Bojim se da bih na putu ka sobi mogla zalutati u podrum

Šutnja

Postoji šutnja koja nastaje nakon neizgovorenih riječi otpalih iz krošnje zvuka. Postoji šutnja koja se vuče poput vjetra umornog od bacanja prašine u oči. Postoji šutnja koja grije, jer nije ništa drugo doli topla riječ, prisutna i živa, samo – obrnuta. Postoji šutnja koja ne zna za samu sebe, jer je iznutra toliko bučna da se poput mokrog flastera odvaja od tišine. Postoji takozvana oceanska šutnja u koju se sa svakim izdahom tone sve dublje. Postoji šutnja koja grize poput ušiju i ona koja hrani poput velike majčine sise. Postoji šutnja koja se uvlači oko stopala i zapliće hod onih koji se boje vlastitih koraka i ona žedna poput pustinje koja na svojim leđima nosi deve s teretom, ali je slijepa za oblake s kišom. Postoji šutnja koja stalno traži sebe u šutećim ogledalima drugih. Postoji šutnja-jedro i šutnja-sidro, šutnja-kompas i šutnja-sonar. Zatim, tu je i takozvana frižiderska šutnja koja ledi riječi i ona suprotna, zapečena šutnja koja ih, još prije no što se prelome preko jezika, pretvara u ugljen. Postoji ugodna šutnja koja svojim prisustvom masira zrak i ona neugodna koja ga pritišće, želeći ga istisnuti u eter. Tu su onda razne dječje šutnje, kao na primjer, šutnja zbog bombona spremljenog pod jezik ili šutnja zbog tajne skrivene pod nepce. Pa, zatim razne staračke šutnje kao, recimo, šutnja u ornamentima bora oko usana ili šutnja u šarenilu pilula pod zubima. Da ne govorimo o svim onim profesionalnim šutnjama kao što su: šutnja profesora pred ocjenjivanje, šutnja trkača pred start, šutnja domaćice pred soljenje juhe ili šutnja grobara pred primanje lopate.

Kada bismo označili neku od ovih bezbrojnih šutnji dovoljno prikladnom adresom, bi li je neki, dovoljno šuteći čovjek, znao pronaći? Ako bi to funkcioniralo, mogli bismo tako primati goste u svoje šuteće kuće i odlaziti u šuteće posjete. Mogli bismo susretati ljude bez upitnika, uskličnika, zareza - bez odjeće od riječi.

Kada smo u ružičnjak sadile alge

Sanji

bilo nam je manje od sedamnaest

zvale smo se lorgan i parsifal

jer su naša imena zvučala bezveze

imale smo svoj privatni bunker iz drugog svjetskog rata

s pogledom na more

hodale smo do njega vijugavim putem između trstike i lokvi

palile smo svijeće koje su nas štitile od mjesečine

bile smo luđe od juga i krhkije od vitraja

voljele smo se jako

jače od samoće

Centrifuga

ako je ona veš mašina, muž zna za samo dva programa

ostalo ga ne zanima

ali postoji i onaj drugi koji pritišće programe lako

kao cigo dugmad dugmetare

od svega toga ne hvata je cigansko veselje

jer je, kaže emotivno hladna, odgajali su je strogo

u polovinama kocki čokolade i skladnim redovima špinata

a opet je tjelesna i jako fit, s pedeset i tri

prije centrifuge, ozbiljno kaže

ne želi ostariti

Papučar

tumarao sam bos suviše dugo

pa su mi izrasle papuče

s uzorkom na bršljane

ali nemoj misliti da nisam vitez

jer baš zbog toga jesam

po bršljanu se penjem tako hrabro da su mi ruke stalno krvave

i ako poželiš, popet ću se na najveću stijenu

otet ću najsjajniji dragulj iz kraljeve krune

i onda ću ti ga prikucati u leđa gdje ga nikada nećeš vidjeti

ali ćeš ga uvijek osjećati

obećavam,

imat ćeš nešto moje

Najljepši ukras što ga je ikad nosila

… nije ni ogrlica ni haljina

već točka na rubu usana

koja osmjeh pretvara u vremeplov

sutra, jučer, danas

izlet u vječnost

koja nije samo riječ sa tvrdim č i oštrim v

nego vrh igle koji je more

i zna sam za sebe

onako kako ti ne znaš za mene

ni ja za tebe

iako smo vječni

vjeruj mi

Pomozi

pomozi mi da se pomaknem, strašno sam lijena danas

sapunica mi izlazi iz grla i bojim se da bih na putu ka sobi

mogla zalutati u podrum

a tamo je strašno, svi pričaju o tome

sve je puno pauka i čovjek ne može a da se ne zaplete

zato se neću pomaknuti i cijelo vrijeme ću laštiti čizme

da znaš.

jel znaš?

pomozi mi barem u tome, u glancanju kože

koja će mi odzrcaliti lice sutra kada svi odu

jer ako ona neće

tko će

Iskrica

možda sam malo pretjerala

kada sam napisala da lako planem

ustvari bih ti voljela reći da sam super

svakim danom osim utorkom

jer tada imam francuski

a to me uvijek iznervira

jer teško izgovaram pojedine riječi

lijepe mi se za nepce kao gumeni bomboni

i zato su mi utorkom živci

izbodeni goblen

na kojem muškarac u fraku djevi u čipki svira liru

a ona se ljulja i suknja joj je bujna kao torta na kat

nemoj mi zamjeriti, molim te,

sve će biti u redu, samo mi napiši kako se zoveš i gdje živiš

što duže pišem sve više znam da te volim

Nasilnik

klesao je cijeli dan.

kada je bio gotov, skinuo je povez

s dubokih pečata svojih očiju

i postavio svoju kamenu ljepoticu

na noćni ormarić

rekao je: nasmiješi se

zatim ju je udario još jednom

jako

i nakon toga zaspao

Djevojčice, volim te

kako se ne sjećaš?

sakrio sam našu purpurnu sjemenku

u toplu šupljinu pazuha

i potrčao kući

polako i razgovijetno

šapnuo sam joj naše ime

i polegao je u zemlju

pored salate

sada nam je već puno godina

i u vrtu je izrasla velika poslovna zgrada

koju ni mama, ni tata, ni mi

nismo zasadili

ali ja znam

sjemenku ništa neće zaustaviti

i kada odluči proklijati

pazusi stegnuti u odijela će prepući

i ti ćeš se sjetiti

Da me voli

On živi u filmovima. rekla je.

On živi u filmovima i stripovima i hoće da sjedim za kompjutorom, da radim za njegovu novootvorenu firmu i da se cijeli dan ponašam kao drolja.

On nije normalan. rekla je.

On je htio da budem dio njegove fiks ideje, glavna junakinja filma, da parafraziram likove iz njegovog omiljenog stripa.

On je izmaglica u mojim očima.

On je htio da sve što radim bude za njega, da sve što vidim bude on, da stalno budem tu, tu, tu!

On je jebeni luđak. rekla je.

Zašto on? pitala sam.

Htjela sam da u mojim očima vidi ono, ono…

a nije vidio ništa.

Ništa.

Htjela sam da me voli.

Začešljana ljubav

začešljao je svoju ljubav i ona mu se prilijepila uz tjeme

poput papine kapice

a on nije katolik, ni vjernik, ni ljubitelj propovjedi

i sad se ne zna izvući

pa traži vjetar koji bi ga mogao raskuštrati

kako bi opet mogao povjerovati