23.9.2004.

Jasna Jakšić  

Botaničar asfalta

Nebojša Šerić Shoba, sarajevski umjetnik s njujorškom adresom, predstavio se zagrebačkoj publici u Galeriji Miroslav Kraljević izložbom Bilo koje mjesto. Originalni je naslov, čini se, višeznačniji engleski Any given place. Budući da se u jednom segmentu izložba bavi upravo globalizacijom, sveprisutan engleski prirodan je izbor.

Vrlo preciznim formalnim i ikonografskim rječnikom Shoba skicira njujorški urbani pejzaž, sredstvima koja se na čas čine tradicionalnim medijima, blago tehnološki osvježenima. Tako fotografija No Time svojom izrežiranošću prije priziva neku mrtvu prirodu; bezimena instalacija s jasnom oznakom porijekla made in India leži u galeriji poput skulpture (ili, preciznije rečeno, mobila); a video Blowing Zen dehumanizirani je tableau vivant u kojemu su akteri digitalne slike. Umjetnost druge polovice devetnaestog stoljeća često se nadahnjivala gradskim pejzažom; ne iznenađuje stoga usporedba koju autorica predgovora kataloga izložbe Ana Dević povlači s figurom flaneura, gradskog šetača i “botaničara asfalta”. Shoba proviruje u “mentalne i fizičke procijepe grada” izvlačeći iz njih zajedljivu empatiju.

Postavljena u galeriji koja se diči susjedstvom korporacijskih uprava, velikih prometnica, tržnice i zaštićene industrijske arhitekture – izložba je pronašla idealno mjesto. Unatoč brižljivom postavu, radovi se, na prvi pogled, čine gotovo nonšalantno odloženima, kao da ne mare jedni za druge. Na fotografiji No time koči se boca mineralne vode – već godinama simbol globalizacije i vladavine brandova, ali dopola ispunjena sumnjivom žutom tekućinom; riječ je o priručnom pisoaru njujorških taksista. Gradski je šaht reproduciran u gumi, iznenađuje i nasmijava promatrača svojim pokretom – valoviti geg spaja se s oznakom porijekla, s pomalo patetičnom prijetnjom da tu negdje ispod kuha, ili jednostavno daje znakove svoje prisutnosti poput bajkovitog drveća koje oživljava. Ipak, najupečatljiviji je video Blowing Zen. Loop koji evocira fiktivan pejzaž – Times Square bez prolaznika na danjem svjetlu, gdje je pokret rezerviran tek za reklamne ekrane, sljubljen s tanahnim zvukom frulice u pozadini postaje čarobno sredstvo meditacije. Ana Dević navodi još jednu gradsku pikanteriju – trg je intenzivnim osvjetljavanjem oslobođen strasnog zagrljaja crvenih svjetiljki. Lišen nemira ljudskih figura, trg živi miran, samodostatan život. U dobro odmjerenom kadru, nizu detalja, od kojih su neki suzdržano pokretni i stvaraju niz različitih varijacija, pogled se zaustavlja i teško je odvojiti se od projekcije. Prevlada promatračka znatiželja i užitak. Čak je ona potmula jeza iz prvotnog susreta s potencijalno apokaliptičnim gradom polako iščeznula.

U svojevrsnoj izložbi-izjavi, koja detektira pretrpanost svijeta simbolima, umjetnicima, teorijama i kustosima, gdje je networking krajnji doseg ljudskog djelovanja, a američki izbori su pitanje života ili smrti, Shoba gotovo ozbiljno preuzima katastrofičarski rječnik. No, crna slika umjetnosti kojoj je permanentna sadašnjost otela budućnost... nekako iščezava pred apokaliptičnim zaigranim humorom koji priziva sliku genetički modificiranog cvijeća koje će prikazivati reklame.