Branitelji vjere

Stoljećima nam govore da bez vjere ne bismo bili ništa doli egoistične životinje koje se bore za svoj dio kolača, te da imamo moral čopora vukova; jedino vjera, kažu, može nas uzdignuti na višu duševnu razinu. Danas, kada vjera sve više postaje osnova za ubojito nasilje diljem svijeta, uvjeravanja da kršćanski ili muslimanski ili hinduistički fundamentalisti samo zloupotrebljavaju i iskrivljavaju plemenite duhovne poruke njihova vjerovanja zvuče sve ispraznije. Što je s vraćanjem dostojanstva ateizmu, jednom od najvećih europskih nasljeđa ili možda naše jedine šanse za mir?

Prije više od jednog stoljeća u Braći Karamazovima i drugim djelima, Dostojevski je upozorio na opasnosti bezbožnog moralnog nihilizma zaključivši u biti da je sve dopušteno ako ne postoji Bog. Francuski filozof André Glucksman čak je Dostojevskijevu kritiku bezbožnog nihilizma primijenio na 11. rujan, kako sugerira naslov njegove knjige Dostojevski na Manhattanu.

Ta tvrdnja ne može biti promašenija: poruka današnjeg terorizma je da je sve dopušteno ako postoji Bog, uključujući i dizanje u zrak tisuća nevinih promatrača – barem za one koji tvrde da izravno djeluju u ime Boga, jer, izravna veza s Bogom opravdava povredu suštih ljudskih zabrana i obzira. Ukratko, fundamentalisti se nimalo ne razlikuju od “bezbožnih” staljinističkih komunista, kojima je sve bilo dopušteno, s obzirom na to da su se smatrali izravnim instrumentima njezina božanstva, Povijesne Nužnosti Napretka prema Komunizmu.

Tijekom sedmog križarskog rata, kojeg je predvodio sv. Luj, Yves le Breton je izvijestio kako je jednom susreo staru ženu koja je hodala cestom noseći u lijevoj ruci posudu s vatrom, a u desnoj ruci posudu punu vode. Kad ju je upitao zašto nosi te dvije zdjele, odgovorila je da će vatrom zapaliti Raj sve dok od njega ne ostane ništa te da će vodom ugasiti vatre u Paklu sve dok od njih ne ostane ništa: “Jer ne želim da itko čini dobro kako bi bio nagrađen Rajem ili zbog straha od Pakla; nego samo iz ljubavi prema Bogu.” To ispravno kršćanski etičko stajalište danas uglavnom preživljava u ateizmu.

Fundamentalisti čine dobra djela, odnosno ono što smatraju dobrim djelima, kako bi ispunili Božju volju i zavrijedili spasenje; ateisti ih čine samo zato što je to ispravno. Zar to ujedno nije i naše najelementarnije iskustvo morala? Kada učinim neko dobro djelo, ne činim to s namjerom da zaslužim Božju milost; činim to zato jer se inače ne bih mogao pogledati u ogledalu. Moralno djelo je prema definiciji samo sebi nagrada. David Hume, vjernik, to je ustvrdio na vrlo oštar način kada je napisao da je moralno djelovanje uz istodobno ignoriranje Božjeg postojanja jedini način da se pokaže istinsko poštovanje prema Bogu.

Prije dvije godine Europljani su raspravljali treba li preambula europskoga Ustava spomenuti kršćanstvo kao ključnu komponentu europskoga nasljeđa. Kao i obično, to je riješeno kompromisom, u obliku reference na općeniti pojam “vjerske baštine” Europe. Ali što je s najdragocjenijim nasljeđem moderne Europe, ateizmom? Ono što modernu Europu čini jedinstvenom jest da je ona prva i jedina civilizacija u kojoj je ateizam posve legitiman izbor, a ne prepreka za obnavljanje javne službe.

Ateizam je europsko nasljeđe za koje se vrijedi boriti, ne samo zato što stvara siguran javni prostor za vjernike. Sjetimo se rasprave koja je bjesnila u Ljubljani dok je kipjela kontroverzija oko ustava: treba li muslimanima (većinom radnicima-emigrantima iz bivših jugoslavenskih republika) dopustiti izgradnju džamije? Dok su se konzervativci protivili džamiji iz kulturnih, političkih, pa čak i arhitektonskih razloga, liberalni tjednik Mladina principijelno je i bez okolišanja, vodeći računa o pravima ljudi iz bivših jugoslavenskih republika, zagovarao izgradnju džamije.

Ne iznenađuje ni da je Mladina, poznata po svojim liberalnim stavovima, bila jedna od malobrojnih slovenskih publikacija koja je objavila ozloglašene karikature Muhameda. I, obrnuto, oni koji su pokazali najviše “razumijevanja” za nasilne muslimanske proteste izazvane karikaturama ujedno su bili oni koji redovito izražavaju zabrinutost za sudbinu kršćanstva u Europi.

Ti neobični savezi europske muslimane suočavaju s teškim izborom: jedina politička snaga koja ih ne degradira na razinu građana drugoga reda i koja im daje prostor kako bi izrazili svoj vjerski identitet “bezbožni” su ateistični liberali, dok su oni najbliži njihovoj vjerskoj socijalnoj praksi – njihov kršćanski zrcalni odraz – njihovi najveći politički neprijatelji. Paradoks je da jedini pravi saveznici muslimana nisu oni koji su prvi objavili karikature kako bi šokirali, nego oni koji su ih, u znak podrške ideala slobode izražavanja, iznova tiskali.

Dok pravi ateist nema potrebe uzdizati vlastito stajalište provocirajući vjernike blasfemijom, on ujedno odbija reducirati problem Muhamedovih karikatura na pitanje poštivanja vjere drugih. Uvažavanje tuđe vjere kao najveća vrednota može značiti samo jednu od ovih dviju stvari: ili ćemo se prema drugome odnositi na zaštitnički način i truditi se da ga ne povrijedimo kako ne bismo uništili njegove iluzije, ili ćemo usvojiti stav o višestrukim “režimima istine” diskvalificirajući kao nasilnu prisilu svako jasno ustrajanje na istini.

A zašto da se, međutim, islam – zajedno sa svim drugim vjerama – ne podvrgne uvažavajućoj, ali istodobno ništa manje okrutnoj, kritičkoj analizi? To, i samo to je način da pokažemo istinsko poštovanje prema muslimanima: da se prema njima odnosimo kao prema ozbiljnim odraslim osobama odgovornima za svoja uvjerenja.

S engleskoga prevela Gioia-Ana Ulrich.

Objavljeno u The New York Timesu, ožujak, 2006.