Nema takve robe, govorio mi je komandant jednog francuskog broda 1935. godine, koja bi bila tako ugodna za prijevoz kao što su emigranti četvrtog razreda: ona se ukrcava i iskrcava sama." (Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam, sv. 3, 459) Ova izjava nastavlja se na Braudelovo izlaganje o ropstvu i genocidu u latinoameričkom kontekstu. Upravo od 1935. do 1937. Braudel boravi u Brazilu, kasnije će to iskustvo, kao i ono alžirsko (učiteljevanje 1923-32.) navoditi kao jedno od ključnih u razvoju vlastitih historiografskih modela. Nemalu ulogu imalo je i to da je na povratku iz Brazila - u, pretpostavljam, prvoj klasi - nabasao na Luciena Febvrea, jednog od očeva Anala. Nakon pogibije Marca Blocha jedno je očinsko mjesto ostalo ispražnjeno i Braudel je priliku u punini iskoristio. Smrću Febvrea 1956. dominacija postaje potpuna. Ali, na stranu dvorski žanrovi (u koje spada i kasnije "spaljivanje majstora"), ono što je kod Braudela bitno jest da je gurao i gradio - u tom smislu napravio je jako mnogo. Impulsi koji su ostali (Moretti i Casanova, Guldi i Armitage, da navedem samo najaktualnije) govore dovoljno. Također, jednu od ljepših posveta ostavio mu je Eric Hobsbawm. Anali i Past & Present tvorili su progresivnu alijansu poratne historiografije, to se ne zaboravlja. Ključnu ambivalenciju Braudelovog pripovjednog postupka najbolje je sažeo Perry Anderson: Uvijek je stremio totalu, a najjači mu je bio detalj. Taj jaz bio je nepomirljiv: jaz između toga da se nešto odredi i da se to isto rastoči.
Već spominjani Tenenti: "Za Marca Blocha i Luciena Febvrea kao i za - mada u manjoj mjeri - Fernanda Braudela studij povijesti bi trebao što je moguće manje trpjeti sustave mišljenja ili vjerovanja i općih vizija. Zvanje povjesničara trebalo bi biti otvoreno svim mogućnostima, svim hipotezama koje se pokažu operativnima, odnosno, uistinu plodnima za razumijevanje različitih predmeta istraživanja. Zbog toga se L. Febvre uvijek brižljivo čuvao da ne dođe do bilo kakve čisto teorijske formulacije, a M. Bloch je za sobom ostavio samo jednu historiografsku knjižicu. Snaga mišljenja se za njih, u biti, očituje u sposobnosti adekvatnog tumačenja povijesnih fenomena, kako to biva u svakoj grani znanosti. Zbog toga se sam Braudel, iako pribjegavajući formulacijama koje su imale neosporne teorijske aspekte, odlučno opirao da ih sistematski elaborira, te čak da u dovoljnoj mjeri dotjera već izloženo. Naslijedio je, iako sasvim neznatan dio, ove uvriježene odbojnosti koju je gajio pravac kojem je pripadao, što ga je spriječilo da rasvijetli mnoge implikacije vlastitog mišljenja gotovo kao da se radilo o svojevrsnoj profesionalnoj utaji". Vidljivo je iz ovoga da ni samome Braudelu nije bilo lako slijediti cilj koji je postavio u jednom reformskom priručniku, "jednostavnosti koja je srž", "jednostavnosti koja je jasnoća, svjetlost inteligencije".
Braudelovi tekstovi razbacane su krhotine, poetski otoci koje onda majstor veže i kopča. I to treba znati čitati, najbolje nekoliko tomova na stolu usporedno, jer Braudel je predvidio eru "72 taba" u jednom prozoru. On nije sustavan i autoritaran mislilac koji nešto izlaže po redu i točkama, on je upravo antipod takvog pisca, vječno zaigran i znatiželjan. Nerijetko to zna biti iritantno, ali na kraju se isplati.
Temat priredili:
Krešimir Zovak, Stefan Treskanica, Branimir Janković i Luka Jakopčić.
Vizualni prilozi:
Stefan Treskanica