Bologna: hladnokrvna likvidacija znanja

Jadikovka da su nam pisci dosadni, likovnjaci nemaštoviti, kazalištarci impotentni, kulturnjaci općenito paraziti, a znanstvenici sitni plagijatori, nažalost, ima poprilično smisla. Sve, izgleda, ostaje na leđima prevoditelja. Tim ljudima treba podići spomenik. Samo zahvaljujući njima preživljavamo na kulturnim, ali prije svega prosvjetnim, ostacima tuđe uljudbe. Oni su jedina cjevčica umjetnog disanja nekom budućem, bolje obrazovanom naraštaju. Neka se sad naši vrli “kreativci” svih fela i najpotkovaniji teoretičari svih profila slobodno izvole uvrijediti. Podastrite mi iznimke, i one će samo potvrditi pravilo.

Ipak, reći ćete, prevodi se zaista svašta! I tu ste potpuno u pravu. Nije mi namjera podržavati uvriježenu domaću pokondirenost i neproduktivnu predrasudu da je sve strano dobro, a da naše ništa ne valja. Samo želim uputiti na taj nevjerojatni mentalni sklop. Jer naša nacionalna zaluđenost uvozom pretvorila nas je u kolonijalne glupane koji jednostavno obožavaju stranu robu: od automobila i torbica do uvoza ideja. Učini nešto originalno, autentično, svoje – i selo će te ismijati. Kapaljka kojom nam stižu dobre stvari nedovoljna je za natapanje tolike mentalne jalovine.

Uvoz ideja

Jedna od takvih kapi jest i knjiga Konrada Paula Liessmanna, sveučilišnog profesora na bečkom Filozofskom fakultetu. Njegova knjiga Teorija neobrazovanosti doživjela je šesnaest izdanja i autoru donijela uglednu znanstvenu nagradu. Kod nas se vjerojatno nikad ne bi pojavila da se prethodno nije dogodio uvoz grandiozne političke ideje koju knjiga kritizira: uvoz ideje “društva znanja”. No kako bismo skratili nepotrebnu priču, učinit ću ono čega se inače libim – prenijeti tekst izdavača s korica knjige:

“Teorija neobrazovanosti je aktualna, polemična i sjajno artikulirana kritika pojma ‘društvo znanja’. Kroz devet britkih poglavlja ovaj esej o europskoj politici obrazovanja i kulture analizira medijske pojave poput ‘Milijunaša’ i njemu slične kvizove kvaziznanja, razmatra seriju neuspješnih reformi obrazovnih sustava (s posebnim osvrtom na opsjednutost PISA-testiranjima i Bolonjskim procesom), razmišlja o maniji rangiranja i beskrajnim i neplodnim javnim i privatnim debatama o propadanju razine osnovnoškolskog i srednjoškolskog znanja. Brojnim i duhovitim primjerima iz današnje sveučilišne prakse Liessmann upozorava kako se politikom popuštanja ‘kapitalizaciji duha’ (umjesto otpora ‘produhovljenjem kapitala’) nedvojbeno srlja u opću, masovnu i sveprisutnu, upravo vrišteću neobrazovanost te kako se omiljena političarska fraza ‘društvo znanja’ jasno pokazuje kao isprazna demagoška floskula.”

To bi moralo zainteresirati javnost zemlje u kojoj je provedba reforme obrazovanja po istoj špranci ušla u svoju zrelu fazu i kad bi trebala pokazati prve konkretne rezultate, zemlje u kojoj je najprodavaniji publicistički naslov godine simpatetičkomagijska kvaziduhovna njuejdžerska Tajna (čije domaće izdanje, by the way, kaska za svijetom nekoliko godina), a najprodavaniji roman Sise i guzice neke starlete. Teorija neobrazovanosti nije se našla ni na kojoj listi, čak nije ni nužno da se nađe. Nakon tri ili četiri godine reformskih napora u visokom školstvu politika bi trebala obratiti pažnju i na zdravu kritiku te reforme. A kritika jasno i glasno kaže: ustrajavanje na “društvu znanja” moglo bi nas dovesti do toga da s vradžbinskih “Tajni” i literarnog “Seksa na eks” kao vrhunskog domašaja uskoro spadnemo na još niže grane općeg stanja duha.

Sloboda u krivom smjeru

U redu, slažem se, ne moramo pretjerivati. Ne moramo svi biti Hegeli ili Einsteini. Naravno da ne moramo, niti to možemo. Ali pazite: nama tako draga individualna sloboda jest spoznajni i samospoznajni proces, upozorit će nas Liessmann, očito (ne) ponavljajući uzalud. A da bismo spoznali, moramo nekog vraga i znati, što ćemo postići jedino tako da učimo, što pak podrazumijeva i da učimo misliti (svojom glavom, bi rekli). Ustrajavanje na poglupljivanju, oponašanju, nekritičnosti, fahidiotizmu i svemu ostalome do čega dovodi podilaženje sebi (a inzistirati na trivijalizaciji jest isključivo podilaženje sebi) vodi nas u smjeru suprotnom od slobode. Nevjerojatno uznemirujuće zvuči upozorenje da bi nas društvo znanja, umjesto da nas oslobodi, moglo pretvoriti u još pomnije okovane sužnje kapitala. Blesastu masu bez individualnosti koja maše repom od sreće samo dok ima štogod lijepo i šareno kupiti – svejedno bio to auto, nos ili diploma – i kasnije to krvavo otplaćivati. A kako ni naši domaći kapitalisti nisu baš neki briljantni vizionari, ili visokoobrazovana uglađena gospoda s osjećajem za kontribuciju na razini čovječanstva, perspektiva slike društva i nije nam bajna. Već je lako možete zamisliti: malobrojni tutleki koji se vozikaju u ispoliranim terencima maltretiraju mnogobrojne tutleke koji se koriste javnim prijevozom i povremeno divljaju po stadionima. Svi zajedno sve što imaju kupuju od nekog trećeg i misle, kao i svi glupani, kako su pametni zato jer su nešto “povoljno” kupili. A pritom njih barem 40 posto, prema snoviđenju ministra obrazovanja i sporta, s magistarskom diplomom u džepu, ovaj put legalnom, nipošto nekim marifetlukom đapićevskog tipa. 

Stvar uopće nije bezazlena. Dok gledamo na drugu stranu, netko nam uvaljuje. Još gore, dok kao pravi prostaci gledamo za nečijim dupetom, podvaljuju nam tako suptilno i rafinirano da nećemo ni primijetiti, i to zadugo, vjerojatno nikad, jer smo već sad polubarbari. Njih nekoliko  koji vide što se događa – šute i tiho rade (poput Irene Miličić, urednice koja je objavila ovu knjigu u nas). A što će? Eto; prevedu i objave ponekad kakvu knjigu, tkogod prozbori dvije, tri pametne na televiziji dok ga oni nesretni novinari-voditelji bržebolje ne prekinu, napišu kakav članak koji je većini i tako predugačak za čitanje i – drže palčeve.

Devet Danteovih krugova

Što je, dakle, tako silno važno i dobro u Liessmannovoj knjizi? Zapravo, tako je nabijena dobrim stvarima da je već i samo nabrajanje zanimljivo, a to je, priznat će i najstariji i najiskusniji u našem plemenu, prava rijetkost! Kako smo već rekli, knjiga je komponirana od devet povezanih i nadopunjujućih eseja, nešto nalik Danteovu paklu, samo u konačnici puno strašnije.

U prvom, koji se zove Tko želi biti milijunaš, autor nas nježno i bezazleno, hineći dobrodušnog taticu koji zavaljen u fotelji gleda popularni show, uvodi u problem raspravom što to znanje ili obrazovanost uopće jest, a što je poluobrazovanost pod kojom nam se znanje često podvaljuje.

U drugom eseju ili, ako hoćete, poglavlju Što znači društvo znanja Liessmann oštroumno razotkriva informacijsko društvo kao zapravo dezinformacijsko, te da je stjecanje znanja postalo samo sebi svrha bez želje za mudrošću i samorazvojem pojedinca (tako zastarjele kategorije!), da nas je snašla novokapitalistička utopija cjeloživotnog obrazovanja kao svojevrsni pedagoški nihilizam, poantirajući kako nas je mimoišlo predviđanje informatičko-revolucionarne utopije o nestanku klasične industrije dolaskom informacijskog doba.Upravo obrnuto: dobili smo industrijalizaciju znanja. Sveučilišta su se pretvorila u velike pogone gdje proizvodne brigade ispunjavaju norme, gdje radnik ne postaje znalac, nego znalac radnik. “Znanstveno” više nije ništa više od etikete koja se stavlja samo radi prestiža...

Globalna prosvjetna laž

Treći esej naslovljen je kao Obrazovanje, poluobrazovanost, neobrazovanost. “Ni u jednom se području nije toliko lagalo kao što se to i nadalje čini unutar prosvjetne politike” objašnjava nam autor europsku situaciju, pazite, istovjetnu našoj današnjoj. Progovorit će tako o protuslovnoj situaciji mržnje reformatora svih smjerova spram tradicionalne ideje obrazovanja jer “pomisao da bi ljudi mogli pokazivati nesvrhovito, suvislo znanje, sadržajno usmjereno prema tradicijama velikih kultura, znanje koje ih osposobljava ne samo da oblikuju karakter, nego im podaruje i trenutak slobode nasuprot diktatima duha vremena, za njih je očigledno užasna”. I “dok se s jedne strane znanje prodaje kao resurs budućnosti koji se munjevito povećava, o čemu svjedoči glupa metafora o eksploziji znanja, dotle s druge strane opće znanje opada tempom koji nas ostavlja bez daha”. Mjesto ministrova savjetnika zauzeo je event manager, a kad je cilj jedino utilitaran, i kad je ideal timski rad – suspendira se individualnost, dovode se u pitanje ciljevi klasičnog obrazovnog diskursa, autonomija subjekta, suverenost pojedinca, odgovornost jedinke... sve priližno važni sastojci u cušpajzu demokracije.

U četvrtom poglavlju PISA: ludilo rangliste označava stanje prosvjetne politike kao “buljenje u rangliste”. Kvaliteta danas znači loše kopirati uzore na ranglistama. Dolazi do fetišizacije akcidentalnog, i ono što slučajno može biti razumno u određenim uvjetima apsolutizira se i oblikuje kao jedini kriterij. Tako se umjesto konkurencije metoda dobila umjetna konkurencija vječno istog. U ovom poglavlju autor se dotiče i evaluacije kao psihijatrijskog simptoma prisile, a fetišizaciju rangliste objašnjava kao “izraz i simptom specifičnog pojavnog oblika neobrazovanosti: manjak moći rasuđivanja”. Čistim i golim kvantificiranjem znanstvenici i studenti su “oslobođeni muke čitanja članaka koje treba prosuditi” jer “dovoljno je znati u kojem časopisu je taj članak izišao, kako taj članak kotira i koliko se bodova zbog toga može dodijeliti tom članku”. Na kraju, kad sve pomnožimo i podijelimo, “imamo sigurno obilježje kvalitete, pa tako od onog što su istraživači napisali više ne moramo pročitati ni retka”.

Neproduktivni Kant

Peto poglavlje Koliko teži znanje započinje duhovitim “slučajem Kant” gdje je zorno pokazano kako bi Kant kao znanstvenik propao kao bezuspješan po današnjem sistemu bodovanja. Slijedom toga Liessmann govori o pritajenoj transformaciji slobodne znanosti u neslobodne uslužne djelatnosti, o prevlasti ekonomističkog očišta u evaluacijskim postupcima kojima se načelno ignorira ono neobično, originalno, kreativno i inovativno, “dakle baš ono što u društvu znanja predstavlja tako veliku vrijednost”. Izvrsnost, kao parola evaluacijom posredovana, sad predstavlja osrednjost. Evaluacijski pritisak usput producira novu, vlastitu književnu vrstu: prozu koja opisuje naloge i projekte, prozu samoprikazivanja i vrednovanja gdje se izražavaju “poetski troškovi istraživanja”, čitav korpus nonsensne papirologije kojom znanstvenici moljakaju sredstva od menadžmenta. “Bez obzira na komični efekt koji nedvojbeno postoji kad znanstvenik razmišlja o tome kako da svoj istraživački učinak u slijedećoj godini poboljša za 13,5%, ove igre dovode do virtualnog kozmosa friziranih projekata, brojki i dijagrama koji ima sve manje veze sa stvarnošću”, kaže Liessmann u tom poglavlju.

A u šestom eseju Bologna: praznina europskog visokoškolskog prostora već sasvim zaoštrava stvar. Poglavlje otvara rečenicom “Bijeda euoropskih visokih škola ima svoje ime: Bologna”. Malo kasnije govori o “hladnokrvnoj likvidaciji” smisla sveučilišta, a još nekoliko stranica dalje kako “moderni sveučilišni reformatori poznaju samo jednog stvarnog neprijatelja: neovisan istraživački duh...”, zatim o “IKEA- obrazovanju” narugavši se sistemu modula, a posebno mu se smiješnom čini “mobilnost” studenata i profesora, jer nakon unifikacije “modula” sasvim je svejedno gdje se studira pa čovjek “lijepo može ostati sjediti doma”. Liessmanna najviše šokira što “znanstvenici gotovo bez otpora kapituliraju pred nedotupavim floskulama iz žargona kojim se služi New Management”.

Projekt protuprosvjetiteljstva

Sveučilišta se pretvaraju u birokratizirane monstrume, ispričat će nam dalje autor, i sve potanko objasniti, u sedmom eseju Elitno obrazovanje i protuprosvjetiteljstvo. Tako se mali humanistički znanstveni instituti pokazuju “nerentabilnima” i potpadaju pod stigmu natjecateljske nesposobnosti. Inflacija magisterija u građanstvu kao najveći manevar obmane. Internacionalizacija kao segregacijski proces elite posebno muči Liessmanna pa ovdje govori o problemu jezika i o anglosaksonskoj znanstvenoj kulturi koja je proglašena idolom. Na kraju ispada da je jedina “dodana vrijednost” koju humanističke znanosti mogu obećati: ideološka uslužnost. Tako se događa da je “strukturalno ograničavanje elaboriranog znanja društva na jato odabranika (na nešto drugo elita ni ne pomišlja) u krajnjem slučaju predmoderno, gurajući znanstvenika u ulogu svećenika”. Stoga poglavlje zaključuje riječima: “Širom svijeta djelatni neofeudalni kapitalizam i njemu pridružene znanosti zaslužili su da ih se nazove pravim imenom. Riječ je o projektu protuprosvjetiteljstva.”

U osmom eseju Ispod crte: Vrijednost znanja opet je više nego izravan. “Rado se govori o uklanjanju zastarjelog znanja, o brisanju memorija s pohranjenim podacima i o odbacivanju nepotrebnog balasta znanja. Drugim riječima: svoje tobožnje najveće dobro društvo znanja u međuvremenu tretira kao da se radi o zadnjem smeću”, kaže Liessmann. Evo još: “umjesto integralnog momenta čovjekova obrazovnog procesa znanje postaje sredstvom u borbi za tržišta...”, a “Nijedno društvo nije stoga o znanju govorilo tako odbojno kao društvo znanja, jer mu nije stalo ni do istine niti do obrazovanja. I za moderni menadžment znanja vrijedi neizgovoreno načelo: ne spoznaj!” U tom se poglavlju još bavi i misterioznim “bilanciranjem znanja” kao produktom svijeta koji pati od “istinskog sindroma kvantificiranja”.

U posljednjem eseju Dosta je reforme obrazovanja! autor poziva da se napokon prestane s reformiranjima jer je dojma – a pritom je uvjerljivo i prenio taj svoj dojam – da ovaj put “obrazovanje pada skupa sa svojom reformom”, a duh te reforme jest “gigantska ljuštura riječi bez ikakva sadržaja – pogrešna svijest”. Pritom “reformna ideologija prikazuje fantazmu permanentne revolucije Lava Trockog kao liberalnu karikaturu”. Sve u svemu, “Demokracija se reducira na spektakl votinga nalik na kasting šouove”; drugim riječima, glupani svih zemalja ujedinit će se pod zastavom poglupljenja obrazovne reforme, a da, kao pravi glupani, neće ni shvatiti što ih je uopće snašlo.

Baš kako sam i obećao: samo nabrajanje važnijih točaka je zanimljivo. Ako ste dogurali do ovdje, za vas ima još nade, a sa svoje strane moram reći da mi ni nakon višekratna čitanja knjige ovo uopće nije bilo dosadno pisati.

Nesuvislo društvo (u kutu)

Liessmannova kritika fenomena koji je poharačio Europu unatrag deset godina kristalno je bistra i precizna. Možda se malo previše uzda u tradiciju prosvjetiteljstva i dalo bi se raspravljati o tome događa li se što se događa usprkos toj tradiciji ili upravo zahvaljujući njezinu utjecaju. No u redu, Liessmannova kritika stoji, i ta rasprava nipošto nije krucijalna.

Ono što beskrajno čudi jest nedostatak slične kritike kad se kod nas pojavila – sada je očito, iz Bruxellessa prekopirana – Primorčeva inicijativa i bombastična medijska kampanja.

Zašto “Bolognu” i društvo znanja nije oštro kritizirala naša oporba i kvaziljevica? Pa ipak je to bila inicijativa vlasti. Ne, oni se bave “životnim” pitanjima, primjerice kritikom Crkve i njezina vjeronauka (Nego što će crkva gurat u školama? Badminton?), a najmaštovitija zamjerka koje se mogu domisliti i koju slušamo triput tjedno kao seks malograđana jest da je ta natražnjačka Crkva, molim vas lijepo, palila vještice u srednjem vijeku. Istovremeno nam ovi vladajući briselski mađaroni sustavno uništavaju obrazovni sustav i na mala nas vrata uvode u novi srednji vijek. “Ljevica” se svodi na pomodne tlapnje u glavama mladih, ili starijih s figom u džepu koji besramno govore o apstraktnim radničkim i intelektualnim slobodama, napretku i antiglobalizmu, dok istovremeno doma bez puno pardona eksploatiraju bedinericu. Ili pak pišu te nekakve klasno, rasno, spolno, rodno “osviještene” angažirane pamflete, a ako ih slučajno zamolite za tekst, mrtvo-hladno vas “drugarski” odbiju jer “ne pišu za kikiriki”. Sve se, dakle, svodi na cirkus i paradu, i svi znamo tko već vlada i što vlada, ne samo društvom preko politike, nego i srcima ljudi. Profit. Svejedno krupan ili sitan. Sve ostalo je samo lakrdija.

Zašto se s kritikom nije oglasila kvazidesnica? Oni bi bar trebali biti konzervativni i netolerantni prema reformama. Ako su pak njihovi na vlasti, zašto nisu napali uvoz ideje koja prijeti da će rastočiti i ovo malo pameti što još po kojekakvim zakutcima ima njihova presveta Nacija. Jok, oni se bave ljudskim pravima Marka Perkovića Thompsona, i očekivati je da pokrenu inicijativu za spomeničku zaštitu njegova scenskog rekvizita – velikog mača. Opet cirkus, opet parada i kič. Ako će i gunđati protiv Europske unije, to je samo zbog neugodnih civilizacijskih tekovina, nipošto zbog neoliberalističkih podvala kakvo je “društvo znanja”.

To potpuno nepostojanje suvisle kritike, suvislih političkih opcija, samo potvrđuje stanje barbarstva o kojemu smo govorili na početku: mi smo društvo blesana koje će ova reforma, po svoj prilici, dotući do kraja zato jer nas vode ljudi beskralježnjaci, a oporba su im amebe i člankonišci. Lakrdija. I nikome se nećemo moći požaliti da nismo znali i da nas nisu lijepo upozorili, dok smo mi cirkusirali.

Za one koji žele znati manje: hajde, nije sve tako crno, reći ćete i ja ću se rado složiti s vama. Liessmann je svojom knjigom na temu društva znanja zapravo poručio samo ovo: cure i dečki, mi se zajebavamo, a stvar je ozbiljna. I jedino što je bilo potrebno jest da i kod nas to netko kaže. Pa kad već nije, hvala prevoditelju i izdavaču na još jednom, nadajmo se ne sasvim beskorisnom uvozu.