Brandiranje fašizma

Nedavno je u Hrvatskoj počela kampanja u kojoj se preko “simpatične” TV-reklame počeo promovirati info-telefon na kojem građani mogu dobiti sve “relevantne” informacije o Europskoj uniji. U ovoj izrazito šarenoj reklami dok gledamo slike Brandenburških vrata i Eiffelovog tornja, ugodni pjevajući glas uz razigranu, optimističnu muzičku podlogu, sugerira nam da ne slušamo one koji govore protiv EU-a, da lijepo možemo nazvati info-telefon te dobiti bilo kakve informacije o Europskoj uniji… osim onih naravno koje se, recimo, tiču nedavnog sastanka G8 u Hellingendamu: zabrane prosvjeda protiv summita, dizanja bodljikave žice oko grada, brutalnih policijskih metoda protiv prosvjednika, te upotrebe nekadašnjih metoda istočnonjemačke policije (Stasi) današnje njemačke policije, u kojima se policijski psi treniraju da preko mirisa tkanine izoliraju “najagresivnije” sudionike demonstracija koji će biti “demokratski” tretirani od policije.

Sve to koincidira s povećanim brojem izvještaja o tomu kako većina hrvatskih građana ne odobrava ulazak Hrvatske u NATO, a na što hrvatska vlada reagira tvrdeći da to nema veze, te da treba “raditi na promjeni” mišljenja populacije.

Dakle, imamo liberalnu demokraciju u kojoj nema veze što građani misle, u kojoj je prosvjed zabranjen, u kojoj su policijske metode identične onima iz doba “socijalističkog mraka”, te u medijima umjesto sumornih lica partijskih političara koji “rade na tome” da promijene mišljenje populacije, sada vidimo veselu, razigranu reklamicu u kojoj se jedna brutalna kapitalistička tvorevina – EU – reprezentira kao zemlja Teletubbiesa.

Iako bi “dobronamjerni” neupućeni promatrač ove primjere konstatirao kroz tvrdnju da liberalne demokracije još nema dovoljno da bi se razriješile te kontradikcije, zapravo je riječ o tome da liberalne demokracije ima i opasno previše…

Demokratski totalitarno

Ako pogledamo neke bivše totalitarizme kao imperijalizam, fašizam i nacizam (iako je pitanje koliko su uopće bivši…), vidimo da su neka od njihovih određujućih svojstava fiksna lokacija moći (država, partija) homogena ideološka simbolika i segregacijska isključujuća društvena dinamika (temeljena na rasnim i/ili političkim osnovama) koja isključivanjem nepodobnih iz društva, pa i iz života, osigurava režim moći netaknutim.

Danas imamo liberalnu demokraciju čija su određujuća svojstva fleksibilna lokacija moći – države su neovisne samo u onoj mjeri u kojoj osiguravaju protok kapitala sigurnim te u onoj mjeri u kojoj su integrirane u nadnacionalne sustave moći. Nekad homogena, ideološka simbolika danas je heterogena – oličena u životnom stilu, brandu, konzumerizmu, logu i partikularizirajućim politikama identiteta. A masovno isključenje postalo je masovno uključenje za potrebe tržišta, te je segregacija, od rasno-političke postala tržišno uvjetovana.

Ono što je zajedničko za sve ove totalitarizme ipak je njihova Jedina istina, njihovo pravo na istinu, ili, kako bi rekao Badiou, svaki proces apsolutizacije istine organizira Zlo. (Badiou, Alain, Ethics – An Essay on the Understanding of Evil; London-New York, Verso, 2002.)

Dakle, dok se liberalna demokracija veselo propagira, svjedočimo pobjedi fašista Sarkozyja u Francuskoj, koji svoju “legalističku” retoriku temelji na segregaciji svojih državljana ne-bijelog porijekla, Amerikanci u svojim koncentracijskim logorima osnivaju koncentracijske logore Guantanamo ili Abu Ghraib, mještani jednog slovenskog mjesta, uz pomoć policije, u stilu linča s američkog juga 19. stoljeća protjeruju starosjedilačku romsku obitelj iz svojeg mjesta, EU otvara granice za kapital, zatvara ih za ljude, a hrvatski premijer Sanader rasprodaju nacionalnih strateških resursa i hrvatski vanjski dug od 30 milijardi dolara resursa uspješno promovira kao uspjeh.

Svi nabrojani primjeri nisu nikakav odraz nedostatka demokracije, nego odraz upravo njezina viška. To jest, svi nabrojani primjeri odraz su Jedne istine demokracije koja prije svega monopolizira pravo na definiciju istine. Banalno rečeno, sve je dopušteno zarad spasa demokracije ako je ista ugrožena, a kako svakodnevno čujemo preko masmedija, jadna demokracija ugrožena je stalno. A pravo da je spasi ima samo ona vladajuća klasa koja od nje najviše i profitira. Ako je srednjovjekovna moć Pape i Velikog inkvizitora ležala u činjenici da su znali da Bog ne postoji (Baudrillard), onda današnja moć vladajuće klase u kapitalu leži u činjenici da znaju da demokracija (u svom striktno humanističkom smislu) ne postoji, ali apsolutizacijom prava na istinu o njoj, ona vrlo dobro služi istom ideološkoj matrici u kojoj je jedina istina u demokraciji, istina kapitala.

Ne zavaravajmo se, situacija je još gora. Ne samo da vladajuća klasa zna da demokracija ne postoji nego to “zna” i većina, nižih, proizvodnih klasa, ali im jednostavno nije bitno, jer cilj klasnog društva i nije sloboda (u svom egalitarno-humanističkom obliku), nego integracija u sustav moći koji od njezine eksploatacije i profitira.

Proizvodnja istine ili istina proizvodnje

Prema McKenzie Warku, “klasno društvo u svom apstraktnom obliku rađa se iz akumulacije viška vrijednosti i predstavlja raskid s rasipanjem viška vrijednosti u vidu raskoši i dara te vraćanje viška vrijednosti natrag u samu proizvodnju. Od sada će u suvišku biti sama proizvodnja, koja će uvijek iziskivati odgovarajući suvišak žudnje” (Wark, McKenzie, Hakerski manifest; Zagreb, Multimedijalni institut, 2006.).

Klasno društvo u svom apstraktnom obliku današnje je društvo čiji su sektori proizvodnje primarno u domeni informacije, vladanja nad protokom informacije i monopolu nad njezinim značenjem.

Slijedom toga, u kontekstu vraćanja viška vrijednosti u samu proizvodnju, proizvodnju ne treba shvatiti samo kao materijalnu nego kao proizvodnju samog koncepta jedne istine kapitala. Konkretnije, ovakvu proizvodnju treba shvatiti kao proizvodnju daljnje relativizacije učinaka kapitala. Što znači, svaka segregacijska praksa, od one rasne do tržišne, prvo biva relativizirana, a onda integrirana u kapital kao “tržišna nužnost”, koja je nužna zarad održanja dostignutog “stupnja slobode” u demokraciji…

Naime, nije samo segregacija po spomenutim osnovama ideološka refleksija liberalnog kapitalizma, nego je upravo relativizacija istine o uzroku same segregacije današnja totalitarna ideologija.

Stoga, Warkov suvišak žudnje, suvišak je žudnje za integracijom u sustav moći koji beskrajno proizvodi, s jedne strane Barbie lutkice, a s druge strane unakažene leševe po Trećem svijetu. Ako pogledamo uprizorenje ove patološke žudnje, pogledajmo bliski primjer patetičnih kolonija kapitala iz jugoistočne Europe, Slovenije, Hrvatske i BiH. Ove zemlje će danas rado poslati svoje vojnike u Irak da ginu deminirajući pristupe naftnim poljima za Amerikance (iako u kolokvijalnom govoru svi nalaze Busha imbecilom…), a što će od populacije istih zemalja biti percipirano kao daljnji stupanj integracije u euroatlantske integracije te famozno slobodno tržište.

To nije pitanje “neinformiranosti” kakvim ga pseudo-sociolozi i režimski (prodemokratski) novinari vide, nego je to masovno uprizorenje žudnje za banalnošću osobne komodifikacije, čiji subjekti znaju o čemu se radi, ali podizanje stupnja svoje materijalne i etičke komocije ipak stavljaju ispred “nekih tamo” Iračana, Roma u Sloveniji ili Alžiraca u Parizu… To je ista ona “neinformiranost” od koje su Nijemci “patili” 1941., kada su im susjedi Židovi u formi pepela padali po kućama…

Naime, svaki fašistička praksa, bilo ona mučenje i ubijanje civila u Iraku, opresija nad Romima i/ili “južnjacima” u Sloveniji, masovna segregacija Francuza neeuropskog porijekla ili brutalno obračunavanje europskih policija s antiglobalističkim demonstrantima, koju većina populacije koja ostvaruje svoj komoditet na “slobodnom tržištu” brandira kao demokraciju, bit će prihvaćena kao nužna zarad održaja istog stupnja komocije održivom i istine o sustavu, kapitalu, koji tu komociju održava vitalnom.

Dakle, za razliku od nekadašnjih izbezumljenih Mussolinijevih govora, ili Goebbelsova zvjerskog “obraćanja javnosti”, danas smo dobili umilni glasić koji nas na EU info telefonu lijepo uvjerava da je kapital, tj. liberalna demokracija kao njegov brand, najbolji mogući sustav koji vrijedi održati pa makar i po cijenu “nekoliko” stotina tisuća mrtvih i stotina milijuna gladnih i obespravljenih. Na telefon se ne javlja nitko drugi do kapitalistička zvijer.

Šefik Šeki Tatlić teoretičar je iz Sarajeva koji piše doktorat u Zagrebu.