvan okvira dok opisuje vođenje ljubavi, poželi “izlaženje” iz vlastita tijela. Naime, kosti su okvir prostora i ona želi biti “izvan njih” kako bi se stopila s voljenom. No već u drugoj pjesmi želi odmaknutost od voljene, poželi da ljubavnica ostane u “lijepom zlatnom okviru” da bi ona mogla ostati u svome svijetu i “sanjati svoj život”. I postoji potreba da se u životu ostavi znamen, neki urezani trag, jer voda je istekla, a pijesak je iscurio kroz prste. Zato je nužno upisivanje u povijest, pa “lezbijke pišu povijest u nadi da će zapisati sebe za nju u /Vječnost”.

Nužno je reispisivanje starih mitova, ponovno ispisivanje priče o Evi – “ispišimo pad silovane Eve samo zbog glupog/nabreknutog uda koji se mora gurnuti”. Svijet trune, vrijeme je kad se “penisima mjeri svijet”, pa poziva žene da obuku povijest, da tkaju tekstove i da ušutkaju glasove starih mudraca. Zato smjelo traži da se Platon i Aristotel pozovu na sud i da se izgradi tradicija koju će ispisati vještice, pisarice i paučice. Naime, spominjanje vještica je važno jer su one bile nositeljice alternativne ženske tradicije, one su djelovale na granicama jezika i kulture zajedno s ludim ženama i histeričarkama. Lirska junakinja hrabri žene da se bore za “naše zastave i povijest” i da ostave trag u društvu iz kojeg su izmještene. Uostalom, jedna pjesma i ima naziv Izvještaj s margine društva; pjesme bivaju izvještaji s tog ruba na kojem se ne može zaraditi, na kojem ne možeš unajmiti stan, pa si u “istom košu s narkosima, kurvama i kriminalcima”.

Život je “fašistička svinja”

Lirska junakinja ponekad je izmještena iz konteksta, strši u svemiru, uvijek sama. Život je za nju “fašistička svinja”, a u Svemiru je isto – i samoća i praznina i mrak i odbljesak tuđe svjetlosti, pa piše o “mojoj praznini”. Ona ne govori samo o teretu lezbijke, nego svih podređenih žena – crnkinja, Židovki. No zanimljivo je da ne idealizira lezbijke, nego u nekim pjesmama šalje poruke homofobičnim lezbijkama, a jednu pjesmu posvećuje i “svima onima koji misle da nasilje u lezbijskim vezama ne postoji”. Jedan je ciklus posvećen ogledalima – ljubavi, rasapa, kruha, ptice selice i prevare. U Vlastitoj sobi V. Woolf pisala je kako se žene ponašaju kao lik u ogledalu, odražavaju muškarce i povećavaju tako domenu muškosti. Suvremena feministička psihoanaliza smatra da narcistička upotreba žene pridonosi njezinu definiranju kao Drugosti. Tako se u ogledalu ljubavi odražavaju lica ljubavnica, njezina utopija dobiva oblik “ogledala rasapa”, a kraj ljubavi metaforički je predstavljen kao ogledanje sad već bivše u ogledalu koje nije ona; “ja nisam bila to ogledalo ni ptica ni glista”.

U posljednjem ciklusu obraća se Bogu, spominje Isusa i nanovo ispisuje Božje riječi stvaranja. Tako Bog izgovara “neka bude njezino vino”, “neka bude tuđa poezija”. Na jednom mjestu ona uvodi opoziciju realnost-apsolut i pritom ovo prvo biva manje značajno. No na kraju konstatira da Boga nema i ne zna se tko izgovara njegove riječi. A ženi je u tom stvaranju uzeta riječ i nastavlja se “igra besmisla”.

Zato treba pobjeći od šutnje, jer ona “grize”, pjesnikinja nam poručuje da treba govoriti u snu, jer će nam šutnja “ionako prerezati vratove”. A poezija je za Sanju Sagastu kao i za poznatu američku pjesnikinju i aktivisticu Audre Lorde, izlaženje iz šutnje, imenovanje bezimenog.