Brit avant-pulp

Ako postoji žanr koji je ostao pošteđen gnjevnih napada punk rocka, to je svijet izdavaštva. Diskografske tvrtke, danas već sigurno rekonstituirane, pretrpjele su strašan udar. Drugi mediji osjetili su napade različite snage. No jedini trag koji je punk ostavio u izdavaštvu, povremena su prigodna izdanja koja pouzdano donose novac ili pak marginalne intelektualne teze o punku. To su knjige o punku, ali ne o punkerskom stajalištu u književnosti, a zasigurno nisu izazovi establišmentu. Stvarne makinacije u izdavaštvu ostale su netaknute.

Barem jedan čovjek misli da je vrijeme za generalni popravak i kani nešto učiniti u vezi s tim. Taj čovjek je Steven Wells – književna gnjevna brigada koja se sastoji od jednog vojnika opremljenog riječima koje djeluju kao bombe i bombama koje djeluju kao riječi. Attack! (Napad) je njegova nova izdavačka tvrtka i, kako se čini, njegova omiljena taktika, a oružje mu je trivijalna književnost – oružje nalik autobusu punom bombaša samoubojica.

Književni punk

S Wellsom sam se našao u ulici Carnaby, sjedeći pred kafićem dok je iznad nas, prikladno, bjesnjela oluja. “Pretpostavljam da mislite kako su ovdje pića preskupa”, smiješi se on. Ja promucam da ću zacijelo zalaziti ovamo, nadajući se da to zvuči ležerno.

Nisam uspio pravo ni sjesti, a Steven Wells (kojega ću nadalje zvati Swells) već je bio “u điru”, govoreći u slapovima, bacajući raznobojne vrpce svijesti i krhotine manifesta. Doduše, mnogi njegovi opisi bili su izravno iz Attackovih letaka, ali druge, jednako dojmljive, kao da je izmislio na licu mjesta. Za sat vremena, koliko smo proveli zajedno, uspio mi je živopisno ispričati fabule barem dvadeset knjiga koje će objaviti Attack!. A to je prilično nevjerojatno, s obzirom na to da ih je dosad napisano samo šest.

Dakako, jedna od njih je Swellsova vlastita knjiga Tits-Out Teenage Terror Totty. “Sisata” je prvo zaživjela u kratkoj priči “Svinja”, u kojoj jorkširski rudari kopaju tunel do Donjeg doma i otimaju cijelu torijevsku vladu. Drže ih u vijećnici u Bradfordu, gdje pokušaj specijalaca da ih spase ne uspijeva jer su se otimači zaštitili magičnim runama. Ako to zvuči pomalo otkačeno, knjiga i jest upravo takva, pomalo otkačena, u usporedbi s agresivnim ludilom koje inače buja u Swellsovoj mašti, prepuštenoj slobodnim asocijacijama.

Steven je počeo čitati izvatke iz “Svinje” u književnom klubu The Shining Path, gdje je njegov sudrug Tommy Udo “prijetio ljudima da će ih pretući budu li se bavili poezijom. To mu je bila velika fora.” Ali to je zacijelo novinarsko pretjerivanje.

Između ostaloga, Attack! kani biti “nešto između Sex Pistolsa i New English Libraryja. Potpuno izravni, nasilni i vrlo moralni – imamo pravilo da svi torijevci, fašisti i liberali moraju umrijeti odvratnom i bolnom smrću…”, kaže Swells.

Probušiti književnosti novi šupak

Velike izdavačke kuće dale su Attacku! košaricu, kako kaže Swells, jer “ništa ne razumiju – a to se može i očekivati od industrijske grane kojom vladaju ljudi po imenu Toby i Camilla”. Swells je osnovao tvrtku kao partner izdavačkog poduzeća Creation Books i prve tri knjige izišle su u listopadu 1999. Očekujte mnogo smrti, jer Swells u Sisatoj izlijeva svoju gorčinu: “Mnogo vegetarijanaca umire, mnogo torijevaca umire, a i cijela britanska vojska umire. Umire skupina Oasis, kao i The Verve, na spektakularno odvratan način…”

Objavljena je i knjiga Raiders of the Low Forehead Stanleyja Manleyja, onog faklandskog veterana. On može tipkati samo kada mu mama trlja čeličnu ploču u lubanji – glavu mu je raznijela granata onih Argića…”

Hm, je li to doista istina?

“Naravno da nije istina!” Swells tada iznosi istinu, ali istina tu ne spada, jer je dosadnija od hypea. A “dosadno” je neprijatelj; no to je i jedna od njegovih omiljenih riječi, koju pjevuši poput školarca.

“Mi se bavimo pravom književnošću, koja proširuje granice. Ne želimo da bude pretenciozna ni dosadna – mora biti zabavna. Mora biti tabloidno novinarstvo, punk rock, gabba… Čitati naše knjige jednako je plesu na podiju diskoteke, prekrivenom ampulama amil-nitrata koje su progutali slijepi skinheadi, a DJ je Detective Chief Constable, pun pokvarene jabukovače, zaražene trakavicom… eventualno.”

On doista tako govori: sve zareze dodao sam ja – Swells nije zastajao da bi došao do daha. On to ne čini. Nikada. Koristi se riječima onako kako se streljački stroj koristi mecima, opsesivno zadržavajući metu i žarište. To je nalik prizoru intervjua u Trainspottingu, samo brže. Ah, evo njega opet:

“To je kao da vas nafiksani navijači Rangersa stave u kantu za smeće i bace kroz prozor u stambenoj zgradi u Glasgowu. To je sve izravno… To je sve pravedno, mrzim knjige u kojima negativci ostaju nekažnjeni, mrzim tu literaturu kemijske generacije – one knjige ‘Pa otišli smo u disko i uzeli neke droge’ – a nisam ni za onu ‘hors’ literaturu – mislim da je William Burroughs jedan od najprecjenjenijih autora, dosadan mi je poput stjenice. Pa onda sva ona brit-lit književnost – kada to čitate, kao da su je napisali djedovi tih pisaca. Zašto? Tupa je. Književnost je poput progresivnog rocka oko 1975. ‘Ozbiljan roman’ samo je još jedan žanr, i to najdosadniji žanr. Srednja klasa i njezini problemi… mi ćemo pak književnosti probušiti novi šupak…

Djeca žele čitati o nasilju i seksu

A koga Swells uopće cijeni? Priroda ovog razgovora takva je da ga to uopće ne moram pitati:

“Defoea se može čitati, pa Gulliverova putovanja, Jane Austen je vrlo čitljiva, vrlo jednostavan jezik, smrtonosno seksualan i pun klasne mržnje. Dickens, trivijalan pisac, ali vrlo čitljiv. A onda dolazimo do Virginije Woolf i sve te bagre. Njihove knjige možete dešifrirati samo tako da idete na neki seminar – a to je sranje! I tako su jednodimenzionalne – pogađaju vas samo u glavu: nemaju ničega visceralnog. Naše knjige pogađaju vas u glavu, u želudac, u gonade i u srce, sve u isti mah, kao što i treba svaka dobra suvremena književnost. Kao što su činili Sex Pistols, pa 2 Unlimited, pa Prodigy, pa Spice Girls. Attack se odlučno protivi zamisli da su popularno i kvalitetno u obrnuto razmjernom odnosu. Vidite? Sada me gledate i mislite ‘ovaj je varalica, a služi se tim visokoparnim riječima’”…

Što to on govori? Pa ja uživam u svemu ovome i slažem se s većinom toga što je rekao.

“Ali…” – pokušavam se usprotiviti.

“Vidite, tu griješite. To je vaš obrnuti snobizam… koji je suprotan našem obrnutom snobizmu…”

“Ali ja nisam ništa rekao!”

“Ne, ali pročitao sam vaš prikaz. Kažete da nikada prije niste bili na javnome čitanju, ali trebali ste slušati barem jedno prije našega. Recimo, jedna žena je tupila o budizmu, bla-bla-bla, nja-nja-nja. Pomisliš da je baš dobro što je oružje ilegalno, jer bi inače bilo: “utoni u vječnost, trebo – bum!” Dosadno, kako je to dosadno!

Ističem da većina ljudi koje poznajem nikada nisu bili na javnom čitanju, a vjerojatno nikada i neće, ako se ne preobrate na budizam.

“Da, ali čitaju li oni knjige?”

“Pa…”

“Naravno da čitaju. Jedini ljudi za koje znam da ne čitaju knjige su fotografi, jer su oni izopačeni. Kada sam bio mlad, jedine popularne knjige bile su one Svena Hassela, knjige iz New English Library i Little Red School Book, jer je sadržavala mnogo informacija o seksu. Koji je ekvivalent svemu tome danas? Djeca žele čitati o nasilju i seksu, i to na tone! Poput većine nas na ljevici, bili smo odlučno protiv političke korektnosti. Previše smo politični da bismo bili politički korektni. Rekao bih da je prosječna dob naših autora 32 do 33 godine, što ima veze s punk-generacijom koja napokon izlazi u javnost. Uostalom, politička korektnost ionako je liberalna stvar.”

Stvarni život nije zanimljiv

No ne očekujte nikakve priče o svakodnevnom iskustvu…

“Stvarni život nije zanimljiv. Izvanzemaljci su zanimljivi, Armagedon je zanimljiv, Biblija je zanimljiva, seks u kojem žena doživi višestruki orgazam petnaest sekundi nakon penetracije je zanimljiv… ali to nije stvarni život, jer stvarni život ne valja ništa!”

Otprilike nakon pet minuta ispucavanja tog manifesta strojnicom struje svijesti, Swells me pita što sam ga ono pitao. Obojica se nasmiješimo. Pitanje, ako ga je uopće bilo, izrečeno je prije pet minuta – prije oko deset tisuća riječi.

“Nadamo se da će nas uskoro otkupiti jedna od onih velikih korporacija koje upravljaju britanskim izdavaštvom i narkomanima iz Oxforda i Cambridgea koji nemaju pojma a plaćaju milijune funti. Jer svi oni imaju ispran mozak… ta snobovština još je tu. Kako je Will Self uspio dobiti izdavački ugovor?”

Pitanje o Willu Selfu Swells postavlja nakon što su obojica napisali prikaz istog nastupa grupe Oasis. Zalijepio je oba prikaza na arak papira, jedan uz drugi, i poslao ih izdavačima, zajedno s prvim poglavljem Sisate i zatražio ugovor. Postavio je uvjet da dobije više novca nego što je dobio Self, s obzirom na očitu razliku u njihovoj nadarenosti, kako je on vidi. Čini se da je njegov prezir prema suparnicima apsolutan.

“Kao i u većini kreativnih poslova, kada prođete pokraj šminkerskih tajnica koje čuvaju vrata, a izdavaštvo vode ljudi koji bi isto tako mogli prodavati toaletni papir. U njima nema apsolutno ničega kreativnoga.”

Svojom dojmljivom karijerom u časopisu New Musical Express, Steven Wells je dokazao svoju kreativnost. On je već jako dugo jedan od razloga zašto se taj časopis uopće kupuje, a ako Attack! potakne i upola jaku reakciju u odnosu na onu kojoj se nada, bit će vrlo zabavno promatrati što se događa.

“Dobro, a sad moram ići” objavljuje Swells a da nije ni udahnuo. Htio sam ga još štošta pitati, na primjer zašto prezire vegetarijance, a posebno zašto održava široko rasprostranjen mit da je Hitler bio vegić. No to će morati pričekati. Tornado je prošao i otišao dalje – zacijelo zbog drugih planova, rušeći brzinske rekorde u svojoj glavi.

S engleskoga preveo Goran Vujasinović.

Objavljeno u časopisu Abisti, na web-stranici koja je u međuvremenu ukinuta.