Kao što je Mackintosh svojom strašću prema baroknoj glazbi zarazila mlade glazbenike, tako su i oni zarazili okupljenu publiku
Studentski koncerti – ako se baš ne održavaju u “reprezentativnim” prostorima, po mogućnosti i u jednako “reprezentativnim” ciklusima (primjerice, ciklusu Lisinski subotom) obično ne pobuđuju zanimanje takozvane “šire javnosti”. U krajnjoj liniji, publika na njima uglavnom su ionako samo drugi studenti, pokoji po službenoj dužnosti nazočan profesor i nezaobilazni članovi uže obitelji. I nema u tome ničeg spornog – ti su koncerti ionako svojevrsne interne produkcije, svojevrsne višegodišnje višekratne “generalne probe” prije “pravih” i “ozbiljnih” nastupa u “profesionalnom” kontekstu.
Ipak, glazbeni kritičar trebao bi s vremena na vrijeme posjećivati i takve koncerte – ne samo da bi svjedočio rezultatima na postajama križnoga puta formiranja mladih glazbenika, nego i kako bi mogao steći dojam o onome što će ga dočekati (ili neće) kad se ti glazbenici osove na vlastite, ako ne profesionalne, onda barem profesijske noge.
Bacanje u hladnu vodu A vrijedilo je – i ne samo kritičarima – biti 18. listopada u Europskom domu na koncertu koji je, zapravo, bio sve samo ne obična “interna produkcija”. Naime, dok se studenti za nastupe na produkcijama u standardnim okolonostima pripremaju barem tjednima, ako ne i mjesecima, program je ovog koncerta pripremljen za samo tjedan dana. Britanska violinistica Catherine Mackintosh (koja i inače često gostuje u Hrvatskoj, a dva je dana kasnije održala i koncert s Hrvatskim baroknim ansamblom) latila se naizgled nemoguće misije – u iznimno kratkom roku pripremiti koncert barokne glazbe sa studentima prve godine gudačkih instrumenata, od kojih većina nikad ranije nije svirala orkestralne skladbe iz tog razdoblja, pogotovo ne s baroknim gudalima i uz poštivanje i drugih načela povijesno obaviještene izvodilačke prakse rane glazbe. Sâma Mackintosh na tu se činjenicu, u sebi svojstvenom stilu, referirala izjavom kako je program (na kojem se našao i Bachov Treći Brandenburški koncert) pripremala s, citiramo, “Brandenburškim djevicama”.
Prekaljena profesionalka – podjednako kao praktična glazbenica, ali i kao pedagoginja – pritom nije štedila studente. Po načelu “bacanja u hladnu vodu” (ili “u vatru”), program je bio nemilosrdan – uz već spomenuti Treći Brandenburški koncert, izvedeni su i po jedna uvertira i concerto grosso Georga Friedricha Händela, jedan Vivaldijev koncert iz zbirke L’estro armonico (posebno drag Catherine Mackintosh – još dva koncerta iz te zbirke izvela je dva dana kasnije s Hrvatskim baroknim ansamblom) te jedna Sinfonia Giovannija Michelea (s obzirom na Zadar kao mjesto rođenja, ponekad prekrštenog u Josipa Mihovila) Stratica – koja je ovom prilikom doživjela svoju prvu suvremenu izvedbu. (A neće biti neka šteta ako bude i posljednja.)
Živ(ahn)ost Naravno, ne treba očekivati (niti je itko očekivao) da će Gudački orkestar Muzičke akademije u roku od tjedan dana postati nova Akademija za staru glazbu. U sferu posve očekivanog – i, također, posve oprostivog – treba tako ubrojiti goleme količine intonacijske i ritamske aproksimativnosti i teško bi bilo zamisliti da bi itko pri zdravoj pameti ovaj koncert trajno zabilježio na neki nosač zvuka. Ipak, Mackintosh je i ovaj put uspjela stvoriti pravo malo čudo – usprkos svim tehničkim “nepreciznostima“ izvedba je bila upravo prštala od nepatvorene i mladenačke i barokne živ(ahn)osti. Pa, kao što je Mackintosh svojom strašću prema baroknoj glazbi zarazila mlade glazbenike, tako su i oni zarazili okupljenu publiku.
Ako se, dakle, vratimo na početak ovog teksta i motive potpisnika ovih redaka za posjet ovom koncertu, valja konstatirati da bi, uz nastavak kvalitetnog pedagoškog vodstva (na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji ili – još bolje – daleko od nje) među studentima koji su ovom prilikom bili “brandenburški razdjevičeni” zacijelo moglo biti i onih koji će živ(ahn)ost baroknog glazbovanja jednog dana nastaviti prakticirati i kao profesionalni glazbenici.