Spectre, r. Sam Mendes, 2015.
U trenutku kada arhetipski lik inteligentnog i emocionalno inhibiranog ubojice, usađen u kolektivnu pop kulturnu svijest prema strogo definiranim obrascima, dramaturškim obratom pretvori u pomalo karikaturalnu verzija Edwarda Snowdena, pred dilemom smo na koji način takav pokušaj vrednovati. Je li to konzumeristički produkt koji apsorbira fenomene suvremenosti ili neočekivani pokušaj razračunavanja s istom?
Posljednjih se godina dokumentarni film kao žanr nalazi u fokusu šire kulturne javnosti, osiguravajući poseban status stvarnom protagonistu u sukobu s dominantnim kretanjima. Najbolji je primjer uspjeh filma Laure Poitras Citizenfour, koji je od Snowdena načinio svojevrsan simbol pobune protiv zloupotrebe novog svijeta sofisticirane tehnologije. Njegova je subverzija u osnovi jednostavan čin prokazivanja zakulisne manipulacije u proklamiranoj borbi protiv terora. U ime sigurnosti čovjek biva ogoljen i pretvoren u objekt različitih interesnih sfera.
Dobar, loš, zao
Nije James Bond jedini komercijalni produkt s ciljem površnog komentara suvremenog stanja, ali indikativno je kako nekadašnji predstavnik imperijalističkih pretenzija postaje branitelj tzv. demokratskog poretka sa svim vrijednostima koje on deklarativno podrazumijeva. Pritom se imperijalistička prošlost kao uzrok današnjih previranja kamuflira i zamjenjuje nekim iracionalnim izvorima. Spectre Bonda postavlja u središte borbe protiv vlastitog establišmenta, u trenutku kad on pronalazi nove mehanizme sustavne kontrole nad svim društvenim segmentima. Ne možemo poreći potencijal teze o terorizmu kao održavatelju industrije moći i nadzora, iako doduše nije jasno, izuzmemo li domenu njihova dosega, kako se to tajne službe u klasičnom smislu, razlikuju od naprednih metoda kontrole. U oba slučaja pretpostavka je postojanje paralelnog sustava koji negira konvencije o ljudskim pravima. Ili je Bond upao u krizu identiteta otkrivši zabludu na kojoj opravdava vlastito postojanje? Vjerojatnije je ipak riječ o nostalgiji za hladnoratovskim vremenima u kojima se podjela na dobre i loše sama nametala.
Tendencija da Bond postane junak bliži novom senzibilitetu, u kojem karakterna nesavršenost i propitivanje arbitrarnih granica dopuštenog postaju poželjni u identifikacijskoj težnji gledatelja, vidljiva je u zadnjih nekoliko nastavaka serijala. Međutim, potencijal teme ostaje zarobljen u okvirima klasične bondovske naracije kojom dominiraju nejasno motivirani zlikovci, žene objekti i akcijski pothvati sa svrhom prezentacije tehnoloških inovacija.
Glavna odlika onog što bismo uvjetno mogli nazvati postmodernim stanjem jest relativizacija "velikih" tema. Međutim, to nerijetko rezultira nekritičkim izdvajanjem iz konteksta i eskapizmom koji se opravdava interferencijama u realnost, iako u osnovi ostaje konzumeristički produkt čiji je konačan cilj zamagliti tu istu realnost.
Nepodnošljiva lakoća prikaza stvarnosti
Aktualne i scenaristički zahvalne manifestacije globalnih potresa svjesno se uklapaju u filmsku priču. Gledatelj ne traži uporišta u stvarnosti, niti mu je to primarna okupacija. Svaka trauma efikasno se pretvara u naizgled bezazlenu zabavu. I upravo lakoća kojom se pristupa kompleksnoj problematici postaje kamen spoticaja svake potencijalne analize, jer očituje banalnu činjenicu komercijalne isplativosti eksploatacije društveno relevantnih pitanja. Aktualnosti se pojednostavljuju, problematične teze odbacuju, a modificirani i izolirani djelići stvarnosti pretvaraju u pogon i pozadinu filmske radnje. U današnjem svijetu povećane kontrole i gubitka privatnosti, bondovska priča postaje projekcija budućnosti bez ikakvih pretenzija da ocrta stvarne uzroke i implikacije tog scenarija. Štoviše, stječe se dojam da će umjesto nas stvari razriješiti samoprozvani zaštitinik pravednog poretka (iako nas Snowdenov slučaj uvjerava da stvari i nisu tako jednostavne).
Međutim, da nas zanimaju uobičajene slabosti holivudskih franšiza, kao preduvjeta čitave industrije neobvezujuće zabave, problem i ne bi bio naročit. Imali mi prema konzumerističkoj kulturi afirmativan ili negativan stav, prilično je jasno da cilj nije osvijestiti poziciju konzumenta uslijed manipulativnih metoda proizvodnje dobrog potrošača. A zasigurno nije novost niti samoukinuće svakog diskursa, njegovim suptilnim uklapanjem u potrošačku dinamiku. Ipak, i dalje ne može, a da ne zadivi jednostavnost kojom se fenomeni suvremenosti prevode u jednokratni jezik spektakla. Izdvojeni iz okolnosti koje ih uvjetuju, problemi postaju samodostatni i naizgled nepovezani. Nije to nužno samo Bondova boljka, do izražaja dolazi prilikom obrade svake kontroverzne teme, kad se stvari prikazuju iz rakursa zainteresirane strane. U slučaju komercijalnog spektakla to obično znači senzacionalizmom poticati gledanost. Kontraefekt koji nastaje obrće vrijednosti i ono esencijalno odjednom postaje površinski sloj stvarnosti.
Na valu trenda
Čak kad bi u masovnim spektaklima bilo moguće razriješiti ove paradokse i na više razina intervenirati u filmsku priču, nužno bi se izgubila temeljna logika spektakla, bazirana na jednostavnim kontrapunktima narativne strukture. Međutim, trenutna situacija zamagljivanja problema uz prividni komentar produbljuje površno dohvaćanje ionako teško razlučivih fenomena. Umjetni osjećaj angažiranosti pogoduje održavanju statusa quo. Stvarnost nećemo drugačije doživjeti jer je srž izmakla negdje između spašavanja najnovije djevojke i bratoubilačkog obračuna. Kad govorimo o Bondu, činjenica da je riječ o serijalu sa specifičnim mehanizmima izgradnje priče i publikom određenih očekivanja, ne opravdava lažne i predvidljive pokušaje angažiranog društvenog komentara. Ne zaboravimo, biti "društveno kritičan" danas je poželjno