Eli Friedman  

Borbe kineskih radnika

Uloga radničke klase u Kini je poput one rimskog boga Janusa (u rimskoj mitologiji bog Janus je bog početaka i prijelaza i često se predočuje s dva lica, op. prev.) u političkoj imaginaciji neoliberalizma. S jedne je strane radnička klasa zamišljena kao pobjednik kapitalističke globalizacije, sila koja ruši sve pred sobom, čiji uspon označava poraz za radničku klasu bogatog svijeta. Ima li nade za borbe radnika u Detroitu ili Rennesu kada je migrantski radnik iz pokrajine Sichuan više nego sretan da radi za djelić cijene?

U isto su vrijeme kineski radnici prikazani kao žrtve globalizacije koje trebamo žaliti, grižnja savjesti potrošača iz zemalja Prvog svijeta. Ti pasivni i eksploatirani radnici stoički pate za naš iPhone i ručnike. I samo ih mi možemo spasiti, tako da apsorbiramo bojicu izvoza koju proizvode ili da dobrohotno lobiramo za to da ih “naše” multinacionalne tvrtke humanije tretiraju.

Za ljevicu koja dolazi iz bogatijeg dijela svijeta poruka ovih proturječnih narativa jest da je ovdje, u našim vlastitim društvima, radnički otpor stavljen u ropotarnicu povijesti. Prvenstveno, takav je otpor perverzan i dekadentan. Tko daje za pravo radnicima sa Zapada, s njihovim sitnim problemima, da imaju materijalne zahtjeve u sustavu takvog izobilja kojim su ih opskrbili prezreni ovoga svijeta? A i u svakom slučaju, otpor protiv takve zastrašujuće prijetnje je zasigurno uzaludan. 

Prikazivanjem kineskih radnika kao Drugog – kao ponizne podčinjene ili konkurentne antagoniste – uistinu pogrešno prikazujemo stvarnost rada u današnjoj Kini. Daleko od toga da su pobjedonosni pobjednici, kineski se radnici suočavaju s istim pritiscima kao i radnici na Zapadu, koji često dolaze od istih kapitalista. Još važnija jest činjenica da njihov stoicizam nije ono što ih razlikuje od nas.

Danas se kineska radnička klasa bori. Više od trideset godina nakon tržišne reforme Komunističke partije, Kina je nesumnjivo centar globalnih radničkih nemira. Iako ne postoje službene statistike, sigurno je da se svake godine organizira tisuće, ako ne deseci tisuća štrajkova. Svi su ti štrajkovi divlji – u Kini ne postoji legalni štrajk. Tako se u jednom danu doslovno organizira od pola tuceta do nekoliko desetaka štrajkova.

Što je još važnije, radnici pobjeđuju, budući da velik broj štrajkova dovodi do povećanja plaća koje su više od bilo kakvih zakonskih okvira. Radnički otpor je bio veliki problem za kinesku državu i kapital, te je centralna vlada bila prisiljena, kao i vlada u SAD-u 1930-ih, donijeti mnoštvo zakona o radu. U gradovima diljem zemlje minimalne plaće rastu čak i dvostruko, te se mnogim radnicima po prvi put isplaćuju doprinosi.

Radnički se nemiri šire dva desetljeća i protekle su dvije godine donijele kvalitativni napredak u obliku radničkih borbi.

No ako ljevica sa Sjevera može nešto naučiti iz iskustava kineskih radnika, moramo preispitati jedinstvene uvjete s kojima se ti radnici suočavaju – uvjete koji su danas i razlog za veliki optimizam, kao i veliki pesimizam.

Borba za isplatu plaća Tijekom posljednje dvije godine ustanaka nastao je relativno koherentan katalog taktika radničkog otpora. Kada nastane problem, prvi korak koji radnici naprave jest da razgovaraju direktno s direktorima. Ovakvi se zahtjevi gotovo uvijek ignoriraju, posebice ako su povezani s plaćama.

S druge strane, štrajkovi uistinu djeluju. No njih nikada ne organiziraju službeni kineski sindikati, koji su uvijek podređeni Komunističkoj partiji i u pravilu ih kontroliraju direktori na razini poduzeća. Svaki se štrajk u Kini organizira zasebno, te se često direktno suprotstavlja službenom sindikatu, koji radnike ohrabruje da svoje probleme rješavaju pravnim putem. 

Pravni sustav koji se sastoji od medijacija na radnom mjestu, arbitraže i sudskih slučajeva, pokušava individualizirati sukob. U kombinaciji s tajnim sporazumom između države i kapitala, to znači da sustav obično ne može riješiti radničke probleme. Uvelike je napravljen tako da sprječava štrajk.

Do 2010. godine najčešći razlog štrajka je bio neisplata plaća. U ovakvim slučajevima zahtjev je izravan i jasan: isplatite nam plaće na koje imamo pravo. Zahtjevi za poboljšanje koji nadilaze gabarite postojećih zakona bili su rijetki. S obzirom na to da se povrede radničkih prava stalno događaju, postojalo je plodno tlo za takve defenzivne borbe.

Štrajkovi obično započinju tako da radnici napuštaju svoje alate za rad i ostaju unutar tvornice ili barem na tlu tvornice. Začudo, štrajkbreheri se rijetko koriste u Kini, kao i piketi (osoba ili grupa ljudi koji prosvjeduju izvan mjesta rada ili poduzeća i nagovaraju druge da ne ulaze, op. prev.).1

Kada su suočeni s neposlušnim rukovodstvom, radnički bunt ponekad eskalira do toga da radnici izađu na ulice. Ova je taktika usmjerena prema vladi: tako što direktno ometaju javni red, radnici odmah privlače pažnju vlasti. Radnici ponekad marširaju prema uredima lokalne vlasti ili jednostavno blokiraju cestu. Takve taktike su rizične, budući da vlada može poduprijeti štrajkaše, no jednako često primjenjuje silu. Čak i ako dođe do kompromisa, javni prosvjedi često vode do toga da su organizatori pritvarani, pretučeni ili zatvarani.

Još rizičnije, no još uvijek jednako često jest da radnici primjenjuju sabotažu ili uništavaju imovinu, dižu bune, ubijaju svoje šefove i fizički se sukobljavaju s policijom. Izgleda da su takve taktike češće u slučajevima masovnih otpuštanja ili bankrota. U 2008. godini i početkom 2009. dogodilo se nekoliko posebno žestokih sukoba kao odgovor na masovna otpuštanja u industriji obrade izvoza koji su bili posljedica ekonomske krize na Zapadu. Kao što ću kasnije objasniti, radnici možda sada postaju antagonistički nastrojeni prema policiji.

No najmanje spektakularan artikal u ovom katalogu otpora čini ključnu pozadinu svima drugima: migrantski radnici u sve većem broju odbijaju preuzeti loše poslove koje su prije objeručke prihvaćali u zonama obrade izvoza na jugoistoku Kine.

Do nedostatka radne snage prvi put je došlo 2004. godine i u državi sa 700 milijuna seoskih stanovnika na nedostatak radne snage gledalo se kao na kratkotrajnu pojavu. Osam godina kasnije očito je da se događa strukturalna promjena. Ekonomisti su intenzivno raspravljali o uzrocima ovoga nedostatka radne snage, a tu raspravu ovdje neću ponavljati. Dovoljno je reći da velik broj proizvođača u obalnim dijelovima pokrajina poput pokrajine Guandong, Zhejiang i Jiangsu nisu mogli privući i zadržati radnike.

Bez obzira na specifične razloge, ono što je važno jest da je ovaj nedostatak radne snage utjecao na povišenje plaća i ojačao moć koju radnici imaju na tržištu – prednost koju radnici iskorištavaju.

Kineski radnici kreću u napad U ljeto 2010. dogodila se prekretnica koju je označio značajan val štrajkova koji je započeo u Hondinom postrojenju u Nanhaiu.

Od tada je došlo do promjene u radničkom otporu, promjene koju su mnogi analitičari prepoznali. Još važnije je da su radnički zahtjevi postali ofenzivni. Radnici zahtijevaju povećanje plaća iznad zakonskog okvira, te su u mnogim slučajevima počeli zahtijevati da sami biraju sindikalne zastupnike. Nisu tražili nezavisne sindikate izvan službene Svekineske federacije sindikata (All-Chinese Federation of Trade Unions, ACTFU), budući da bi to zasigurno potaklo državnu represiju. No inzistiranje na izborima predstavlja buđenje političkih zahtjeva, čak i ako zahtjev jest organiziran samo na razini tvrtke.

Štrajk je krenuo u Nanhaiu, gdje su radnici tjednima gunđali zbog niskih plaća i raspravljali o ideji obustave rada. 17. svibnja 2010. jedva da je itko od njih znao da će jedan zaposlenik – kojega su kasnije mnogi izvještaji identificirali pod pseudonimom Tan Zhiqing – na vlastitu inicijativu pozvati na štrajk pukim pritiskom tipke za hitne slučajeve, time gaseći obje proizvodne linije u tvornici.

Radnici su išetali iz tvornice. Već popodne istog dana rukovodstvo tvornice molilo ih je da se vrate na posao i započnu pregovore. Proizvodnja je zapravo nastavljena taj isti dan. No radnici su artikulirali inicijalne zahtjeve: povećanje plaće od 800 RMB na mjesec, što je za obične radnike značilo i do 50% povišice.

Uslijedilo je još zahtjeva: “reorganizacija” službenih sindikata u tvornici, koji radnicima nisu nudili nikakvu potporu u njihovoj borbi, kao i vraćanje na posao dva otpuštena radnika. Tijekom pregovora radnici su opet napustili tvornicu, te su tjedan dana nakon štrajka sva Hondina montažna postrojenja bila zatvorena zbog nedostatka dijelova.

U međuvremenu su vijesti o štrajku u Nanhaiu počele širiti nezadovoljstvo među radnicima diljem zemlje. Naslovi u kineskim novinama navodili su: “Sljedeći je val veći od prijašnjeg, započeo štrajk i u Hondinoj tvornici brava“, “70 tisuća sudjeluje u štrajku u Dalianu koji utječe na 73 poduzeća, štrajk završio s povećanjem plaće od 34,5%“, “Štrajkovi za povećanje plaća u Hondi šok su za model jeftine proizvodnje”. U svakom je štrajku postojao zahtjev za velikim povećanjem plaće, iako su se u mnogim slučajevima mogli čuti i zahtjevi za reorganizacijom sindikata – politički razvoj koji ima veliku važnost.

Jedan od sličnih štrajkova bio je posebno značajan zbog militantnosti i organizacije. Preko vikenda 19. i 20. lipnja, grupa od dvjestotinjak radnika japanske tvornice Denso koja opskrbljuje Toyotu potajno se našla da raspravi planove. Na sastanku su se odlučili za strategiju od “tri ne”: tri dana neće biti rada, zahtjeva, niti predstavnika.

Znali su da će Toyota koja se nalazi u susjedstvu, zbog ometanja opskrbe, biti prisiljena ugasiti proizvodnju na nekoliko dana. Štrajkajući tri dana bez zahtjeva predvidjeli su velike gubitke i za Denso i za Toyotin veći proizvodni lanac.

Njihov je plan upalio. U ponedjeljak ujutro započeli su štrajk, napustili tvornicu i blokirali kamione da ne mogu napustiti tvornicu. Do popodneva istog dana, zatvorilo se šest drugih tvornica u istoj industrijskoj zoni, a sutradan je nedostatak dijelova prisilio Toyotino postrojenje da ugasi proizvodnju.

Kao što su planirali, treći su dan radnici izabrali 27 predstavnika i započeli pregovore u kojima je glavni zahtjev bio povećanje plaće za 800 RMB. Nakon tri dana pregovora u kojima je sudjelovao i glavni izvršni direktor Densa koji je doletio iz Japana, najavljeno je da su radnici dobili povećanje plaća od 800 RMB.

Eskalacija Ako je odlika ljeta 2010. bio radikalni, no ipak relativno staložen otpor kapitalu, ljeto 2011. donijelo je dvije masovne pobune protiv države.

U istom tjednu lipnja 2011. velike radničke pobune pokosile su proizvodno područje Chaozhoua i Guangzhoua, te obje dovele do raširenog i ciljanog uništenja imovine. U gradu Chaozhou u pokrajini Guxiang, sečuanskog radnika koji je potraživao svoju plaću brutalno su napali razbojnici s noževima i bivši šef. Kao odgovor na napad, tisuće drugih migrantskih radnika, koje su godinama diskriminirali i iskorištavali poslodavci koji su se povezali s vladinim službenicima, prosvjedovalo je pred vratima ureda lokalne vlasti.

Prosvjed je navodno organiziralo labavo organizirano sečuansko “rodno udruženje”, jedno od udruženja nalik mafiji koja su se razmnožila u okolišu u kojem se otvoreno udruživanje ne tolerira. Nakon što su okupirali vladine urede, migrantski su radnici svoju žuč brzo usmjerili na lokalce za koje su smatrali da ih diskriminiraju. Nakon što su spalili nekolicinu automobila i opljačkali trgovine, naoružana policija je ugušila pobunu i rastjerala lokalce koji su se organizirali u stražarske grupe.

Tjedan dana kasnije dogodila se još spektakularnija pobuna u predgrađu Guangzhoua u pokrajini Zengcheng. Trudnici iz Sichuana koja je prodavala robu na ulici prišla je policija i nasilno je gurnula na tlo. Među radnicima u tvornici odmah su počele kružiti glasine da je zbog svađe doživjela spontani pobačaj – je li to uistinu tako, ubrzo je postalo je nevažno.

Bijesni zbog drugih incidenata policijske agresije, ogorčeni su radnici podigli pobunu u Zengchengu koja je trajala nekoliko dana, spalili su policijsku postaju, borili se s interventnom policijom i blokirali nacionalnu autocestu. Navodno su se upomoć u Zengcheng slili drugi sečuanski migrantski radnici iz okolice Guangdonga. Na kraju je pozvana Narodno-oslobodilačka armija Kine da ugasi pobunu, koja je na militante sasula pravo streljivo. Unatoč negiranjima iz Vlade, vjerojatno je da su neki ljudi poginuli. 

U samo nekoliko godina radnički je otpor prešao iz defenzivnog u ofenzivni. Naizgled maleni incidenti pokrenuli su velike pobune koje ukazuju na generalni gnjev. I nedostatak radne snage u obalnim područjima ukazuje na dublji strukturalni pomak koji je također promijenio dinamiku radnih politika. 

Sve navedeno predstavlja izazov modelu razvoja koji se temelji na izvoru i održavanju niskih plaća koje su više od dva desetljeća odlike političke ekonomije jugoistočnih obalnih regija Kine. Do kraja vala štrajkova u 2010. kineski su mediji tvrdili da je došao kraj eri jeftine radne snage.