Božji jezik

Na području medicine, vrlo žučne rasprave trenutačno okružuju pitanje je li prihvatljivo provoditi istraživanja na matičnim stanicama ljudskog embrija. Neki tvrde da takva istraživanja narušavaju svetost ljudskog života, dok drugi postuliraju da mogućnost da se umanje ljudske patnje sadrži i etičko dopuštenje da se s time nastavi. (Te, kao i nekoliko drugih dilema u bioetici, razmatram u Dodatku na kraju knjige).

Treba naglasiti da se u svim tim primjerima, svaka strana nastoji pozvati na neki neizrečeni viši standard. Taj standard jest moralni zakon. Možemo ga nazvati i “zakonom ispravnog ponašanja”, a njegovo postojanje u svakoj od tih situacija čini se neupitnim. Ono o čemu se raspravlja jest to koliko je ovo ili ono djelovanje u skladu s zahtjevima tog zakona. Oni koji su optuženi da u tome nisu uspjeli, kao što je suprug koji nije dovoljno ljubazan prema prijatelju svoje žene, obično odgovaraju s mnoštvom opravdanja kojima bi se izvukli iz škripca. Gotovo nikada ne odgovaraju riječima: “Neka ide k vragu tvoj koncept ispravnog ponašanja”.

Ono što se ovdje pojavljuje vrlo je neobično. Čini se da je koncept dobra i zla univerzalan među svim pripadnicima ljudske vrste (iako njegova primjena može rezultirati nevjerojatno različitim ishodima). Tako se on čini fenomenom kojeg se smatra gotovo zakonom, poput zakona gravitacije ili specijalne relativnosti. A upravo u ovom slučaju, to je ujedno i zakon kojeg se, ako ćemo biti iskreni prema sebi samima, ne poštuje zapanjujućom redovitošću.

Koliko znam, mogu reći i to kako se čini da se taj zakon tipično primjenjuje na ljudsku vrstu. Iako druge životinje katkada mogu pokazati trunčicu moralne svijesti, to zasigurno nije općerasprostranjeno, pa se mnogim primjerima ponašanje ostalih vrsta doima u dramatičnoj suprotnosti sa svakim osjećajem univerzalne pravičnosti. Upravo je to shvaćanje dobra i zla, zajedno s razvojem jezika, svijesti o samom sebi i sposobnost da se zamisli budućnost, ono na što znanstvenici općenito upućuju kada pokušavaju nabrojati posebne kvalitete homo sapiensa.

No, je li taj osjećaj za dobro i zlo bitno obilježje ljudskih bića ili je tek posljedica kulturnih tradicija? Neki su tvrdili da kulture posjeduju toliko nevjerojatno različite norme ponašanja da je svaki zaključak o zajedničkom moralnom zakonu neutemeljen. Lewis, istraživač brojnih kultura, to naziva “neistinom, dobro utemeljenom laži. Ode li čovjek u knjižnicu i provede li nekoliko dana čitajući Encyclopedia of Religion and Ethics, ubrzo će otkriti golemu jednodušnost praktičnog razuma u čovjeka. Od babilonske himne do Samosa, od Manuovih zakona, Knjige mrtvih, grčkih antologija, stoika i Platonovih učenika, od australskih aboriđina do sjevernoameričkih Indijanaca, prikupit će nepromijenjene, trijumfalistički monotone denuncijacije opresije, ubojstva, prijevare i laži, te isti nalog o ljubaznosti prema starima, mladima i slabima, o milostivosti, nepristranosti i poštenju”.¹ U nekim neuobičajenim kulturama zakon poprima iznenađujuće pojavne oblike – uzmite samo spaljivanje vještica u Americi sedamnaestog stoljeća. Pa ipak, kada ih se pozorno promotri, može se shvatiti da su se te očite aberacije pojavile iz čvrsto podržanih, ali i pogrešno donesenih zaključaka o tome tko ili što je dobro ili zlo. Ako doista vjerujete da je vještica personifikacija zla na zemlji, apostola samoga vraga, ne bi li vam se tada činilo opravdanim poduzeti tako drastično djelovanje?

Zaustavit ću se ovdje da bih naglasio kako je zaključak o tome da moralni zakon postoji u ozbiljnom suprotstavljanju s današnjom postmodernističkom filozofijom koja tvrdi da nema apsolutnog dobra ili zla i da su sve etičke odluke relativne. To stajalište, koje se čini rasprostranjenim među modernim filozofima, ali koje je mistificirano za veliki dio članova šire javnosti, suočeno je s nizom logičnih zamki. Ako nema apsolutne istine, može li i sam postmodernizam biti istinit? Doista, ako nema dobra ili zla, tada ponajprije nema ni razloga raspravljati u korist etike kao discipline.

Bit će i onih koji će primijetiti da je moralni zakon tek posljedica evolucijskih pritisaka. Taj prigovor proistječe iz novog područja sociobiologije i pokušava osigurati objašnjenja za altruističko ponašanje na temelju njegove pozitivne vrijednosti u darvinističkoj selekciji. Kada bi se mogla potvrditi održivost tog argumenta, interpretacija mnogih zahtijeva moralnog zakona kao putokaza prema Bogu potencijalno bi bila u nevolji. Stoga to stajalište vrijedi podrobnije istražiti.

Uzmimo samo najvažniji primjer za snagu koju osjećamo da potječe od moralnog zakona – altruistički impuls, glas savjesti koji nas poziva da pomognemo drugima i onda kad ništa ne dobivamo zauzvrat. Naravno, nisu svi zahtjevi moralnog zakona reducirani na altruizam. Na primjer, grižnja savjesti koju se može osjetiti nakon manjeg izvrtanja činjenica u zahtjevu za povratom poreza teško da se može pripisati osjećaju nanošenja štete drugom ljudskom biću kojeg se može identificirati.

Ponajprije razjasnimo o čemu govorimo. Pod altruizmom ja ne shvaćam ponašanje tipa “počeši moja leđa, pa ću ja počešati tvoja” u kojem se prakticira benevolentnost prema drugima u izravnom očekivanju reciprocitetnih dobiti. Altruizam je zanimljiviji. To je potpuno nesebično davanje samog sebe drugima bez apsolutno ikakvih sekundarnih pobuda. Kad upoznamo tu vrstu ljubavi i darivanja, preplave nas osjećaji strahopoštovanja i obožavanja. Oscar Schindler doveo je svoj život u veliku opasnost pružajući utočište za više od tisuću Židova pred nacističkim uništenjem tijekom Drugog svjetskog rata i naposljetku umro bez ijednog novčića – i mi osjećamo provalu divljenja za njegovo djelovanje. Majku Terezu neprestano se ubrajalo među pojedince kojima se najviše divimo u suvremeno doba, iako je njezino samonametnuto siromaštvo i nesebičnost pomaganja bolesnima i umirućima Kalkute u drastičnoj suprotnosti s materijalističkim načinom života koji prevladava u našoj današnjoj kulturi.

U nekim slučajevima, altruizam se može proširiti i na okolnosti u kojima se primatelj dobročinstva može činiti zakletim neprijatelje. Benediktinska redovnica, časna sestra Joan Chittister, iznosi nam sljedeću sufističku priču:

Nekad davno živjela je starica koja je običavala meditirati na obalama Gangesa. Jednog jutra, završavajući svoju meditaciju, ugledala je škorpiona koji se bespomoćno plutajući pokušavao otrgnuti snažnoj riječnoj struji. Kako se škorpion približavao, zapleo se u hrpu granja koje se odvajalo u sve dublju rijeku. Škorpion se frenetično koprcao kako bi se oslobodio, ali se sve više i više zaplitao. Ne razmišljajući, ona je rukom posegnula prema utapajućem škorpionu, koji ju je, čim ga je dotaknula, uboo. Starica je povukla svoju ruku da bi, uspostavivši ravnotežu, ponovno pokušala spasiti to stvorenje. Međutim, sa svakim njezinim pokušajem, škorpion bi je svojim repom uboo tako snažno da su njezine ruke postale krvave a njezino lice iskrivljeno od boli. Prolaznik koji je vidio staričinu borbu sa škorpionom uzviknuo je: “Što je s tobom, budalo stara? Želiš li umrijeti kako bi spasila tog ružnog stvora?” Gledajući stranca u oči, ona je odgovorila: “Zar zato što je u prirodi škorpiona da ubada, ja moram zatomiti vlastitu prirodu da ga spasim?”

To se može činiti prilično drastičnim primjerom, jer među nama nema mnogo onih koji bi se doveli u opasnost da spase škorpiona. No, sigurno je da je većina među nama u nekom trenutku osjetila unutrašnji glas koji nas je nagnao da pomognemo strancu u nevolji, čak i kada nije bilo vjerojatnosti za neku osobnu dobit. A ako smo doista i postupili na temelju tog nagona, posljedica je često bio ugodan osjećaj “da smo učinili pravu stvar”.

U svojoj izvanrednoj knjizi The Four Loves, C. S. Lewis pobliže istražuje prirodu te vrste nesebične ljubavi, koju naziva, po riječi iz grčkog jezika, “agape”. On naglašava da tu vrstu ljubavi možemo razlikovati od ostala tri oblika (privlačnosti, prijateljstva i romantične ljubavi) koja se jednostavnije mogu razumjeti u odredbama reciprocitetnih dobiti i koje kao modele možemo zamijetiti, osim u nas samih, i kod ostalih životinjskih vrsta.

Agape ili nesebični altruizam, predstavlja najveći izazov za pristaše teorije evolucije. Iskreno, to je gotovo skandal za redukcionistički način razmišljanja. Njega se ne može objasniti nagonom pojedinih sebičnih gena da se perpetuiraju. Upravo suprotno, on može navesti pojedince da se žrtvuju čime si mogu nanijeti velike osobne patnje, ozljedu ili smrt, bez ikakve iskazane dobiti. A opet, ako pozorno istražimo taj unutrašnji glas koji katkada nazivamo savješću, motivacija da prakticiramo tu vrstu ljubavi postoji u svima nama, unatoč naših učestalih napora da je zanemarimo.

Sociobiolozi poput E. O. Wilsona pokušali su objasniti to ponašanje u odredbama nekih neizravnih reproduktivnih koristi za sve koji u praksi primjenjuju altruizam, ali njihove tvrdnje ubrzo padaju u vodu. Jedna od njih je tvrdnja da je opetovano altruistično ponašanje pojedinca prihvaćeno kao pozitivno obilježje u odabiru partnera. Ali ta je hipoteza u izravnom sukobu s opažanjima kod nečovjekolikih primata koji često otkrivaju upravo suprotno, kao što je to običaj čedomorstva od strane muškog majmuna koji – nakon što je uspostavio dominaciju – na taj način otvara put za svoje potomstvo. Druga je tvrdnja da od altruizma postoje neizravne recipročne koristi koje su svim njegovim poklonicima osigurale određene prednosti tijekom evolucijskog razdoblja. No time se ne može objasniti čovjekova motivacija da svjesno čini mala djela o kojima nitko drugi ne zna. Treći je argument to da altruistično ponašanje članova skupine osigurava koristi cijeloj skupini. Ponuđeni su primjeri mravljih kolonija u kojima se sterilni mravi radilice neprekidno žrtvuju da bi stvorili okruženje u kojem njihove matice mogu imati veći broj potomaka. Ali tu se vrstu „mravljeg altruizma“ jednostavno može objasniti u odredbama evolucije činjenicom da su geni koji motiviraju sterilne mravlje radilice upravo oni koje će njihove matice prenijeti na braću ili sestre čije stvaranje pomažu. Tu neobično izravnu DNK vezu nije moguće primijeniti na složenije populacije, jer su teoretičari evolucije sada gotovo univerzalno suglasni da selekcija djeluje na razini pojedinca, a ne populacije. Urođeno ponašanje mrava stoga je fundamentalno različito od unutrašnjeg glasa zbog kojeg se ja osjećam prisiljen skočiti u rijeku kako bi pokušao spasiti neznanca koji se utapa, čak i onda kada nisam dobar plivač i kad i sam mogu smrtno stradati u tom pokušaju. Usto, da bi se održao argument pristaša evolucije o koristima altruizma za skupinu, čini se da bi on zahtijevao suprotan odgovor, odnosno, neprijateljstvo prema pojedincima izvan skupine. Agape Oskara Schindlera i majke Tereze protuslovi toj vrsti razmišljanja. Koliko god da je to uznemirujuće, moralni zakon od mene zahtijeva da spasim utapajućeg čovjeka čak i kad je on neprijatelj.

Ako se zakon ljudske prirodi ne može protumačiti kao kulturni artefakt ili evolucijski nus-proizvod, kako onda možemo razjasniti njegovu prisutnost? Tu se zbiva nešto doista neobično. Da citiramo Lewisa: “Ako postoji kontrolirajuća sila izvan svemira, ona se nama ne može pokazati kao jedna od činjenica unutar svemira – ništa više no što bi arhitekt neke kuće ustvari mogao biti zid ili stepenište ili ognjište u toj kući. Jedini način na koji bismo mogli očekivati da bi nam se ona mogla pokazati bio bi u nama samima kao utjecaj ili zapovijed kojima nas pokušava nagnati da se ponašamo na određeni način. A to je upravo ono što i pronalazimo unutar nas samih. Ne bi li to trebalo potaknuti našu sumnju?”

Kontroverzna knjiga Francisa S. Collinsa The Language of God (Božji jezik) bit će objavljena na jesen u Profilu u prijevodu Ksenije Jurišić. Kao duboki vjernik u njoj se predstavlja jedan od najvažnijih istraživača s područja ljudske genetike, voditelj (od 1993. godine) Američkog nacionalnog instituta za istraživanje ljudskog genoma, koji je 2000. godine u nazočnosti tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona, objavio javnosti da je otkrivena tajna ljudskog genetskog koda. To ga je otkriće, kako sam tvrdi, ispunilo strahopoštovanjem jer je otkrio “najčudesniji od svih jezika”, jezik koji je dotad znao samo Bog – božji jezik!

Francis Collins, najmlađi od četvero djece farmera iz Virginije, diplomirao je i doktorirao fizikalnu kemiju, ali je tijekom rada na doktoratu otkrio interes za biologiju i posvetio se medicinskoj genetici te bio član tima koji je otkrio gen za rijetku i fatalnu nasljednu bolest, cističnu fibrozu.

Knjiga Božji jezik na izuzetno zanimljiv način objedinjuje Collinsovo osobno intimno životno iskustvo (put od ateista do vjernika) i njegova znanstvena otkrića i istraživanja s područja genetike. U njoj Collins (56 godina) ne samo da pokušava odgovoriti na neka konkretna pitanja koja muče današnjeg čovjeka kao što su Kako Bog može dopustiti toliko patnje na svijetu?, Kako racionalna osoba može vjerovati u čuda?, već daje i svoje viđenje nastanka svemira, darvinizma i ljudske evolucije, kao i svoj prilog raspravi oko nekih važnih bioetičkih pitanja. Zaista, tko je Bog? I o čemu govorimo kada govorimo o Bogu? Očitavanje čovjekova genetskog koda ispunilo me je strahopoštovanjem jer sam otkrio nešto što je prije znao samo Bog, kaže Francis Collins.