Egotrip - Bolje trava nego kava!

Kompjuterska bagra, može naučiti sve o briškuli, ali je nikada neće u 3 ujutro igrati s velikim guštom kao što to čine korčulanski otkačenjaci, primjerice 1. časnik mog brodića Šešule Miko i ZG-KO velemajstor za sve i svašta Zaro... Kada san se probudia sam, i mamurno teturao na WC u pola 5 (a treba me zbuditi Mikec), pao sam na pod! Oni popili već litru kave i popušili mi skoro sve pljuge uoči odlaska na katamaran za Split. Ošo u kupaonu i na sranje, i, i, zahod smrdi ali kak-tak štima, aber, sreća moja da sam se navečer okupao u našoj kupaoni (u 1.časnika spavao sam zato, jer mu je bila zadnja naredba da probudi kapetana prije povratka u Agram). Najme štokajća? Kada je bila puna paučine a po njoj su se gibala tri odurna velika pauka. Obavim nuždu te tražim pastu za zube. Naja – moj Miko nije čuo da postoji išta osim paste za cipele. Še en krat padnem na pod. Tu je i Matko, divan novi znanac koji radi u ribarnici i preko koga sam za svoje Šešulane nabavio 10 kg dagnji... direktno iz Stona (mljac, mljac... mislim da je društvo uživalo u buzari), tip koji je sinku Janku i meni oprao i ispeglao veš prije dolaska Jedine i naše kujice Mokice, bolje nego ijedna ženskinja... čovjek štono mi reće... ali prekasno, da bi mi besplatno tj. za jedno pivo popravio gas na motoru, koji me zezao cijelo ljeto usprkos nastojanju “pravog” majstora da ga popravi... I, što on tu radi? Došao provjeriti prije posla – “jesmo li živi”? I koji sam ispračaj imao! Miko, Matko i Zaro u 6 ujutro... s time da je Zaro stigao kupiti mi kutiju Larga, a prvi časnik odaslao vojnički pozdrav, uz svo mahanje... i tako to... odjednom ćutiš dvostruke silnice – jedne te rasplaću što odlaziš, druge te raduju što se vraćaš doma, obitelji...

I, i, tako to...

Dva mjeseca bez briškule

Prohujalo dakle još jedno lito, najavljeno kao najtoplije u povijesti (čega molim, gospodo metereolozi, kada znamo da znamo da smo tek 90% poznatog Svemira i kada tada padaju u baruštinu sve teorije o velikom prasku, expanziji i konačnom umiranju Kozmosa; otkud vam pravo da blejate takve nebuloze?)... a najtoplija najava, fala bogu – kratko je trajala. Par dana tijekom ljeta održavao me je na životu cijelu noć drito u me usmjeren ventilator, a potom smo se jedno vrijeme pokrivali dekama (nezamislivo za to doba godine... posebno na južnom Jadranku). Al ko ga jebe – kak je grmilo i kišilo... fenomenalno!!! SVEJEDNO. Koliko se turista namnožilo! Iza Vele Gospe namjesto da se ostrvo prazni, uletavali su odasvud novi gosti i po korčulanskim ih znamenitostima vodići vukli u grupicama, mašući kišobranima, ter sam ponekada pomislio da se nalazim u Veneciji. O automobilima i automobiljerosima da ne pričam. OK., nisu ljudi krivi što ih mladunci i mladunke u bijelim kakti policijskim odorama s trajekta šalju na NAJLJEPŠI DIO Korkyre! I to san već reka 100 x. Šetalište i ponajljepši dio Grada van ostataka zidina, pretvorilo se u parkiralište, ali je ostalo  sveudilj i dalje promenada! I sada u konobi na samom Putu sv. Nikole, živi “normalno”! Ručaš, a prolaznici bulje u tvoj prostor. Ma briga njih što nešto fino miriši i što osjećaju pravu klopu. Pozornost im privlaći totalno otkačen ambijent – neka odurna kič slika sa zimskim motivom na kojem su i klizači na ledu. Pa do nje prazan okvir s nekakvom crnom šefljom i pilom. Gore nekakvi biciklin il dio toga (ni sam više ne znam). Bogec moj, jedan poznati kunstić je pomislio da je to sveukupno moja instalacija! HAHAHA! Tak nekaj ne bi smislili ZAJEDNO ni Braco Dimitrijević i Kožarić  – a kamoli Ja, ma koliko mi pada veličina (u fizičkom smislu)... nu, ki to ferma.... Nego KARTANJE?

NISAM... dva mjeseca na “moru” nisam odigrao niti jednu jedinu briškulu! Živio Ja!!! Stvarno sam se odvika velog poroka. To je po meni besmisleno gubljenje vremena, kao i ostatka ostataka živaca.... za ostatke ostataka Hrvatske mi se totalno jebe! Prodajmo sve! Fučka mi se plovim li talijanskom ili slovenskom, ili albanskom, ili crnogorskom ekološkom, ribolovnom il bogtepitaj kojom zonom! Samo da nema miniranih hridi o kojima sam na Korčuli pisao za katalog Marine Tudjina Badurine, u povodu izložbe u dubrovačkoj galeriji Sebastijan o dijelu skulptura (u jednog dobrog znanca za kompom, prema kojem je ovaj moj dragi herr Kompmann, ma kako ponekad svojeglav i neposlušan, poput onog iz Odiseje u svemiru) između ostalog slijedeće: ...” i pitanje, čemu je zapravo HRID uvijek prisutna, vidljiva dominanta”... pak spikam o strogoj vizualnoj analizi (odnosi se na druga djela) Marine Baričević, zatim o mićoj “raspjevanosti” svjetski poznatog povjesnika umjetnosti Pierre Restanya, ter dodajem – ... ak mogu oni tako, mogu si i ja priuštiti kvazi/vizualno/poetski istup glede HRIDI!!!

Element zemlja – hridi kao skulpture

Marinine su hridi naravno... puki artefakt ELEMENTA ZEMLJE... s drugim osnovnim elementima + dodatak nekakvog oksida, te od njih nitko ni na kopnu (čitajte galeriji!), & još manje na moru... ne mora strahovati! Međutim, kao “ljetni kapetan”, koji se često vraća brodićem noću i u posljednji čas u potpunom mraku zaobiđe neobilježenu kamenu “minu” ... imam paranoju od dotičnog pojma, i... ma kako estetski savršeno bila napravljena skulptura hridi, lijepa “za oko”, te što god o tome pisali največi kritičari, koliko god se publika (pa i moja malenkost) divila tim djelima... u dubini sebe prema njima ću osjećati bojazan”.

YES!!! To je bilo ispisano u kući starog dobrog znanca, zove se Neno i viđali smo se gotovo svake večeri u Balunu, birtiji uza samo plivalište, gdje ujutro dica vježbaju plivanje, a navečer treniraju vaterpolisti... dečki puni ambicija i znanja, no taj “teren” je zapravo lukobranski zaštićeno more, i mladići treniraju i igraju samo ljeti. Kako su u takvim uvjetima 1978. bili prvaci Jugoslavije (?) ne mogu nikak skužit!?! Zašto im sada neki od brojnih hotela ne pruži priliku da zimi treniraju u nekom bazenu. Ipak su među najboljima u drugoj ligi Hrvatske. Ma, na tom divnom mjestu sam svašta doznao, upoznao slavne bivše prvake, a  svog “iznajmljivača” kompjutera dva puta prokleo. Je, doli dogovor jeste uvik okrugli... nu, ako utanačiš sastanak u 9, normalno je da čovik dođe u 10 i da mu ne pada na pamet ispričat se što si ga čeka uru vrimena! All right!!! Međutim, da se uopće ne pojavi, čak je i u zemlji Bodula začudno. Međutim, ako se pojavi umjesto u 9 u 19 sati, te se i (pače) ispriča – sve postaje normalno (pogotovo ak starom cugeru veli – “Sinoć san se napija do daske, sorry”). Ajde de jednom, no dva puta za redom ne toleriraju ni Boduli, Bodulice još manje, a kamoli ja koga su lijeni i vavek usporeni Beograđani svojedobno nazvali “Švabo” (jer sam, ma koliko tamo popio prepečenica, uvijek došao na sekundu točno, a kada su mi kazali: “Ajmo bre prvo nešto da popijemo”... odgovor je bio: “NEIN, poslije kada postavimo radove”!). Aber, treći puta Bog pomaže, i to na način da kompenzira sve prvotne propuste. Doša Neno i prije dogovorenog termina, odveo me poslije dve-tri trave doma, ostavio me uz nazovi komp samog u kući, pokazao gdje ima rakije, gdje je pršut, gdje fino domaće crno vince i, i ostavio da radim, odnosno pišem o Marini T. B. Hej (!) a ja već dva dana uzrujan prešao poslije dugo vremena s pive na travu. I možda (vjerojatno je!) utjecaj travarice djelovao na tekst, kome sam se kasnije (apsolutno trezven) uistinu divio, a kako sam naknadno doznao od autorice; svi su rekli da je super... osim, jasno, lektora koji je šizio i htio ama baš sve ispravljati od naslova – ELEMENT ZEMLJA do mog osobnog potpisa!

Čadino lječenje

A, zakaj sam u ranu zoru (8-9 uri) počeo piti va Balunu travu, a ne kavu? Auuu!!! Stara i duga priča, iskustvo družidbe s Darivojem Čadom, hrvatskim kiparom koji živi (?) i radi (?) u Njemačkoj već više od pola stoljeća... (upitnici stoga pošto ga nisam vidio dvadesetak godina i jer ne znam jel uopće živ da bi mogao raditi! “Ajde, gospon Komp, provjeri, ako uopće ima o njemu u tvojim dometima podataka”! “Hoću, hoću” – odgovara mi nježno, sretan što sam opet s njime i što sam ga uzdigao do svemirske Odiseje. & muči se moja mila kanta i muči, međutim na Gugliću nema spomena o Čadi. Idemo na Pogodak! Tu ga pitaju jel mislio na ime Dario Čada. Pita on mene da probamo rabiti tu nominaciju, na što ga naravno potaknem... tko zna, jesam li ja star i Putarovski već tako senilan da sam zaboravio ime nekada vrlo bliskog kolege, oliti neč ne štima s izvorima informacija moje (od ovog sam ljeta ubjeđen) desne ruke, može i lijevog komada mozga, kompića Kompe. Kujac... napisali bi četeri da ih ne cenzuriraju kreteni s pravog Chata... taj Dario je neki bezveznjak koji iznajmljuje apartmane, prodaje odvratno vino Ribar pod iskonski istarski teran, a možda i skriva u bačvama, nakon uhićenja drugog po jačini hrvatskog kriminalca Petrača, ni više ni manje, nego onog zbog kojeg niti moj Janko, petnaestogodišnji sin nikada neće doživjeti ulazak HR u EU.

AMPAK... kaj zaprav želim reknuti o Čadi, sem da je bio veliki (a možda još je) umjetnik i, iako mali i zdepast, više nalik kuharu nego artisti, VELIKA i draga OSOBA! Početkom osamdesetih u doba dok sam bio u NAJ – odnosima s Vlastom Delimar, kampirali smo pored Vrbovske na Hvaru na njegovom zemljištu. Isusa ti, on i ja smo svako veče otkačili do ispod – daske! Imao je i on ondje šator i često nije htio vratiti se u kuću, nego bi pekli ribe na gradele i na to popili litre i litre vina. Ujutro (ipak smo bili tada mladi) ustajali smo u ranu zoru i otišli u prvi otvoreni kafić, prije kupovanja po dućanima koji su još bili zaprti. Ja naručim duplu kavu a on travu. Nisam popio ni pola kave, već sam morao juriti na zahodišku; ostatke svog onog jučerašnjeg vina bih izbljuvao, i vratio se za stol izmučen, krvavih i suznih okeca, sav u znojidbi i drhtuljku (ruke su paradirale kao na prvomajskoj proslavi). Ponovi se ista stvar i drugi dan. Meni ponovno zlo od kave, a Čada se razbudi i preporodi od trave! Gledao me onako jadnog, tresučeg i mokrog, i reko: “BOLJE TRAVA NEGO KAVA”! Probo Ja onakav sav nikakav njegov recept. BUM! Zemljotres! Mislio sam da neću preživjeti 0,3 travarke, po savjetu frenda Čadarke, i već htio mu velnuti da je lud, da me ubio, kada odjednom tijelom prostruji blažena toplina, želudac prestane divljati, ruke se smiriše i sve bi BLAŽENO. “Ha, sam ti rekel – jel bolja trava nego kava”? “U pravu si” – priznao sam, te idućih dana odmah se lovio njegova lijeka. I bi bez ljubljenja zahodske školjke, treskanja, znojenja... mučnine.

Gdje je ta trava?

Nema u ovom tekstu mistike, jer sve su  tzv. “parapsihološke” pojave nestale s Korčule pred najezdom homo turisticusa. Jedino ovdje, na Bregu blizu Mirogoja dogodilo mi se Čudo. Baš kada je bilo otvorenje izložbe Anto Jerkovića u MSU u povodu nedavne njegove smrti. Išao sam u kupovinu i morao pisati. Jedina B. otišla je na Gornji Grad, i bilo mi je jako žao što ja ne mogu. Vraćajući se kući odjedno se naježim od čudnog osjećaja. Netko hoda pored mene. Mislim da je tako bilo kojih pet minuta. Jeza... no ne strah. Čudan, neopisiv doživljaj! Nije se pojavio, niti oglasio, ali kasnije kada su moji svi pozaspali a ja nastavio pisanjem do 3 ujutro, kroz otvoren prozor uz nenadani vjetrić i micanje lišća, kao da je ponovno ušao netko u sobu.

Bogo moj, gdje je ta prokleta trava! Da dođem sebi!

Ostavio sam je na Korčuli, na prozoru! Nisam je htio piti prije puta nit tegliti doma... ne želim da nanovo spadnem na Čadino liječenje.

A da taj pratitelj koga nisam vidio, već samo slutio nije bio Duh Darivoja Čade... živog il mrtvog, sve poradi naslova tripa, odnosno njegovih riječi?