19.5.2005.

Georgi Gospodinov  

Božuri i nezaboravci

tema broja

Poznavali su se jedva nekoliko sati. On – nešto iznad trideset, ona – nešto ispod. On je trebao po njoj poslati paket svom poznaniku preko oceana. Ona je samo posredovala. Posao od pet minuta, ali već dva od sveukupno tri sata koja su ostala do polijetanja nisu mogli naći nikakav opravdan razlog za rastanak. Sada, točno šezdeset minuta prije polijetanja, stajali su u kutu kafića u čekaonici, ispijali su po treću kavu i šutjeli. Iscrpili su već sve teme koje su mogle održavati razgovor između dvoje neznanaca. I šutnja je postajala već nepristojna. Stolić između njih bio je zatrpan praznim plastičnim čašama koje su zadobile najneočekivanije oblike od dugog prebiranja po rukama. Žličice za kavu bile su već odavno usitnjene na najsitnije moguće komadiće, a prazni paketići šećera pretvoreni u lijevke i minijaturne brodiće.

Palo mu je na pamet da taj stol može biti dobar ready-made objekt ili, drugim riječima, instalacija, koju bi nazvao Apologija potištenosti (plastične čaše za kavu, žličice, prazni paketići šećera, bijeli stolić). Poslije mu se učinilo glupo i odlučio je to prešutjeti. “Ovo što se prešućuje pretvara se u strgane žličice i zgnječene čaše”, izustila je odjednom. Pomislio je da nikad više neće sresti takvu ženu koja će mu čitati misli i s kojom bi želio ostati u tom kafiću do kraja svog života. Štrecnuo se jer je upotrijebio, makar samo u mislima, frazu kao što je “do kraja svog života”.

– Ajmo malo pričat – reče ona, iako već dva sata nisu zašutjeli.

Preostali sat bilo je premalo vremena da bi se protratilo u okolišanju i pravljenju brodića. Ali, obzirom da on nije započinjao, ona jednostavno reče:

– Moramo prihvatiti da se ljudi ponekad doslovno mimoilaze.

– Ironija je u tome što to shvaćaju upravo onda kad se sretnu – rekao je.

– Vjerojatno je bilo načina da se sretnemo ranije. Živjeli smo toliko vremena u istom gradu. Nije moguće da se nismo mimoišli na nekom semaforu.

– Primijetio bih te – rekao je.

– Voliš li je? – upitala je.

– Voliš li ga? – upitao je.

Brzo su se složili da to nema nikakve veze i da im nitko nije kriv.

Kasnije se nije mogao sjetiti kome je prvom pala na pamet ta spasonosna (kako je tada mislio) ideja o izmišljanju zajedničkih uspomena, stvaranju cijelog svog života prije i poslije upoznavanja. Slab pokušaj osvećivanja slučaju koji ih je nemilosrdno spojio nakratko samo zato da bi ih rastavio. Imali su na raspolaganju pedeset minuta.

– Sjećaš se – započeo je – kao učenici živjeli smo u istoj ulici. Ostavljao sam ti potajno svakog tjedna u poštanskom sandučiću po jedan prsten od folije bombona Lakta.

– Aha – reče ona – znači, ti si bio taj. Moj otac ih je uvijek pronalazio prvi i sumnjao da neki poremećeni obožavatelj iz kvarta šalje zaručničke prstene mojoj majci. A sad ispada da su bili za mene.

– Za tebe su bili – rekao je.

– A sjećaš li se ti – započela je – kad smo na posljednjoj godini fakulteta otišli samo nas dvoje u onaj samostan. Prvi put smo otišli nekamo sami. U hotelu nije bilo slobodnih soba, pa su nas stavili u jednu od svećeničkih ćelija. Bilo je jako hladno, a krevet – tvrd. Pomalo me je hvatao strah. Poslije svakog puta prekrižila bih se krišom od tebe. Pet puta sam se prekrižila one noći.

– Šest, rekao je. I mene je bilo strah. A sjećaš se kad si poslije došla živjeti kod mene? Tvoja majka je rekla da će te se odreći preko Narodnih novina jer nije htjela imati nezakonitu unučad.

– Sjećam se. Ionako nisam mogla imati djecu.

Na ovom mjestu ona je zašutjela. On ju je uhvatio za ruku, prvi put otkako su se poznavali. Sasvim lako, utješno.

– Nema veze – reče on. A sjećaš se kad sam slomio nogu? Bilo mi je već 48, rintao sam kao lud i taj mjesec doma učinio mi se pravim rajem. Ti si, također, uzela bolovanje, čak si im zaprijetila da ćeš si slomiti ruku ako te ne puste. I cijeli mjesec nismo pomolili nos vani.

– A kad su mi sljedeće godine otkrili onaj tumor... Ti si pročitao negdje da terapija smijehom liječi rak i dva tjedna neprestano si mi pričao viceve da bih se smijala. Još uvijek se čudim odakle si ih izvlačio. Bio si toliko uplašen i mio. Tada ti je, mislim, kosa sasvim posijedjela. I svaki dan si mi donosio božure i nezaboravke.

– Hvala Bogu da si se oporavila. Što bih ja bez tebe.

U tom trenutku pozvali su sve putnike za New York na terminal za izlaz. Šutjeli su, ne više od minute. Onda je ona ustala i rekla da mora krenuti. On je uzeo njezine kofere i njih dvoje su krenuli. Prije nego je prošla kontrolu putovnica, okrenula se i dugo ga je ljubila. Kao za posljednji put, pomislio je, iako prvog puta nikada nije ni bilo.

Pola sata kasnije, on se okrenuo i pošao. Osjećao se jako ostarjelim, s mukom je pokretao noge. Prolazeći kroz vrata sa zrcalnim staklima na izlazu, namjerno je zatvorio oči da u odrazu ne bi ugledao naglo posijedjelu kosu i svoja opuštena, već staračka ramena. Sa svakim korakom bivalo mu je sve jasnije da se ne može vratiti kući svojoj nezamislivo mladoj ženi. I nikada joj ne bi mogao ispričati što je radio tih pedeset godina dok ga nije bilo.

S bugarskoga prevela Ksenija Marković

Georgi Gospodinov rođen 1968., jedan je od najčitanijih suvremenih bugarskih pisaca. Iako je književnu karijeru počeo nagrađivanim pjesničkim knjigama, književni ugled izvan Bugarske Gospodinovu je donijela njegova prva prozna knjiga Prirodni roman. Ovaj roman kritičari su proglasili najboljim bugarskim romanom devedesetih, a preveden je u SAD-u, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Sloveniji, Makedoniji, Italiji… Gospodinov je koautor i dviju književnih mistifikacija Bugarske hrestomatije (1995.) i Bugarske antologije (1998.), a njegova zbirka priča I druge priče (2001.), objavljena je na francuskom, češkom i njemačkom jeziku. Autor je i kazališnog komada D.J, s kojim je osvojio nagradu Ikar za najbolji bugarski dramski tekst (2004.). Poezija i priče Georgija Gospodinova objavljivane su u engleskim, njemačkim, francuskim, poljskim, češkim, američkim, danskim, finskim, mađarskim i dr. izdanjima. Gospodinov je urednik bugarskog izdanja književnog časopisa Orient Express, urednik Književnih novina, tjedni kolumnist u Dnevniku i radi na Institutu za književnost Bugarske akademije znanosti.