Borba za izbor

Nedavni američki izbori bili su uvježbavanje iskupljivanja. U trenutku kada su mnogi širom svijeta svijetu otpisivali američko biračko tijelo kao beživotnu glinu u rukama Karla Rovea, glasači su se probudili da bi Republikanskoj stranci zadali nateži udarac u posljednjih četvrt stoljeća. Ne samo nezavisni glasači i oni bliski centru glasali su za odbacivanje republikanskih kandidata, nego je i trećina protestanata – Busheva fundamentalistička kršćanska baza – glasala za demokrate.

I ja sam bio ugodno iznenađen. U danima nakon predsjedničkih izbora 2004. predviđao sam da će republikanci vladati sljedećih četvrt stoljeća zahvaljujući znatnoj među običnim ljudima raširenoj glasačkoj mašineriji koju su uspostavili – “razorna sila” s fundamentalističkom bazom u takozvanim “crvenim državama”. Na sreću, bio sam u krivu.

Dva puta

Naravno, mnogi su glasali za demokrate jer više nisu mogli podnositi svakodnevne skandale koji okružuju republikance u Kongresu. No, anketa za anketom pokazivala je da su dva ključna razloga koji su poticala glasače bili irački rat i snažan osjećaj da Bush vodi zemlju u krivom smjeru. U smislu nacionalne politike, izbor koji je bio na umu glasačima 7. studenog proročanski je artikulirao Jonathan Schell u svojoj knjizi The Unconquerable World iz 2003.: “Za Amerikance, izbor je odjednom između dvije Amerike i između dvije budućnosti međunarodnog poretka. U imperijalnoj Americi moć bi bila koncentrirana u rukama predsjednika, ravnoteža bi nestala, građanske slobode bile bi slabije ili izgubljene; vojni budžet premašio bi socijalni; jaz između bogatih i siromašnih vjerojatno bi se povećao; izbornom politikom, do mjere do koje bi još uopće bila važna, sve bi više dominirao novac, prije svega korporativni novac čiji bi utjecaj prevladao i nadjačao interese ljudi; socijalni, ekonomski i ekološki program zemlje i svijeta bili bi sve više odbacivani”.

Nasuprot tom smjeru “imperijalne Amerike” bio je onaj “republikanske Amerike” odane stvaranju korporativnog svijeta (u kojemu) bi golema koncentracija moći u izvršnoj vlasti bila umanjena; moć bi ponovno bila podijeljena između tri grane koje bi nastavile svoju odgovornost međusobnog provjeravanja i uravnoteživanja kako osigurava i Ustav. Građanske slobode ostale bi netaknute ili bi ojačale, novac bi bio izvučen iz politike a volja naroda ponovno bi se čula. Politika, a s njom i moć ljudi, oživjeli bi. Socijalni, ekonomski i ekološki programi zemlje i svijeta postali bi najvažnija briga vlade.

Dana 7. studenog 2006. američko biračko tijelo jasno je odbacilo imperijalni put.

No, nemoguće je pouzdano reći da su bili vrlo jasni kada je riječ o alternativnom smjeru koji biraju. Uloga je vodstva da osvijetli znakove na putu, a veliko je pitanje u ovom trenutku mogu li trijumfirajući demokrati osigurati takvo vodstvo.

Kompromis umjesto obećanog trenutačnog povlačenja

Irak je pokusni kunić. Kako su mnogi naglašavali, demokrati nemaju jedinstvenu strategiju za Irak. Situacija u Iraku se pogoršala do točke u kojoj su na raspolaganju samo loši izbori i mogućnosti.

Trenutačna Busheva strategija treba vojno poduprijeti vladu kojom dominiraju šijiti, a to ne funkcionira. Dopremiti još trupa da se situacija privremeno stabilizira, a zatim otići – plan koji je izvorno potvrdio John Kerry – ne može uspjeti s obzirom na to da je građanski rat uznapredovao do točke u kojoj čak ni milijun trupa neće moći ništa učiniti. Podjela Iraka na tri entiteta – sunitsko središte, šijitski jug i kurdski sjever – samo će jednostavno biti uvod u još veći sukob što će “privezati” još više američkih snaga. Povlačenje u baze ili u pustinju da bi izbjegli žrtve jednostavno će nametnuti pitanje: zašto su trupe uopće tamo?

Navesti Iran, Tursku i Siriju da se uključe kako bi se došlo do diplomatskog rješenja – takvog koje bi dvostranačka studijska skupina predvođena Jamesom Bakerom i Leejem Hamiltonom mogla preložiti – neće funkcionirati jer ni jedan, od stranaca nametnut sporazum, ne može biti protuotrov za smrtonosnu domaću dinamiku sektaškog sukoba koji je prešao onu točke iza koje više nema povratka.

Bush, naravno, ostaje šef kada je riječ o iračkoj politici. Nije vjerojatno da je taj tvrdoglavi čovjek prestao vjerovati u pobjedu, koju je ponovio kao svoj cilj na istoj konferenciji za tisak na kojoj je objavio ostavku Donalda Rumsfelda. Oni republikanski stratezi koji su više makijavelističkog usmjerenja, poput Karla Rovea, vjerojatno će nastojati uplesti demokrate u otegnutu dvostranačku izlaznu strategiju koja će stajati još više iračkih i američkih života tako da će sve do predsjedničkih izbora 2008., nered u Iraku također biti dvostranački.

Od sada nadalje, demokrati imaju moralnu težinu zemlje iza sebe. Imaju mogućnost ne samo ukloniti mlinski kamen vanjske politike nego i otvoriti put novom odnosu između Amerike i svijeta ako odaberu najmanje lošu rutu izlaza iz Iraka – onu uz koju pristaje i republikanac John Murtha koji, uz možda vodeće među demokratima, dobro poznaje vojne situacije na terenu: trenutačno povlačenje. Sa svim svojim tek začetim osjećajima o uzalud uništenim američkim životima, “našoj odgovornost prema Iračanima” ili mogućnosti da budu viđeni kao da se povlače podvijena repa, mnogi od onih koji su glasali za demokrate možda će imati određenih poteškoća u prihvaćanju stvarnosti da je trenutačno povlačenje najmanje loša od svih opcija. No, to je posao vođa: artikulirati gorku istinu kada to trenutak zahtijeva.

Nije osobito vjerojatno da će većina političara demokrata prihvatiti trenutačno povlačenje svojim vlastitom voljom. Bez bolje potkrijepljenog pritiska, vjerojatni smjer koji će odabrati jest osmisliti plan koji će biti kompromis s Bushem, što znači još jedan neprovediv patchwork plan.

Vojni pritisak na civilnu vlast

Jedan izvor pritiska mogao bi biti vojni. Dobro je poznato da su vojni glavešine u stanju krajnjeg nezadovoljstva civilnim vodstvom jer smatraju da Irak uništava američki vojni kredibilitet. Kada je general major William Caldwell, stariji glasnogovornik američke vojske u Iraku, 19. listopada objavio da su rezultati Pentagonove strategije fokusiranja trupa na Bagdad da pomažu iračkoj vojsci u kontroli i sprečavanju nasilja dezertera bili “obeshrabrujući”, on je time zabio posljednji čavao u lijes izbornih šansi republikanaca. Najvjerojatnije je da civilno vodstvo nije “pročistilo” njegovu izjavu.

Američka vojska u Iraku možda još nije doživjela znatne slučajeve pobune, ali gubitak morala očit je u rastućim incidentima ubijanja civila, silovanja i zlostavljanja zatvorenika za koje sve veći broj marinaca i vojnika prolaze kroz suđenja ili su poslani u zatvor. Za razliku od vremena Vijetnamskog rata, američka vojska nije vojska vojnih obveznika. No, visoka komanda zna da čak i profesionalni vojnici imaju svoje granice i da će u nekom trenutku obični vojnici odbiti poslušnost kada je riječ o tome da budu poslani u besmisleni rat. Nitko ne želi umrijeti za grešku. Nitko ne želi biti posljednja vreća za mrtvaca poslana iz Bagdada. To je ono što Murtha, odlikovani vijetnamski veteran koji je bio vrlo oštar i nepopustljiv u većini ostalih vojnih pitanja, govori svojim kolegama iz Demokratske stranke.

Pa ipak, de facto vojna pobuna poput one koja se raširila američkom vojskom u posljednjim godinama Vijetnamskog rata nije vjerojatna. Dok se demokrati i republikanci prepucavaju oko plana za “častan izlaz”, vojne glavešine vjerojatnije će smjestiti američke jedinice na sve više obrambene položaje da bi smanjili stopu gubitaka, ostavljajući plaćeničke iračke snage sigurnosti da se same brane. Trupama bi čak moglo biti naređeno da se ukopaju u bazama, sa sve rjeđim patrolama zamišljenim ne da osiguraju sigurnost nego jednostavno da pokažu zastavu. To bi bio vojni ekvivalent štrajku.

Izazov za antiratni pokret

Dakle, sve se svodi na antiratni pokret.

Antiratnom pokretu treba čestitati na njegovoj ulozi u titanskoj borbi da preokrene plimu američkog javnog mnijenja o Iraku. Kampiranje Cindy Sheehan na Bushevom ranču u Crawfordu u državi Texas, mnoga djela protesta i građanskog neposluha koja su provodili i u koja su se uključivali mnogi drugi ljudi, veliki protestni skupovi i demonstracije, sve je to imalo utjecaja – velikog i važnog utjecaja.

No, antiratni pokret ne može čak niti pomisliti na opuštanje, ni na sekundu. Trenutak je kritičan. Sada – u razdoblju neposredno nakon izbora – je vrijeme kada treba povećati zahtjeve. Sada je vrijeme za američki antiratni pokret da poveća i svoja nastojanja – da gomila demonstraciju za demonstracijom – kako bi postigao trenutačno povlačenje. Odabir na izborima stvorio je trenutak koji se može prenijeti na uličnu akciju koja se dalje može, zauzvrat, pretvoriti u snažni pritisak na demokrate da se ne slože s odugovlačenjem izlazne strategije. Antiratni pokret ne može si priuštiti da uludo potroši taj trenutak, jer će cijena toga da se uzmakne korak natrag i dopusti demokratima da smisle strategiju koja će biti još više mrtvih Iračana i Amerikanaca, žrtvovanih za besmisleni rat bez pravog kraja na vidiku.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Tekst je objavljen na web stranici Foreign Policy in Focus pod naslovom Iraq After November 7 13. studenog 2006. Oprema teksta redakcijska.

Walden Bello je kolumnist projekta Foreign Policy in Focus, profesor sociologije na Sveučilištu na Filipinima i izvršni ravnatelj instituta Focus on the Global South sa sjedištem u Bangkoku.