Glasove, glasove pamtim, ulovljene u školjke
uspomena, uz koje odrastah dok je u meni zrila
misao i svjetlost, između očevih odlazaka
u Veneciju, kada nalikovaše Brodskom, ili pak,
dok je kao Jejts jezdio ka Istanbulu,
uvijek donoseći nove knjige sa tih putešestvija.
Bješe to svijet o kojem je ispredao nevjerovatne priče,
dok je majka ćutljivo slušala u uglu doma, kao i ja,
o Mediteranu, o plavetnilu Sredozemlja
i u čemu je tajna koju krije Santa Maria Formosa.
Ni sanjao nisam tada, šta će rat donijeti sa sobom,
– najprije silnu buku koja je ubijala djecu u nama,
dok se stara gospođa Smrt šepurila oko nas,
odvodeći mog starijeg brata na neko drugo nebo,
dok smo gubili osmjehe, a oko mene se utišavali
glasovi dragih osoba, i – najposlije, melanholiju,
neku tihu tugu, kao iz pjesama Silvije Plat,
koje tako rado čitah dok je tama padala po nama,
tama neka ratna, balkanska, pretvarajući nas
u tišinu. Ali kao u Priči o sjemenu i sijaču,
ja vjerovah da i meni bjehu namijenjeni dani,
u kojim će sreća doći i imati žensko lice,
o kojem je divno pjevao Borhes u svojoj Himni,
lice što bi podijelilo moju osamu sa sobom,
a tišinu zamijenilo riječima u kojima diše Logos.
Rat je minuo odavno, glasovi su oživjeli u nama,
glasovi naših molitvi, kojim izrastamo do neba,
dok ja svom nerođenom sinu, donosim knjige,
da ga čekaju kao što su i mene čekale, na početku
puta, na životnoj stazi, od iste one Venecije
do istog onog Istanbula, između kojih otkucava
srce Mediterana, Bosna, moja ovidijevska
Ultima Thule, iz koje nikad neću otići
toliko daleko, a da ne mogu biti u njoj u istom danu
kad mi se nostalgija javi, kao ovoga časa,
kada veče pada, na putu od Gdanjska do Sarajeva.
Stagira
Nekada pun života grad
što počiva sad prazan
u bremenitom vremenu, pamti li
pregršti mudroslovnih riječi,
domišljenih na njegovim ulicama,
niz koje danas silazi planinski vjetar,
tromo i povodljivo, možda sluteći
prisustvo bogova što davno zaspaše
u mermeru, u naše ime, a svjetlost
mudro ćuti i rumeni grozdove
po obližnjim vinogradima,
dok osluškujemo glasove iz ravnice,
(kojih možda i nema više izvan nas)
dok govorimo o trajanju, misleći
na skončanje, plaši nas beskrajno
ta smrt što nas polako nadrasta.
Sinopsis posledujućeg vremena
Žalim za vama,
godine neopevanog svijeta
nad kojima nisam vlastan,
časi utonuli u melanholiju
bez odjeka, dani bez nadira
i zenita duha, sekunde beskrajnog
proticanja uzaludnosti svega,
koje hiberniraju svijest, i to nam
nikad neće oprošteno biti kad
budemo na krovu svijeta, kao sluge
ili kao kraljevi; Ne pjevaj mi
ako ne znaš zbog čega pjevaš,
flauto odbačena pod skutove neba,
ne liječi me, no me i ti razriječi
da ne dođem do riječi, ptico,
što ne vraćaš davno pozajmljeni plamen.
Iz rukopisa zbirke Unutrašnji Vavilon