Borba protiv patrijarhata je i borba protiv diskriminacija

Publikacija Nasilje nad lezbijkama, gejevima i biseksualnim osobama u Hrvatskoj autorica Aleksandre Pikić i Ivane Jugović u izdanju Lezbijske grupe Kontra sadržava rezultate prvog istraživanja u Hrvatskoj provedenog unutar LGB zajednice, koje je provedeno krajem 2005. na uzorku od 202 osobe iz LGB populacije u Zagrebu, Rijeci i Osijeku. Istraživanje je fokusirano na rasprostranjenost i strukturu nasilja nad LGB osobama zbog njihove seksualne orijentacije te na psihofizičke posljedice nasilja.

U svakom društvu javnost osuđuje fenomen nasilja i karakterizira ga kao negativnu pojavu koju treba najstrože kazniti. U Hrvatskoj je u posljednjih desetak godina bilo nekoliko kampanja s namjerom povećanja sigurnosti građanki i građana, ali usprkos tome, svjedoci smo nasilja koje se provodi nad stigmatiziranim grupama i zajednicama. Kako autorice navode već u uvodu publikacije, LGB osobe, zbog društvenih predrasuda koje ima većinsko stanovništvo, trpe razne oblike diskriminacije i nasilja. Društvo takva ponašanja često ne prepoznaje kao nepravdu ili nasilje, pa nerijetko izostaje javna osuda počinitelja. Budući da je nezainteresiranost većine uvijek plodno tlo za daljnje širenje nasilja prema slabijim skupinama, seksualne manjine jedna su od takvih manjinskih, stigmatiziranih zajednica u heteronormativnom društvu.

U ovoj publikaciji navode se i rezultati istraživanja iz 2002., koje je provedeno na uzorku od 600 osoba u Hrvatskoj, a prema kojem gotovo polovica ispitanih osoba smatra da su prava homoseksualnih osoba ugrožena te smatra da im se treba omogućiti pravo na bračnu zajednicu. Prijateljstvo s homoseksualnom osobom prihvatila je također polovica ispitanih osoba. Svaka četvrta ispitana osoba ne bi prihvatila homoseksualne osobe ni u jednom slučaju, pa čak ni kao stanovnika Hrvatske.

Patrijarhat i nasilje

U sklopu Ljetne psihologijske škole Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 2003. je istraživano znanje i stupanj prihvaćanja homoseksualnih osoba na uzorku od 365 Zagrepčanki i Zagrepčana. Zanimljiv je rezultat tog istraživanja: polovica ispitanih osoba misli da je homoseksualnost bolest (iako je ona još 1979. skinuta s liste bolesti).

Još jedno, najnovije istraživanje – koje je provela psihologinja Maja Parmač u Zagrebu, Rijeci i Splitu 2005., na uzorku od 1121 osobe – pokazalo je prilično poražavajuće rezultate. Osim činjenice da su muškarci generalno homofobniji od žena, pokazalo se da imaju i jače izražen negativan stav prema homoseksualnim muškarcima nego prema lezbijkama. Promatramo li to iz perspektive patrijarhalnog modela društvene (ne)poželjnosti, gdje je muška figura temeljni nositelj modela, a ženska je seksualnost potpuno zanemarena i nevidljiva, ne moramo se osobito čuditi rezultatima u kojima bi se, primjerice, sina homoseksualca odreklo 14% muškaraca i 3% žena. Pritom bi se kćeri lezbijke odreklo 5% muškaraca i 1% žena. Ovi rezultati neupitno pokazuju da borba s homofobijom ujedno mora biti korjenita borba s patrijarhatom i patrijarhalnim modelima kao onim iz čega većina diskriminacija i proizlazi. Stoga je borba protiv patrijarhata ujedno i borba protiv diskriminacija.

Kako istraživanje pokazuje, revolucionarniji pomaci se nisu dogodili ni 2003., kad je prvi put u povijesti Hrvatske istospolna zajednica prepoznata kao pravni subjekt kroz Zakon o istospolnim zajednicama.

Za bolje razumijevanje rezultata istraživanja i ove tematike općenito svakako je korisno to što autorice iznose definicije nasilja kroz definicije kategorija nasilja prema ekspertnoj skupini. Prema toj podjeli pojavljuje se ekonomsko, psihološko, fizičko i seksualno nasilje. U podlozi svih tih oblika nasilja nalazi se zloupotreba moći počinitelja koji koriste stigmatizirani položaj LGB populacije u društvu. Nakon ovih definicija, iduće poglavlje donosi nam komparativnu statistiku i rezultate istraživanja provedenih na homoseksualnoj i biseksualnoj populaciji u Poljskoj, Rumunjskoj, Sloveniji, Mađarskoj i Slovačkoj.

U četvrtom poglavlju slijedi opis metoda istraživanja koje su autorice koristile (uz svesrdnu podršku vrijednih volonterki i volontera kojima su u uvodu uputile posebne zahvale) u svom istraživanju 2005., u tri hrvatska grada – Zagrebu, Rijeci i Osijeku. Ukratko, te metode se koriste kod istraživanja osjetljivih tema te skrivenih i teško dostupnih populacija. Anketari-lokatori serijskim upućivanjima nalaze druge sudionike/ice, tako da se metoda lančanog upućivanja (multipla snowball metoda) temelji na opreznom planiranju i usmjeravanju postupka pronalaženja ispitanika/ica kako bi se došlo do uzorka željenih karakteristika.

Anketno istraživanje LGB populacije provedeno je u navedena tri hrvatska grada.

Psihološko, seksualno, ekonomsko i fizičke nasilje

U poglavlju s rezultatima istraživanja (provedenog uz sudjelovanje ukupno 202 sudionika/ica s približno jednakim udjelom muškaraca i žena) autorice navode i da su pitanja bila usmjerena na dva vremenska razdoblja i iskustva koja su ispitanici/ice imali s nasiljem: prije 2002., te od 2002. do kraja 2005. godine. Ta dva vremenska razdoblja odabrana su zato što je od 2002., kada je organiziran prvi hrvatski Gay Pride, počelo novo razdoblje za LGB populaciju u Hrvatskoj, obilježeno prije svega njezinom vidljivošću drukčijom od dotadašnje. Tijekom tih godina ustanovljen je pravni tim Iskoraka i Kontre, održana su četiri Gay Pridea, a lezbijska organizacija LORI provela je kampanju za promicanje prava homoseksualnih osoba Ljubav je ljubav.

Prema one četiri kategorije nasilja (ekonomsko, psihološko, fizičko i seksualno) dobiveni su rezultati pokazali da je više od polovice sudionika i sudionica doživjelo neki oblik nasilja u razdoblju od 2002. do kraja 2005., zato što je netko mislio da su gej, lezbijka ili biseksualna osoba.

Od četiri kategorije nasilja, ispitanici/ce najčešće su doživljavali psihološko nasilje (41,7%), nakon čega slijedi seksualno nasilje koje je doživjela gotovo trećina osoba. Ekonomsko nasilje doživjelo je 20% osoba, a fizički je bilo napadnuto čak 14% ispitanika i ispitanica.

Usporedbom statistika iskustava s nasiljem na temelju spola, autorice nailaze na rezultat po kojem je znatno više žena doživjelo seksualno nasilje od muškaraca ili su im češće upućivani seksualni prijedlozi. Primjerice, jedna 29-godišnjakinja kaže: “Seksualnih ponuda je bilo prilično – jedna od njih u tramvaju – budući da sam skroz out, to se valjda tumači kao poziv živahnim starčićima da se pridruže meni i mojoj djevojci.”

Istraživanje je i ovaj put pokazalo da se nad muškarcima češće provodi fizičko nasilje jer se homoseksualne muškarce smatra većom prijetnjom patrijarhatu. Zastrašujući je iskaz jednog 29-godišnjaka: “Bilo je to prije dvije i pol godine. Vraćajući se kući iz kazališta, naletio sam na skupinu skinhedsa, koji su me prepoznali kao osobu koja je nastupala na televiziji obučena kao žena. Slomili su mi nos, ruku, fraktura lubanje i slomljena čeljust. Mislim da je sve jasno”. Ovo me podsjetilo na osjećaj bola i ljutnje te želju da na neki način reagiram, pri posjetu prijatelju u Traumatološkoj bolnici u Zagrebu, nakon što ga je divljački napala nadmoćna skupina predrasudama i mržnjom gonjenih zdravih hrvatskih mladića.

No, ekspresija patrijarhalnih modela vrlo se jasno vidi i na primjerima nasilja nad homoseksualnim ženama, koje se prema patrijarhalnom modelu doživljavaju kao objekti, tako da osobe koje provode nasilje smatraju da mogu raspolagati njihovim tijelima.

80% napada nije prijavljeno policiji

Istraživanje također pokazuje da je dob značajna varijabla kod doživljavanja ekonomskog i seksualnog nasilja, kao i da između zagrebačke, osječke i riječke regije nema značajnije razlike u ukupno doživljenom nasilju.

Najčešći počinitelji ekonomskog nasilja su članovi uže obitelji, rodbina, partneri/ce, poslodavci, prijatelji/ce. Počinitelji koji najčešće provode nasilje na psihološkoj osnovi nepoznate su osobe na javnim mjestima (otvorenim i zatvorenim), kolege/ice u školi, fakultetu i na poslu, članovi uže obitelji, svećenici i drugo vjersko osoblje. Počinitelji fizičkog nasilja u najčešćoj mjeri su nepoznate osobe na otvorenim i zatvorenim mjestima, kolege/ice, partneri/ce.

Zadnja kategorija pokazuje da su najčešći počinitelji seksualnog nasilja nepoznate osobe na zatvorenim i otvorenim mjestima, prijatelji/ce, kolege/ice, bivši partneri/ce, poznanici, članovi rodbine.

U većini slučajeva osobe koje su tražile pomoć nakon doživljenog nasilja, nisu naišle na razumijevanje okoline, uglavnom zbog predrasuda. A to se, nažalost, odnosi i na institucije. Stoga ne čudi da čak 80% osoba koje su doživjele neki oblik nasilja u razdoblju od 2002. do kraja 2005. nije to prijavilo policiji.

Publikacija donosi još niz zanimljivih usporedbi i rezultata istraživanja koji se uglavnom ponavljaju pri istraživanjima nasilja nad LGB populacijom.

U zaključku autorice navode kako je ovo istraživanje pokazalo da je svaka druga lezbijka, gej ili biseksualna osoba pretrpjela nasilje zbog svoje seksualne orijentacije u posljednje četiri godine.

Općenito gledajući, istraživanje je pokazalo da je socijalna okolina žrtava nasilja upoznatija s njihovom seksualnom orijentacijom nego onih LGB osoba koje nisu doživjele nasilje. Također se pokazalo da homoseksualne osobe koje rjeđe prešućuju stavove o homoseksualnosti imaju veće osobno samopoštovanje.

Na kraju publikacije, koja predstavlja prvo viktimizacijsko istraživanje na lezbijkama, gejevima i biseksualnim osobama u Hrvatskoj, autorice su istaknule nekoliko smjernica za zajednički rad institucija na suzbijanju nasilja nad homoseksualnim osobama. Autorice naglašavaju nužnost suradnje zakonodavaca, policije, pomagačkih struka, medija, LGB udruga i drugih radi rješavanja pitanja nasilja nad LGB populacijom. Izneseni su prijedlozi:

– zakonodavcima: inkriminacija zločina iz mržnje kojim se obuhvaćaju svi govori i akti mržnje usmjereni protiv spolnih, rodnih, seksualnih, vjerskih, nacionalnih i rasnih manjina;

– državnoj statistici: unošenje i praćenje kategorije žrtve nasilja prema spolu/rodu, seksualnoj orijentaciji, vjeri, nacionalnosti i rasi u prijavi pravomoćne presude Državnom statističkom zavodu;

– policiji, psiholozima/gicama, psihijatrima/cama, liječnicima/cama: pažljivo i obzirno postupanje prema žrtvama homofobije na način kojim se poštuje njihovo dostojanstvo, radi izbjegavanja sekundarne viktimizacije;

– medijima: pažljivo i obzirno prikazivanje žrtava homofobije i cjelokupne LGBT zajednice na način da se ne reproduciraju predrasude te da se poštuje njihovo dostojanstvo;

– LGBT udrugama: sustavno dokumentiranje i izvještavanje o svim oblicima nasilja i diskriminacije, organiziranje savjetovališta za žrtve nasilja, njihove partnere/ice i članove obitelji, organiziranje edukativnih radionica za sva nadležna državna tijela.

Odgovornost politike i medija

Publikacija Nasilje nad lezbijkama, gejevima i biseksualnim osobama u Hrvatskoj ima izniman potencijal zbog iznesenih i sistematiziranih podataka, ali i zbog njezina edukativnog karaktera. Naime, ako dobro promotrimo dobivene rezultate, bit će jasno da su društvena okolina, (ne)postojanje političke volje, te mediji, kao kreatori fiktivnog reality showa, neupitno odgovorni za sve oblike diskriminacije. Jedni diskriminacije kreiraju, a drugi sankcioniranje posljedica diskriminacija ne doživljavaju kao svoju dužnost.

Na kraju, treba se pridružiti zahvalama koje su autorice uputile anketarkama i anketarima, koji su volonterski sudjelovali u istraživanju, a samim autoricama treba uputiti veliku pohvalu, jer su napravile značajan korak u procesu raskrinkavanja predrasuda, što je temelj sustavne borbe protiv svih oblika diskriminacije u hrvatskom društvu. Iskorak koji je ovdje načinjen na primjeru LGB populacije treba sad iskoristiti za daljnju mukotrpnu borbu protiv homofobije i patrijarhata, koji svoj diskriminatorni položaj moći održavaju zahvaljujući permanentnom zastrašivanju koje rezultira mržnjom i, konačno, nasiljem.