Bosnian nocturno

Glasove, glasove pamtim, ulovljene u školjke

uspomena, uz koje odrastah dok je u meni zrila

misao i svjetlost, između očevih odlazaka

u Veneciju, kada nalikovaše Brodskom, ili pak,

dok je kao Jejts jezdio ka Istanbulu,

uvijek donoseći nove knjige sa tih putešestvija.

Bješe to svijet o kojem je ispredao nevjerovatne priče,

dok je majka ćutljivo slušala u uglu doma, kao i ja,

o Mediteranu, o plavetnilu Sredozemlja

i u čemu je tajna koju krije Santa Maria Formosa.

Ni sanjao nisam tada, šta će rat donijeti sa sobom,

– najprije silnu buku koja je ubijala djecu u nama,

dok se stara gospođa Smrt šepurila oko nas,

odvodeći mog starijeg brata na neko drugo nebo,

dok smo gubili osmjehe, a oko mene se utišavali

glasovi dragih osoba, i – najposlije, melanholiju,

neku tihu tugu, kao iz pjesama Silvije Plat,

koje tako rado čitah dok je tama padala po nama,

tama neka ratna, balkanska, pretvarajući nas

u tišinu. Ali kao u Priči o sjemenu i sijaču,

ja vjerovah da i meni bjehu namijenjeni dani,

u kojim će sreća doći i imati žensko lice,

o kojem je divno pjevao Borhes u svojoj Himni,

lice što bi podijelilo moju osamu sa sobom,

a tišinu zamijenilo riječima u kojima diše Logos.

Rat je minuo odavno, glasovi su oživjeli u nama,

glasovi naših molitvi, kojim izrastamo do neba,

dok ja svom nerođenom sinu, donosim knjige,

da ga čekaju kao što su i mene čekale, na početku

puta, na životnoj stazi, od iste one Venecije

do istog onog Istanbula, između kojih otkucava

srce Mediterana, Bosna, moja ovidijevska

Ultima Thule, iz koje nikad neću otići

toliko daleko, a da ne mogu biti u njoj u istom danu

kad mi se nostalgija javi, kao ovoga časa,

kada veče pada, na putu od Gdanjska do Sarajeva.

Stagira

Nekada pun života grad

što počiva sad prazan

u bremenitom vremenu, pamti li

pregršti mudroslovnih riječi,

domišljenih na njegovim ulicama,

niz koje danas silazi planinski vjetar,

tromo i povodljivo, možda sluteći

prisustvo bogova što davno zaspaše

u mermeru, u naše ime, a svjetlost

mudro ćuti i rumeni grozdove

po obližnjim vinogradima,

dok osluškujemo glasove iz ravnice,

(kojih možda i nema više izvan nas)

dok govorimo o trajanju, misleći

na skončanje, plaši nas beskrajno

ta smrt što nas polako nadrasta.

Sinopsis posledujućeg vremena

Žalim za vama,

godine neopevanog svijeta

nad kojima nisam vlastan,

časi utonuli u melanholiju

bez odjeka, dani bez nadira

i zenita duha, sekunde beskrajnog

proticanja uzaludnosti svega,

koje hiberniraju svijest, i to nam

nikad neće oprošteno biti kad

budemo na krovu svijeta, kao sluge

ili kao kraljevi; Ne pjevaj mi

ako ne znaš zbog čega pjevaš,

flauto odbačena pod skutove neba,

ne liječi me, no me i ti razriječi

da ne dođem do riječi, ptico,

što ne vraćaš davno pozajmljeni plamen.

Iz rukopisa zbirke Unutrašnji Vavilon